Europska investicijska banka

Ova je stranica stvorena ili dopunjena u okviru WikiProjekta 10000. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija

Europska investicijska banka
Sjedište Europske investicijske banke u Luxembourgu
Općenito
SjedišteBoulevard Konrad Adenauer 100, Luxembourg, Luksemburg
Ustanovljena1958.
predsjednikWerner Hoyer
potpredsjednikAndrew McDowell
broj zaposlenih3410
vlasnikzemlje članice Europske unije
mrežna stranicawww.eib.org

Europska investicijska banka (EIB) međunarodna je financijska institucija u javnom vlasništvu čiji su dioničari države članice Europske unije. Osnovana je 1958. godine u sklopu Rimskih ugovora kao „banka s političkom agendom“ koja se koristi financijskim operacijama za postizanje strateških političkih ciljeva EU-a[1] poput europskih integracija i socijalne kohezije.[2]

Države članice diktiraju političke ciljeve koje banka nastoji izvršiti i nadziru administrativna tijela banke koje donose odluke: odbor guvernera i odbor direktora.[3] Europska investicijska banka najveća je svjetska međunarodna institucija za kreditiranje.[4]

Povijest[uredi | uredi kôd]

Europska investicijska banka osnovana je stupanjem na snagu Rimskih ugovora 1958. godine i u početku je njezino sjedište bilo u Bruxellesu; u njoj je tada radilo samo 66 osoba.[5] Godine 1968. sjedište je preseljeno u Luxembourg, gdje se i sad nalazi. Do 1999. u banci je radilo više od 1000 zaposlenika, a do 2012. taj je broj narastao na više od 2000.

Grupa EIB osnovana je 2000. godine i činila ju je Europska investicijska banka (EIB) i Europski investicijski fond (EIF), podružnica EU-ovog rizičnog kapitala koja osigurava financijska sredstva i jamstva za mala i srednja poduzeća. EIB je većinski dioničar EIF-a, sa 62 % dionica.[6] Godine 2012. stvoren je Institut EIB s ciljem promicanja „europskih inicijativa za opće dobro“ u Europskoj uniji i državama kandidatima te potencijalnim kandidatima, kao što su četiri države EFTA-e.

Ukupni upisani kapital banke u 2012. iznosio je 232 milijarde eura.[7] Kapital EIB-a gotovo je udvostručen između 2007. i 2009. godine kao odgovor na financijsku krizu. Čelnici vlada EU-a složili su se povećati uplaćeni kapital za 10 milijardi eura u lipnju 2012.

Za fiskalnu 2011. godinu EIB je posudila različite kreditne proizvode u vrijednosti od 61 milijardu eura, čime su ukupni zaostali zajmovi iznosili 395 milijardi eura, što je za jednu trećinu više nego krajem 2008. Gotovo 90 % njih bilo je u državama članicama EU-a, a ostatak je raspodijeljen između oko 150 "partnerskih zemalja" (u južnoj i istočnoj Europi, mediteranskoj regiji, Africi, Aziji, Južnoj Americi, Karipskom otočju i zemljama Tihog oceana). Za financiranje svojih investicija banka koristi svoj kreditni rejting AAA kako bi povoljno prikupila ekvivalentni iznos na tržištima kapitala.

Uloga[uredi | uredi kôd]

Misija Banke jest financiranje infrastrukturnih projekata u Europi. Banka daje prednost modelima financiranja javno-privatnog partnerstva.[8]

Premda se sjedišta oko 90 posto projekata koje financira EIB nalaze u Europskoj uniji, banka financira projekte u 150 drugih zemalja, od susjednih zemalja jugoistočne Europe, mediteranskih partnerskih zemalja, zemalja ACP-a, azijskih i južnoameričkih zemalja, članica Europske unije i Rusije.[9] Prema izjavama EIB-a investicije u tim zemljama imaju ulogu uspostavljanja i provođenja financijskih temelja vanjske suradnje i razvojnih politika Unije potičući razvoj privatnog poduzetništva, razvoj infrastrukture, sigurnost opskrbe energijom i održivost okoliša. Ministri financija EU-a "pozvali su sve razvojne banke, poput Svjetske banke i Azijske razvojne banke, da postupno ukinu financiranje projekata koji se koriste fosilnim gorivima".[10]

Nakon ruske vojne intervencije u Ukrajini 2014. godine Vijeće Europske unije naložilo je EIB-u da obustavi sve nove financijske operacije u Rusiji.[11]

Strategija[uredi | uredi kôd]

Operativna strategija[uredi | uredi kôd]

  • Financiranje održivih kapitalnih projekata koji su u strateškom interesu Europske unije
  • Prikupljanje financijskih sredstava na tržištima kapitala za financiranje tih projekata

Strategija kreditiranja EU-a[uredi | uredi kôd]

Unutar Europske unije EIB slijedi šest prioritetnih ciljeva:

