Prijeđi na sadržaj

Fenomen elektroničkog glasa

Izvor: Wikipedija
Grafički prikaz vala bijelog šuma

Fenomen elektroničkog glasa (eng. Electronic voice phenomenon; EVP), naziv je za navodne glasove ili zvučne poruke zabilježene elektroničkim uređajima za snimanje zvuka, a koje pojedini istraživači i ljubitelji paranormalnih pojava tumače kao komunikaciju s duhovima preminulih osoba ili drugim nefizičkim entitetima. Fenomen se najčešće povezuje s područjem parapsihologije i istraživanjem paranormalnih pojava, uključujući vrstu istrage popularno poznatu kao lov na duhove. Prema znanstvenom stajalištu, većina prijavljenih slučajeva može se objasniti psihološkim i tehničkim čimbenicima, poput slušne pareidolije, radijskih smetnji ili pogrešne interpretacije šuma.[1]

Povijest

[uredi | uredi kôd]

Početci istraživanja elektroničkog glasa obično se povezuju sa švedskim umjetnikom i producentom dokumentarnih filmova Friedrichom Jürgensonom (1903. – 1987.), koji je 1959. godine tijekom snimanja pjeva ptica primijetio neobične glasove na vrpci. Jürgenson je smatrao da se radi o porukama preminulih osoba (njegova pokojnog oca, majke i supruge) te je svoja opažanja objavio u nekoliko knjiga, poput Glasovi iz svemira (1964.) i Dvosmjerna komunikacija s pokojnikom: Praktični kontakt sa zagrobnim životom (1968.).

Fenomen je tijekom 1960-ih i 1970-ih popularizirao latvijski psiholog i parapsiholog Konstantīns Raudive (1909. – 1974.). On je proveo velik broj eksperimenata i tvrdio da je prikupio tisuće snimki koje sadrže kratke poruke nepoznatog podrijetla te je objavio knjigu o svom radu pod naslovom Proboj: Nevjerojatan eksperiment u elektroničkoj komunikaciji s mrtvima (1971.).[2]

Jednostavna Frankova kutija

Početkom 1980-ih, umirovljeni američki inžinjer i izumitelj George Meek (1910. – 1999.) udružio se s medijom Williamom O'Neilom († o. 1992.) te su njih dvojica izradila uređaj poznat kao Spiricom kojim su, navodno, bili u komunikaciji s preminulim znanstvenikom NASA-e, dr. Georgeom Muellerom. Neovisni pokusi s uređajem kojima se pokušalo replicirati njihove rezultate nisu potvrdili njegovu funkcionalnost, zbog čega je njihov rad pao u zaborav.[3]

Godine 2002. amaterski istraživač paranormalnih fenomena i izumitelj Frank Sumption (1953. – 2014.) izumio je uređaj poznat kao "Frankova kutija" (Frank's Box), radio prijamnik koji je modificiran da neprestano i brzo pretražuje kroz AM ili FM radio frekvencije, nikada se ne zaustavljajući na jednoj stanici duže od djelića sekunde. Teorijsko objašnjenje fukcioniranja uređaja bilo je da duhovi mogu koristiti audio materijale koji se puštaju na radijskim frekvencijama i manipulirati njima kako bi formirali riječi u realnom vremenu. Taj uređaj se danas koristi kao standard u istraživanju paranormalnih fenomena, ali kritičari ističu da je slušanje riječi u nasumičnom prebacivanju radio stanica čista slučajnost.[4]

Metode snimanja

[uredi | uredi kôd]
Digitalni diktafon za snimanje zvuka

Istraživači EVP-a koriste različite uređaje za snimanje zvuka, uključujući:

Tijekom snimanja često se postavljaju pitanja u praznoj prostoriji, nakon čega se snimka preslušava radi traženja mogućih odgovora ili glasova koji nisu bili čujni tijekom samog snimanja. Analiza se obavlja preslušavanjem snimki u potpunoj tišini, a zvukovi se često pojačavaju i filtriraju pomoću softvera kako bi se izvukli obrasci koji nalikuju ljudskim riječima.

Tumačenja

[uredi | uredi kôd]

Parapsihološka tumačenja

[uredi | uredi kôd]

Pristaše fenomena smatraju da EVP predstavlja oblik komunikacije između živih osoba i preminulih. Neki istraživači pretpostavljaju da se poruke prenose putem elektromagnetskih polja ili nepoznatih fizičkih procesa.

Drugi autori povezuju elektronički glas s konceptom instrumentalne transkomunikacije (ITC), koja uključuje navodnu komunikaciju putem različitih elektroničkih uređaja poput televizora, telefona i računala.

Znanstvena objašnjenja

[uredi | uredi kôd]

Znanstvena zajednica uglavnom ne prihvaća paranormalna objašnjenja EVP-a. Najčešće predložena objašnjenja uključuju:

  • slušnu pareidoliju – sklonost ljudskog mozga da u nasumičnim zvukovima prepoznaje poznate obrasce poput lica ili govora;
  • apofeniju – pronalaženje značenja u slučajnim podacima;
  • radijske i elektromagnetske smetnje zabilježene tijekom emitiranja radio prijamnika, mobitela, voki-tokija, CB radija itd.;
  • tehničke i digitalne artefakte nastale tijekom snimanja ili obrade zvuka;
  • prijevare i namještene snimke.

Psihološka istraživanja pokazala su da očekivanja slušatelja mogu snažno utjecati na način na koji interpretiraju nejasne zvučne zapise.[5]

U popularnoj kulturi

[uredi | uredi kôd]

Elektronički glas česta je tema televizijskih emisija o lovu na duhove (Ghost Hunters, 2004. – 2023.), televizijskih serija (Lovci na natprirodno, 2005. – 2020.), dokumentarnih filmova (MonsterQuest, 2007. – 2010., Sounds of the Dead: EVP, 2021.), književnosti i internetskih zajednica posvećenih paranormalnim pojavama.[6] Brojne skupine istraživača paranormalnog koriste EVP kao jedan od glavnih oblika navodnih dokaza o postojanju duhova.

Fenomen je zastupljen i u nekolicini horor filmova, poput Poltergeist (1982.), Glas smrti (2005.), Glas smrti 2: Svjetlo (2007.) i Smrt lovca na duhove[7] (2007.).

Vidi također

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]