Embargo na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u Jugoslaviju

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Tijekom Domovinskog rata ili preciznije 25. rujna 1991. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda rezolucijom 713 donosi odluku o embargu na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u Jugoslaviju.[1] Taj embargo će se provoditi tijekom cijelog ratnog razdoblja što dovodi u pitanje pravo Hrvatske te Bosne i Hercegovine na samoobranu koje je garantirano poveljom Ujedinjenih Naroda.

Pokušaj bosanskohercegovačke vlade da se ukine embargo u doba srpsko-crnogorske agresije i tijekom genocida u istočnoj Bosni će biti odbijen, a umjesto njega Vijeće sigurnosti nameće vladi UNPROFOR s zadatkom dostave hrane kako civilno stanovništvo ne bi umrlo od gladi. Kontroverznost odluke o embargu će biti potvrđena kasnije u Generalnoj skupštini Ujedinjenih Naroda i Vijeću sigurnosti tijekom tri glasovanja o ukidanju kada niti jedan zagovornik embarga zbog pritiska javnosti i znanja o bošnjačkim žrtvama ne glasa protiv njegovo ukidanja.

Prvo od tih glasovanja će se dogoditi 29. lipnja 1993. godine kada 6 članova Vijeća Sigurnosti glasuje za ukidanje embarga, dok ih u zavjeri šutnje 9 glumi odbija dati svoj glas rušeći tako rezoluciju bez da je itko glasovao protiv [2]. Po sličnom scenariju prolaze i glasovanja manje važne Generalne skupštine tako da je 20. prosinca 1993. rezultat 109 za ukidanje, a 57 je bilo neodlučno bez da je itko podržao embargo, a gotovo godinu dana kasnije (3. prosinca 1994. godine) 97 članica će glasati za ukidanje, a 61 će izabrati neodlučnost tako da ponovno nitko nije glasovao protiv. Vijeće Sigurnosti Ujedinjenih Naroda je te jeseni 1994. godine bilo podijeljeno između Pakistana, Đibutija, Ruande, Nigerije i Omana koji zahtjevaju ukidanje embarga, dok na drugoj strani Rusija, Velika Britanija, Francuska, Kina, Novi Zeland, Španjolska, Češka, Brazil i Argentina su podržali embargo [3]

Iako će tijekom rata europske vlade dati mnogo argumenata zašto se embargo ne smije ukinuti David Owen glavni predstavnik Europske Zajednice za Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) i tvorac nekoliko mirovnih planova je u svojoj knjizi izjavio jedan koji se nikada nije službeno došao u javnost. Po njemu embargo je bio način prisile na bosanskohercegovačku vladu da potpiše "razumni" mirovni sporazumi ili koristeći njegove riječi: Možemo li mi očekivati da će "Bošnjaci" početi razumne pregovore tijekom ukidanja embarga i zračnih napada koji bi im dali pobjedu [4]

Povelja Ujedinjenih naroda koja govori da svaka država ima pravo na samoobranu je bila najproblematičnija zagovornicima embarga. Oni su zastupali tezu da pošto se UNPROFOR koji je nametnut Bosni i Hercegovini protivno njenim željama tamo nalazi ta država je izgubila pravo na samoobranu pošto je Vijeće sigurnosti na sebe preuzelo taj posao [1]. Zbog utjecaja ovog embarga na povećanje broja bošnjačkih žrtava pravni stručnjaci su vodili rasprave da li su Ujedinjeni Narodi postali suučesnici u genocidu (kršenje konvencije o genocidu [1]) ili ne). Na kraju zaključak je bio da za genocid nužno je imate namjeru, a kako Ujedinjeni Narodi nisu imali namjeru počiniti genocid proglašeni su nevinima [2].

Bez obzira na tu odluku događaji u Bosni i Hercegovini će ostati u sjećanju Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda godinama nakon rat u Bosni i Hercegovini tako da ono donosi reoluciju o zaštiti civila u ratnim područjima 2000. godine [5], a potom 2006 godine onu o zaštiti od genocida i etničkog čišćenja [6]

Izvori[uredi VE | uredi]

Poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]