  • Kohezija i konvergencija (regionalna politika)
  • Podrška malim i srednjim poduzećima
  • Održivost okoliša
  • Ekonomija znanja
  • Razvoj transeuropskih prometnih i energetskih mreža
  • Održiva, konkurentna i sigurna opskrba energijom

Strategija kreditiranja izvan EU-a[uredi | uredi kôd]

Izvan Europske unije prioritetni ciljevi EIB-a glase:

  • Razvoj privatnog sektora
  • Razvoj financijskog sektora
  • Razvoj infrastrukture
  • Sigurnost opskrbe energijom
  • Održivost okoliša
  • Prisutnost EU-a

Kad odobrava zajmove izvan EU-a, mandat za njih dobiva na temelju vanjske suradnje i razvojnih politika EU-a, koje se razlikuju od regije do regije.

  1. Pretpristupno članstvo: zemlje kandidati i potencijalni kandidati za proširenje (države koje bi se mogle pridružiti EU-u)
  2. Europsko susjedstvo: Mediteransko susjedstvo / Rusija i istočni susjedi
  3. Razvoj: Afrika, zemlje Tihog oceana i Karibi (ACP) / Južna Afrika
  4. Gospodarska suradnja: Azija i Južna Amerika (ALA)

U zemljama kandidatima za pristup EU-u djelatnosti podržavaju i ciljeve prioritetnog kreditiranja EU-a i ciljeve vanjskih mandata.[12]

Upravljanje[uredi | uredi kôd]

Tijela koja upravljaju Europskom investicijskom bankom jesu:

  • Odbor guvernera – obično ga čine ministri financija država članica. Njihov je mandat odobravanje aktivnosti EIB-a izvan Unije, oblikovanje smjernica kreditne politike i odobravanje godišnjih računa.
  • Odbor direktora – sastoji se od dvadeset i osam članova (jednog bira svaka država članica, a jednog Europska komisija)[13] :13–14 i osamnaest zamjenika,[13] :13–14 što znači da neki od zamjenika predstavljaju više država. Odbor također kooptira najviše šest stručnjaka (tri direktora i tri zamjenika),[13] :13–14 koji sudjeluju na sastancima Odbora u svojstvu savjetnika bez prava glasa. Odbor ima isključivo pravo donošenja odluka u vezi sa zajmovima i jamstvima. Članovi upravnog odbora odgovorni su samo banci.
  • Upravni komitet – predsjednik EIB-a i osam potpredsjednika
  • Odbor za reviziju – šest članova koje imenuje Odbor guvernera

Uredi[uredi | uredi kôd]

Sjedište EIB-a, zapadna zgrada

Sjedište Europske investicijske banke nalazi na adresi Boulevard Konrad Adenauer 100 u četvrti Kirchberg u gradu Luxembourgu.[14] Najstariji dio zgrade, danas njezino zapadno krilo, projektirao je britanski arhitekt Sir Denys Lasdun i jedno je od rijetkih njegovih djela izvan Velike Britanije. Novo istočno krilo zgrade projektirao je arhitektonski studio Ingenhoven Architects iz Düsseldorfa. Novo je krilo natkriveno staklenim krovom koji se proteže cijelom strukturom što objektu dodaje 72.500 kvadratnih metara uredskog prostora.[15]

Uredi EIB-a nalaze se u gradovima diljem Unije: u Ateni, Berlinu, Bruxellesu, Bukureštu, Fort-de-Franceu, Martiniku (francuskom prekomorskom odjelu), Dublinu, Helsinkiu, Lisabonu, Ljubljani, Madridu, Parizu, Rimu, Sofiji, Varšavi, Kopenhagenu i Beču.

EIB je 2007. otvorio regionalni ured u Helsinkiju, smješten u sjedištu Nordijske investicijske banke (NIB), s ciljem povećanja prisutnosti Banke u regiji Baltičkog mora.[16]

Izvan Europske unije uredi banke nalaze se u Beogradu, Bogoti, Kijevu, Ankari, Pekingu, Kairu, Dakaru, Istanbulu, Nairobiju, Pretoriji, Rabatu, Sydneyu, Tunisu i Tbilisiju.[17]

Predsjednici[uredi | uredi kôd]

Predsjednik EIB-a šef je Upravnog odbora, izvršnog tijela s devet članova koje je odgovorno za svakodnevno poslovanje EIB-a. Njih "imenuje Odbor guvernera EIB-a na prijedlog upravnog odbora" na šest godina s obnovljivim mandatom. Predsjednik EIB-a ujedno je i predsjednik upravnog odbora,[18] a ostalih osam članova imaju ulogu potpredsjednika.[19]

