Epitet

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Epitet (grč. επιθετον, epitheton = nametnut) svaki je atribut, odnosno dodatak imenici koji ju pobliže objašnjava i opisuje. Epiteti su najčešće pridjevi.

Stalni epiteti[uredi VE | uredi]

Stalni su oni epiteti koji se s istom imenicom pojavljuju uvijek, bez obzira na situaciju i služe kao ukrasna karakterizacija. Tako će, kod Homera, Ahilej biti brzonog čak i kad sjedi.

  • kod starih epova, primjerice, kod Homera:
brzonogi Ahilej, volooka Hera, egidonoša Zeus, sjajnošljemac Hektor, sjajnooka Atena, daljnometni Apolon, silni Agamemnon, ljepoobrazna Briseida, lukav Odisej, vjerna Penelopa
Otoman-paša silni, bijela knjiga, mila majka, bijelo lice, britka sablja...'
  • u svakodnevnom govoru kada s imenicom tvore i metafore:
okorjeli neženja, prodana duša, prosjački štap, drakonske mjere, uvodna riječ, ljudska prava, crkveni miš...

Epiteti u poeziji[uredi VE | uredi]


Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I blješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana


Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima,
Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.


Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.
Njen pognut lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.