Emocionalna kontaminacija

Izvor: Wikipedija

Emocionalna kontaminacija je proces kojim osoba ili skupina utječe na emocije ili ponašanje druge osobe ili skupine putem svjesnog ili nesvjesnog induciranja emocionalnih stanja i ponašanja.[1] Javlja se kad osobe počnu imati jednake osjećaje kao osoba s kojom su u direktnoj ili indirektnoj interakciji.[2][3]

Mehanizam primitivne mimikrije[uredi | uredi kôd]

Mehanizmom primitivne mimikrije emocionalna se kontaminacija odvija u tri faze:[2][3]

  1. Mimikrija/oponašanje – prema socijalnim psihofiziolozima, ljudi imaju automatsku tendenciju mimikrije, tj. oponašanja i najsuptilnijih promjena u izrazima lica sugovornika ili drugih osoba koje su u danom trenutku opažali. Ulf Dimberg je opazio na svojim ispitanicima da je opažanje fotografija modela s različitim osnovnim izrazima lica izazvalo različitu mišićnu aktivnost lica (facijalni EMG) – kad su ispitanici opažali modele sa sretnim izrazom licu, pokazali su pojačanu aktivnost mišića zygomaticus major (u području obraza), dok je opažanje modela s ljutim izrazom lica dovelo do pojačane aktivnosti mišića corrugator supercilii (u području obrva).[2][4] Osim toga, subjektivni iskazi ispitanika se podudaraju s ovim rezultatima, što znači da su uistinu postali zaraženi emocijama.[5][6] Također, novorođenčad pokazuju sposobnost facijalne mimikrije nedugo nakon rođenja.[5] Uz facijalnu mimikriju, ljudi imaju tendenciju mimikrije i načina govora te držanja i pokreta tijela drugih osoba.[5][7]
  2. Opažanje/povratna informacija (eng. feedback) – ovom se fazom je pretpostavljen utjecaj facijalne ekspresije na doživljenu emociju.[3][8] Različitim je istraživanjima pokazana povezanost i određeni stupanj utjecaja ekspresije na emocije. Laird i suradnici su u svom istraživanju dali ispitanicima da gledaju tri video isječka iz komercijalnih filmova te su tako svi ispitanici prošli kroz tri eksperimentalne situacije gdje su u prvoj trebali inhibirati sve emocije koje bi potencijalno doživjeli, u drugoj su trebali normalno gledati isječak, bez ikakvih dodatnih uputa, a u trećoj su trebali dodatno naglasiti sve emocije koje su potencijalno doživjeli. Nakon svakog isječka, ispitanici su ispunili skalu raspoloženja kako bi se moglo provjeriti njihovo afektivno stanje te su rezultati na skali radosti bili značajno niži nakon prve eksperimentalne situacije u odnosu na drugu, dok su najviši rezultati bili u trećoj eksperimentalnoj situaciji.[2][9] Osim facijalnih ekspresija, na doživljenu emociju može utjecati i  govorna povratna informacija. Hatfield, Cacioppo i Ranson su u svom istraživanju ispitanicima zadali da reproduciraju govor s jedne od šest randomiziranih snimki. Pet snimki je sadržavalo zvukove tipično povezane sa srećom, ljutnjom, tugom, ljubavlju i strah, dok je jedna bila neutralna. Dobili su rezultate kojim je pokazano da su emocije koje su ispitanici doživjeli bile pod utjecajem povratnih informacija vlastitog govora.[5] Emocije također mogu biti pod utjecajem tjelesnog držanja i pokreta.[5]
  3. Kontaminacija – Prošavši kroz dvije prethodne faze, ljudi postanu „zaraženi“ tuđim emocijama te se mehanizmom primitivne mimikrije pretpostavlja uzročno-posljedični slijed faza ovog fenomena, tj. sama kontaminacija nastupa kao posljedica mimikrije i povratnih informacija.[2][3][5] Pokazalo se da je emocionalna kontaminacija univerzalan fenomen te se može naći u brojnim svjetskim zemljama[2][10][11][12] te čak i kod nekih životinja.[13][14]

Drugi proučavani mehanizmi[uredi | uredi kôd]

Socijalna usporedba je definirana kao svjesno uspoređivanje vlastitih osjećaja s osjećajima drugih koji se nalaze u jednakoj situaciji.[15][16][17][18][19][20] Javlja se kad osoba ne zna što osjećati u određenom trenutku pa pretpostavi da netko drugi s njom dijeli zajedničku perspektivu te traži emocionalne znakove kod te osobe kao „upute“ za daljnje ponašanje.[15]