  • Pietro Campilli (Italija): veljača 1958. – svibanj 1959.
  • Paride Formentini (Italija): lipanj 1959. – rujan 1970.
  • Yves Le Portz (Francuska): rujan 1970. – srpanj 1984.
  • Ernst-Günther Bröder (Njemačka): kolovoz 1984. – ožujak 1993.
  • Sir Brian Unwin (UK): travanj 1993. – prosinac 1999.
  • Philippe Maystadt (Belgija): ožujak 2000. – prosinac 2011.
  • Werner Hoyer (Njemačka): siječanj 2012. – danas.[20]

Dioničari[uredi | uredi kôd]

Dioničare EIB-a čini 27 država članica EU-a, dok se udio svake države u kapitalu EIB-a temelji na postotku njezine ekonomske težine u Uniji (izraženoj u BDP-u) u trenutku pristupanja.[21] Udio dionica je sljedeći:[22]

država Kapital (milijuna eura) Kapital (%)
Njemačka 46.722 19,21
Francuska 46.722 19,21
Italija 46.722 19,21
Španjolska 28.033 11,52
Belgija 12.951 5,32
Nizozemska 12.951 5,32
Švedska 8.591 3,53
Danska 6.557 2,70
Austrija 6.428 2,64
Poljska 5.980 2,46
Finska 3.693 1,52
Grčka 3.512 1,44
Portugal 2.263 0,93
Češka 2.206 0,91
Mađarska 2.087 0,86
Irska 1.639 0,67
Rumunjska 1.513 0,62
Hrvatska 1.062 0,44
Slovačka 751 0,31
Slovenija 697 0,29
Bugarska 510 0,21
Litva 437 0,18
Luksemburg 327 0,13
Cipar 321 0,13
Latvija 267 0,11
Estonija 206 0,08
Malta 122 0,05
Ukupno 243.2 100

Aktivni projekti[uredi | uredi kôd]

Vidi još[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ EIB Operational Plan 2012–2014. eib.org. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. siječnja 2013.
  2. ↑ European Investment Bank. What Is the EIB?. FAQ – Structure and Organisation
  3. ↑ FAQ – Structure and Organisation. Eib.org. 17. listopada 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. siječnja 2013. Pristupljeno 7. siječnja 2013.
  4. ↑ van Putten, Maartje. Policing the Banks: Accountability Mechanisms for the Financial Sector. McGill-Queen's University Press. Montréal [Québec]. str. 146. ISBN 9780773576650
  5. ↑ Some Dates and Figures. European Investment Bank
  6. ↑ Who are the owners of the EIB Group?. FAQ – Structure and Organisation. European Investment Bank
  7. ↑ EIB Group: key statutory figures. Eib.org. 17. listopada 2011. Pristupljeno 7. siječnja 2013.
  8. ↑ Shaoul, Jean. 2007. Partnerships and the role of financial advisors: private control over public policy?. Policy & Politics (engleski). 35 (3): 479–495
  9. ↑ In which countries is the EIB active?. FAQ – Activities. European Investment Bank
  10. ↑ Farand, Chloé. 15. studenoga 2019. European Investment Bank ends lending to fossil fuel projects. Climate Home News (engleski). Pristupljeno 6. prosinca 2019.
  11. ↑ European Council conclusions on external relations (Ukraine and Gaza) (PDF). consilium.europa.eu/. Council of the European Union. 16. srpnja 2014. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 17. srpnja 2014. Pristupljeno 26. srpnja 2014.
  12. ↑ EIB Operational Plan 2012–2014. eib.org. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. siječnja 2013.
  13. ↑ a b c Statute of the European Investment Bank (and other provisions) (PDF). EIB. 1. prosinca 2009. ISBN 978-92-861-1003-0. Pristupljeno 16. kolovoza 2010.
  14. ↑ Ex-post evaluation. 17. listopada 2011. Building. Eib.org. Pristupljeno 7. siječnja 2013.
  15. ↑ European Investment Bank (EIB). Architonic. Pristupljeno 14. travnja 2015.
  16. ↑ EUROPA – PRESS RELEASES – Press Release – Eur 100 million EIB loan support to kemira research in Finland. Europa.eu. Pristupljeno 7. siječnja 2013.
  17. ↑ Ex-post evaluation. 17. listopada 2011. EIB Group addresses. Eib.org. Pristupljeno 7. siječnja 2013.
  18. ↑ The Management Committee. About > Structure > Governance. European Investment Bank. 9. siječnja 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. listopada 2016. Pristupljeno 30. ožujka 2021.
  19. ↑ Anciens Présidents. eib.org. 4. prosinca 2014.
  20. ↑ Werner Hoyer takes office as EIB President. EIB Press Release. 21. prosinca 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. prosinca 2012. Pristupljeno 30. ožujka 2021.
  21. ↑ Shareholders. eib.org. 8. veljače 2020. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. listopada 2016. Pristupljeno 30. ožujka 2021.
  22. ↑ EIB Statute and other Treaty provisions (PDF). eib.org

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Europska_investicijska_banka&oldid=6680434"