Embargo na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u Jugoslaviju

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Tijekom Domovinskog rata, dana 25. rujna 1991. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda rezolucijom 713 donosi odluku o embargu na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u Jugoslaviju.[1] Taj embargo će se provoditi tijekom cijelog ratnog razdoblja, čime je dovedeno u pitanje pravo Hrvatske te Bosne i Hercegovine na samoobranu koje je zajamčeno Poveljom Ujedinjenih naroda.

Pokušaji bosanskohercegovačke vlade da se ukine embargo u doba srpsko-crnogorske agresije i tijekom genocida u istočnoj Bosni će biti odbijeni, a umjesto da osigura napadnutoj državi mogućnost da organizira efikasnu obranu Vijeće sigurnosti nameće vlastima BiH UNPROFOR koji uglavnom osigurava dostavu hrane kako civilno stanovništvo ne bi pomrlo od gladi. Kontroverznost odluke o embargu će biti potvrđena kasnije u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda i Vijeću sigurnosti tijekom tri glasovanja o ukidanju kada niti jedan zagovornik embarga zbog pritiska javnosti i znanja o bošnjačkim žrtvama ne glasa protiv njegovog ukidanja.

Prvo od tih glasovanja će se dogoditi 29. lipnja 1993. godine kada 6 članova Vijeća Sigurnosti glasuje za ukidanje embarga, dok ih u zavjeri šutnje 9 odbija dati svoj glas rušeći tako predloženu rezoluciju bez da je itko glasovao protiv [2]. Po sličnom scenariju prolaze i glasovanja manje važne Generalne skupštine tako da je 20. prosinca 1993. rezultat bi 109 za ukidanje, a 57 je bilo neodlučno bez da je itko podržao embargo. Gotovo godinu dana kasnije (3. prosinca 1994. godine) 97 članica će glasati za ukidanje, a 61 će izabrati neodlučnost tako da ponovno nitko nije glasovao protiv. Vijeće Sigurnosti Ujedinjenih naroda je te jeseni 1994. godine bilo podijeljeno između Pakistana, Đibutija, Ruande, Nigerije i Omana koji zahtjevaju ukidanje embarga, dok su na drugoj strani Rusija, Velika Britanija, Francuska, Kina, Novi Zeland, Španjolska, Češka, Brazil i Argentina podržali embargo [3]

Iako će tijekom rata europske vlade iznositi razne argumente zašto se embargo ne smije ukinuti, David Owen, glavni predstavnik Europske Zajednice za Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) i tvorac nekoliko mirovnih planova, je u svojoj knjizi iznio jedan nikada nije bio službeno iznijet u javnost. Po Owenovom objašnjenju je embargo bio način pritiska na bosanskohercegovačku vladu da potpiše "razumni" mirovni sporazum: Možemo li mi očekivati da će "Bošnjaci" početi razumne pregovore tijekom ukidanja embarga i zračnih napada koji bi im dali pobjedu [4]

Usprkos embargu, Republika Hrvatska je u tajnim operacijama uspjela kupiti određene količine naoružanja, osobito za svoje Ratno zrakoplovstvo. Preko Hrvatske je i vlada BiH pribavljala određene količine naoružanja za svoje postrojbe.

Povelja Ujedinjenih naroda koja govori da svaka država ima pravo na samoobranu je bila najproblematičnija zagovornicima embarga. Oni su zastupali tezu da pošto se UNPROFOR - koji je nametnut Bosni i Hercegovini protivno njenim željama - tamo nalazi, ta država je izgubila pravo na samoobranu, jer je Vijeće sigurnosti na sebe preuzelo taj posao [1]. Zbog utjecaja ovog embarga na povećanje broja bošnjačkih žrtava pravni stručnjaci su vodili rasprave jesu li Ujedinjeni narodi postali suučesnici u genocidu (kršenje konvencije o genocidu [1]) ili ne. Na kraju je zaključak bio da je za genocid nužno imati namjeru, a kako Ujedinjeni narodi nisu imali namjeru počiniti genocid proglašeni su nevinima [2].

Događaju u Bosni i Hercegovini će ostati u sjećanju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda godinama nakon rata u Bosni i Hercegovini tako da ono 2000. godine donosi Rezoluciji o zaštiti civila u ratnim područjima[5], a potom 2006. godine onu o zaštiti od genocida i etničkog čišćenja [6]

Izvori[uredi VE | uredi]

Poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]