FK Sloboda Tuzla

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Fudbalski klub Sloboda Tuzla
Puno ime FK Sloboda Tuzla
Osnovan 1919.
Igralište Stadion Tušanj
Kapacitet 8.500
Trener Slavko Petrović
Liga Premijer liga BiH
2017./18. 10.
Domaći dres
Gostujući dres

FK Sloboda je bosanskohercegovački nogometni klub iz Tuzle.

Povijest[uredi VE | uredi]

Stari klupski grb

Prethodnik Slobode je klub osnovan davne 1919. godine pod imenom Gorki koji je zabranjen 1924. godine. Nakon zabrane Gorkog i Hajduka, dvaju radničkih športskih klubova iz Tuzle, tri godine u Tuzli nije bilo takvih društava, a svaki pokušaj obnove nekog takvog društva osujetila je policija. Aktivisti su se uporno zalagalii i uz želju velikog broja radnika 20. studenoga 1927. godine, u Tuzli je osnovano Radničko-kulturno sportsko društvo Sloboda, s četiri sekcije: športskom, tamburaškom, horskom i diletantskom. Članovi nogometne momčadi športske sekcije bili su Karlo Mott, Jozo i Nikola Kemenc, Suljo Nezirović, Alfred Puhta, Safet i Ešo Isabegović, Oto i Ivica Milanović, Josip Leder, Muho Mujezinović, Karlo Švarc, Vlado Mileusnić, Rihard Žlebnik, Mujo Begić, a prvu utakmicu odigrali su sa Solvajem iz Lukavca. Kulturno-prosvjetno društvo i RSK Slobodu vodili su socijaldemokrati od 1927. do 1932. godine , ali u oba društva su unatoč ilegalnih uvjeta za rad, stalni i trajni utjecaj imali komunisti. Početkom 1928. godine športska sekcija se osamostalila i postala samostalni klub pod imenom Radnički sportski klub "Sloboda". Uspostavom Šestosiječanjske diktature Sloboda je bila na zubu režima koji je po svim radničkim organizacijama nesmiljeno udarao i vršio pritiske kao na protudržavne elemente. Sloboda je zadnju utakmicu uspjela odigrati Sportskim klubom Šumadija 8. svibnja 1932. godine. Vrlo brzo iste godine, na jednom sastanku igrača i UO Kluba socijaldemokrata Jozo Jurić, koji je tad predsjedavao RKPD Sloboda, izjavio je da obustavlja rad Kluba na pola godine, s time da će svakom igraču koji želi dati ispisnicu radi prelaska u drugi klub. U stvari je ovo značilo zabranu rada RSK Sloboda koju je policija sprovela uz znanje i punu potporu socijaldemokrata. Nakon ovog dio igrača napustio je Tuzlu ili prestao igrati.[1] 1939. Sloboda je igrala u sastavu Miralem Mandžić, Zvonko Herljević, Džemal Mandžić, Franjo Manger, Pašaga Vugić, Fikret Ibrišimović, Tonči Pavlić, Džemal Hadžihrustić, Mustafa Salković-Mućak, Boško Popović-Popac, Raif Mujezinović, Nezir Mujezinović, i Alija Mutičević. Predsjednik je bio Mehmedalija Hukić.

U osovinskom napadu na Jugoslaviju, prostorije RSK Slobode bile su svojevrsni stožer za obranu Tuzle. Komunističko vodstvo okupljalo se ondje i slalo mladež kopati rovove i pripremati prostorije za prijam ranjenika s bojišta, no u sveopćem rasulu neželjene Jugoslavije njemačke snage već 15. travnja ušle su u Tuzlu. Uspostavljena je vlast NDH, pod čiji je udar došla Sloboda. Polovicom svibnja 1941. godine ustaške vlasti došle su preuzeti imovinu Slobode, no osoblje je lukavo svu imovinu i arhiv razdijelilo članstvu, zakopalo ili krivotvorilo. Istog mjeseca ustaške vlasti zapečatile su Slobodine prostorije i klub je prestao postojati. Od približno 600 članova predratne Slobode, u NOB-u i socijalističkoj revoluciji sudjelovalo je 95% njenih članova, od čega je poginulo 109 boraca, među kojima i četiri narodna heroja: Muharem Merdžić, Ivan Marković Irac, Albin Herljević i Enver Šiljak. Još trojica narodnih heroja su u međuratnom razdoblju bili igrači ili članovi Slobode: Cvijetin Mijatović Majo, Franjo Herljević i Pašaga Mandžić.[2]

U prvim poratnim godinama vodio ju je bivši igrač Josip Bulat. Igrala je u sastavu Ismet Prcić, Šefik Ahmetović, Salihović, Drago Karaman, Galib Ilijazović, Omerašević, Pepi Soravia, Meša Mešić, Muhamed Selimović, Aleksandar Avramović, Gandura, Vidani i Kemo Hadžimehmedović.

Svoj ulazak u elitno društvo jugoslavenskog nogometa osigurala je 1959. godine. Slavna generacija koja se u nekoliko sezona pod vodstvom Bele Palfija prošetala od zonaša do prvoligaša bili su Hajrović, Lazić, Kiš, Rusmir, Petković, Stipić, Radić, Bevanda, Panić, Podvalej, Marković i Čukteraš. Od 1969. godine stalni je član Prve lige bivše države, a kasnije i Prve, te Premijer lige BiH. U poslijeratnom vremenu Sloboda se dva puta natjecala u Intertoto kupu (2003. i 2004.), gdje je u oba navrata prošla prvo kolo. Sloboda je nakon deset sezona provedenih u najvišem rangu bh. nogometa ispala u Prvu ligu FBiH. Uz pomoć trenera Miroslava Blaževića sezonu 2013./14. su završili kao prvaci Prve lige čime su ostvarili povratak u Premijer ligu.[3]Danas su,uz Zrinjski,najbolji klub u Premijer ligi BiH.

2017. i 2018. u produkciji medijske kuće Kameleon, autori Vedran Jahić i Vedran Mitrić snimili su kratki dokumentarni film 99. [4]

Poznati bivši igrači[uredi VE | uredi]

(popis nepotpun)

Poznati trener[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. (boš.) Front Slobode Haris Šahović: "Uči da bi volio"(3):Formiranje RSK "Sloboda" 7. kolovoza 2015. (pristupljeno 3. lipnja 2017.)
  2. (boš.) Front Slobode Haris Šahović: "Uči da bi volio"(7): Gašenje RSK "Sloboda" od strane fašista 1941. godine 8. rujna 2015. (pristupljeno 3. lipnja 2017.)
  3. Ćiro postao prvak sa svojom Slobodom: Sretan sam, plašio sam se da će mi puknuti srce!, Jutarnji list, 31. svibnja 2014.
  4. (boš.) Radio Kameleon Vedran J.:Dokumentarni film “99” doživjet će TV premijeru, 13. ožujka 2018. (pristupljeno 20. travnja 2018.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]


Soccerball.svg Häraldisk ginstam.png Flag of Bosnia and Herzegovina.svg Nedovršeni članak FK Sloboda Tuzla koji govori o bosanskohercegovačkom nogometnom klubu treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.