FK Sloboda Tuzla

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Fudbalski klub Sloboda Tuzla
Puno ime FK Sloboda Tuzla
Osnovan 1919.
Igralište Stadion Tušanj
Kapacitet 8.500
Trener Slavko Petrović
Liga Premijer liga BiH
2016./17. 5.
Domaći dres
Gostujući dres

FK Sloboda je bosanskohercegovački nogometni klub iz Tuzle.

Povijest[uredi VE | uredi]

Stari klupski grb

Prethodnik Slobode je klub osnovan davne 1919. godine pod imenom Gorki koji je zabranjen 1924. godine. Nakon zabrane Gorkog i Hajduka, dvaju radničkih športskih klubova iz Tuzle, tri godine u Tuzli nije bilo takvih društava, a svaki pokušaj obnove nekog takvog društva osujetila je policija. Aktivisti su se uporno zalagalii i uz želju velikog broja radnika 20. studenoga 1927. godine, u Tuzli je osnovano Radničko-kulturno sportsko društvo Sloboda, s četiri sekcije: športskom, tamburaškp, horskom i diletantskom. Članovi nogometne momčadi športske sekcije bili su Karlo Mot, Jozo i Nikola Kemenc, Suljo Nezirović, Alfred Puhta, Safet i Ešo Isabegović, Oto i Ivica Milanović, Josip Leder, Muho Mujezinović, Karlo Švarc, Vlado Mileusnić, Rihard Žlebnik, Mujo Begić, a prvu utakmicu odigrali su sa Solvajem iz Lukavca. Kulturno-prosvjetno društvo i RSK Slobodu vodili su socijaldemokrati od 1927. do 1932. godine , ali u oba društva su unatoč ilegalnih uvjeta za rad, stalni i trajni utjecaj imali komunisti. Početkom 1928. godine športska sekcija se osamostalila i postala samostalni klub pod imenom Radnički sportski klub "Sloboda". Uspostavom Šestosiječanjske diktature Sloboda je bila na zubu režima koji je po svim radničkim organizacijama nesmiljeno udarao i vršio pritiske kao na protudržavne elemente. Sloboda je zadnju utakmicu uspjela odigrati Sportskim klubom Šumadija 8. svibnja 1932. godine. Vrlo brzo iste godine, na jednom sastanku igrača i UO Kluba socijaldemokrata Jozo Jurić, koji je tad predsjedavao RKPD Sloboda, izjavio je da obustavlja rad Kluba na pola godine, s time da će svakom igraču koji želi dati ispisnicu radi prelaska u drugi klub. U stvari je ovo značilo zabranu rada RSK Sloboda koju je policija sprovela uz znanje i punu potporu socijaldemokrata. Nakon ovog dio igrača napustio je Tuzlu ili prestao igrati.[1] 1939. Sloboda je igrala u sastavu Miralem Mandžić, Zvonko Herljević, Džemal Mandžić, Franjo Manger, Pašaga Vugić, Fikret Ibrišimović, Tonči Pavlić, Džemal Hadžihrustić, Mustafa Salković-Mućak, Boško Popović-Popac, Raif Mujezinović, Nezir Mujezinović, i Alija Mutičević. Predsjednik je bio Mehmedalija Hukić.

U osovinskom napadu na Jugoslaviju, prostorije RSK Slobode bile su svojevrsni stožer za obranu Tuzle. Komunističko vodstvo okupljalo se ondje i slalo mladež kopati rovove i pripremati prostorije za prijam ranjenika s bojišta, no u sveopćem rasulu neželjene Jugoslavije njemačke snage već 15. travnja ušle su u Tuzlu. Uspostavljena je vlast NDH, pod čiji je udar došla Sloboda. Polovicom svibnja 1941. godine ustaške vlasti došle su preuzeti imovinu Slobode, no osoblje je lukavo svu imovinu i arhiv razdijelilo članstvu, zakopalo ili krivotvorilo. Istog mjeseca ustaške vlasti zapečatile su Slobodine prostorije i klub je prestao postojati. Od približno 600 članova predratne Slobode, u NOB-u i socijalističkoj revoluciji sudjelovalo je 95% njenih članova, od čega je poginulo 109 boraca, među kojima i četiri narodna heroja: Muharem Merdžić, Ivan Marković Irac, Albin Herljević i Enver Šiljak. Još trojica narodnih heroja su u međuratnom razdoblju bili igrači ili članovi Slobode: Cvijetin Mijatović Majo, Franjo Herljević i Pašaga Mandžić.[2]

U prvim poratnim godinama vodio ju je bivši igrač Josip Bulat. Igrala je u sastavu Ismet Prcić, Šefik Ahmetović, Salihović, Drago Karaman, Galib Ilijazović, Omerašević, Pepi Soravia, Meša Mešić, Muhamed Selimović, Aleksandar Avramović, Gandura, Vidani i Kemo Hadžimehmedović.

Svoj ulazak u elitno društvo jugoslavenskog nogometa osigurala je 1959. godine. Slavna generacija koja se u nekoliko sezona pod vodstvom Bele Palfija prošetala od zonaša do prvoligaša bili su Hajrović, Lazić, Kiš, Rusmir, Petković, Stipić, Radić, Bevanda, Panić, Podvalej, Marković i Čukteraš. Od 1969. godine stalni je član Prve lige bivše države, a kasnije i Prve, te Premijer lige BiH. U poslijeratnom vremenu Sloboda se dva puta natjecala u Intertoto kupu (2003. i 2004.), gdje je u oba navrata prošla prvo kolo. Sloboda je nakon deset sezona provedenih u najvišem rangu bh. nogometa ispala u Prvu ligu FBiH. Uz pomoć trenera Miroslava Blaževića sezonu 2013./14. su završili kao prvaci Prve lige čime su ostvarili povratak u Premijer ligu.[3]Danas su,uz Zrinjski,najbolji klub u Premijer ligi BiH.

Poznati bivši igrači[uredi VE | uredi]

(popis nepotpun)

Poznati trener[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. (boš.) Front Slobode Haris Šahović: "Uči da bi volio"(3):Formiranje RSK "Sloboda" 7. kolovoza 2015. (pristupljeno 3. lipnja 2017.)
  2. (boš.) Front Slobode Haris Šahović: "Uči da bi volio"(7): Gašenje RSK "Sloboda" od strane fašista 1941. godine 8. rujna 2015. (pristupljeno 3. lipnja 2017.)
  3. Ćiro postao prvak sa svojom Slobodom: Sretan sam, plašio sam se da će mi puknuti srce!, Jutarnji list, 31. svibnja 2014.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]


Soccerball.svg Häraldisk ginstam.png Flag of Bosnia and Herzegovina.svg Nedovršeni članak FK Sloboda Tuzla koji govori o bosanskohercegovačkom nogometnom klubu treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.