Do emocionalne interpretacije dolazi kad osoba koristi informacije o emocijama koje iskazuje netko drugi kako bi reagirala u skladu sa situacijom, bez obzira dijele li zajedničku perspektivu.[21]

Empatija – iako prema nekim autorima, aktivnost autonomnog živčanog sustava pokazuje na jače afektivno povezivanje ljudi u slučaju negativnih emocija nego pozitivnih,[3][22] većina klasičnih istraživanja naglašava važnost intenziteta emocija nego valenciju.[3]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Schoenewolf, G. (1990). Emotional contagion: Behavioral induction in individuals and groups. Modern Psychoanalysis, 15(1), 49–61.
  2. ↑ a b c d e f Drače, S. i Kolenović-Đapo, J. (2017). Klasične teorije emocija u svjetlu suvremenih empirijskih spoznaja. Sarajevo: Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu.
  3. ↑ a b c d e f Hatfield, E., Cacioppo, J. T. i Rapson, Richard L. (1994). Emotional Contagion. Cambridge: Cambridge University Press.
  4. ↑ Dimberg, U. (1982). Facial reactions to facial expressions. Psychophysiology, 19(6), 643–647.
  5. ↑ a b c d e f Hatfield. E, Cacioppo, J. T. i Rapson, R. L. (1993). Emotional Contagion. Current Directions in Psychological Science, 2(3), 96-100.
  6. ↑ Lundqvist, L. O. i Dimberg, U. (1995). Facial expressions are contagious. Journal of Psychophysiology, 9(3), 203–211.
  7. ↑ Hatfield, E., Cacioppo, J. T. i Rapson, R. L. (1993). Emotional contagion. Current Directions in Psychological Science, 2(3), 96–99.
  8. ↑ Adelmann, P. K. i Zajonc, R. B. (1989). Facial efference and the experience of emotion. Annual review of psychology, 40, 249–280.
  9. ↑ Laird, J. D., Alibozak, T., Davainis, D., Deignan, K., Fontanella, K., Hong, J., Levy, B. i Pacheco, C. (1994). Individual differences in the effects of spontaneous mimicry on emotional contagion. Motivation & Emotion, 18(3), 231-247.
  10. ↑ Stel, M. i van Knippenberg, A. (2008). The role of facial mimicry in the recognition of affect. Psychological Science, 19, 984–985.
  11. ↑ Surakka, V. i Hietanen, J. K. (1998). Facial and emotional reactions to Duchenne and non Duchenne smiles. International Journal of Psychophysiology, 29, 23–33.
  12. ↑ Tamura, R. i Kameda, T. (2006). Are facial expressions contagious in the Japanese? The Japanese Journal of Psychology, 77, 377-382.
  13. ↑ Palagi, E., Nicotra, V. i Cordoni, G. (2015). Rapid mimicry and emotional contagion in domestic dogs. Royal Society Open Science, 2(12).
  14. ↑ Marino, L. (2017). Thinking chickens: A review of cognition, emotion, and behavior in the domestic chicken. Animal Cognition, 20(2), 127–147.
  15. ↑ a b Elfenbein, H. A. (2014). The many faces of emotional contagion: An affective process theory of affective linkage. Organizational Psychology Review, 4(4), 326–362.
  16. ↑ Barsade, S. G. (2002). The ripple effects: Emotional contagion and its influence on group behavior. Administrative Science Quarterly, 47(4), 644–675.
  17. ↑ Bartel, C. A. i Saavedra, R. (2000). The collective construction of work group moods. Administrative Science Quarterly, 45(2), 197–231.
  18. ↑ Gump, B. B. i Kulik, J. A. (1997). Stress, affiliation, and emotional contagion. Journal of Personality and Social Psychology, 72(2), 305–319.
  19. ↑ Parkinson, B. (2011). Interpersonal Emotion Transfer: Contagion and Social Appraisal. Social and Personality Psychology Compass, 5 (7), 429-439.
  20. ↑ Totterdell, P. (2000). Catching moods and hitting runs: Mood linkage and subjective performance in professional sport teams. Journal of Applied Psychology, 85(6), 848–859.
  21. ↑ Hareli, S. and Rafaeli, A. (2008) Emotional Cycles On the Social Influence of Emotion in Organizations. Research in Organizational Behavior, 28, 35-59.
  22. ↑ Levenson, R. W., & Ruef, A. M. (1992). Empathy: A physiological substrate. Journal of Personality and Social Psychology, 63(2), 234–246.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Emocionalna_kontaminacija&oldid=6298980"