Filozofski kafić
.jpg)
Filozofski kafić ili filo-kafić (francuski: Café philosophique) forum je običnih građana okupljenih u kafiću radi filozofskih diskusija, osnovan od strane Marc-a Sautet-a u Parizu, 13. prosinca 1992. godine.[1]
Oko stotinu filo-kafića postojalo je u Francuskoj i oko 150 u svijetu u vrijeme smrti osnivača prvog kafića ovakve vrste – Marc-a Sauteta, 1998. godine.[2]
Koncept[uredi | uredi kôd]
Teme o kojima se razgovara u filo-kafićima jako variraju, od mita o Djeda Mrazu, preko istine o ljepoti i seksu, do smrti. U njima se postavljaju pitanja poput "Što je to činjenica?" i "Je li nada nasilna stvar?". Sautet je učinio da diskusije zvuče i djeluju zabavno i zanimljivo. Koncept je doveo do zbližavanja ljudi u okviru prijateljskog foruma gdje oni mogu slobodno razmjenjivati ideje. Kafić je promovirao atmosferu u kojoj su ljudi mogli pričati dok se opuštaju pijući kavu. Ovaj koncept naposljetku je doveo do stvaranja prvog filo-kafića.
Tisuće gostiju-sudionika u filo-kafićma širom svijeta usvojili su Sautetove ideje kao način za unaprjeđenje svojih razmišljanja. Prilikom iznošenja ideja vodi se račun o preciznosti u izražavanju i logičkoj ispravnosti. Koncepti koji se iznose su u duhu tolerancije i otvorenosti. Ideja o Sautetovom filozofskom kafiću raširila se po svijetu. Nastala u Francuskoj, ideja je kasnije prenesena u Englesku, Njemačku, Belgiju, Austriju, Švicarsku, Finsku i kasnije širom Europe i svijeta, pa danas postoje i u Kanadi, Južnoj Americi, Grčkoj, Australiji, Japanu i SAD-u.[3] Zbog ovako velikog uspjeha, francuski predsjednik Jacque Chirac poslao je utemeljitelja na dobrovoljnu misiju promoviranja ideje po Južnoj Americi.[2]
Povijest[uredi | uredi kôd]
Francuski institut za Škotsku, u Edinburghu također ima filozofski kafić s veoma dugom tradicijom, koja počinje još u doba velikog filozofa Davida Huma. Osoblje Francuskog Instituta za Škotsku također sudjeluje u predavanjima filozofije koja se održavaju u škotskim osnovnim školama, na primjer u Clackmannanu. U Engleskoj forum pod nazivom Filozofski kafić održavao se u Cromfordu (Derbyshire) u knjižari od svog osnivanja 1993. godine, gdje je do 2009. godine održano oko 100 okupljanja. Ovaj forum osnovao je Evan Rutherford, filozof i kipar iz Wirkswortha. Javna večernja okupljanja obično organiziraju i vode članovi i suradnici, a ne profesionalni filozofi, iako su poznati filozofi uvijek bili dobrodošli. Tekstovi pojedinih diskusija se mogu pročitati na internetu.
Kako se Osmansko Carstvo širilo po Europi u 18. stoljeću, u Beču se rodila ideja za pravljenje mjesta gdje bi ljudi mogli susretati i raspravljati o različitim temama ispijajući čaj ili kavu. Turski kafići prilagođeni zapadnoj kulturi postali su mjesto gdje se prijatelji susreću kako bi popili piće i porazgovarali. Tradicionalna helenistička Agora premještena je sa središnjeg javnog trga u središte grada u kafić. Filozofi, pjesnici, pisci i intelektualci svih vrsta počeli su koristiti ova mjesta za svoje susrete.
Godine 1686. Sicilijanac Francesco Procopio dei Coltelli osnovao Cafe Procope u rue de l'Ancienne Comédie, Latinskoj četvrti Pariza poznatom i kao 6. arrondissement. To je bio prvi kafić u Parizu. Pojedini intelektualci koji su često posijećivali ovaj kafić zbog filozofskih rasprava tijekom povijesti su: Victor Hugo, Paul Verlaine, Honoré de Balzac, Pierre Augustin Coron de Beaumarchais, François-Marie Arouet, Jean-Jacques Rousseau, Georges Danton, Jean-Paul Marat, Denis Diderot, itd.
Prije Drugog svjetskog rata mnogi pjesnici, slikari, pisci koji su pripadali nadrealnom pokretu posjećivali su kafić Montparnasse u Parizu. Nakon Drugog svjetskog rata u mnogim kafićima u Latinskoj četvrti Pariza bio je primijećen utjecaj egzistencijalizma. Filozof Jean-Paul Sartre proveo je nekoliko filozofskih rasprava u Cafe de Flore. Ovi "filozofski kafići" bili su povijesni početci Sautetovog filozofskog kafića.
Café philosophique[uredi | uredi kôd]
Sautet je svoju ideju o filozofskom kafiću prvi put ostvario u Place de la Bastille, u dijelu Pariza poznatom kao Cafe des Phares, 13. prosinca 1992. godine.[1] On bi obično okupio nekolicinu prijatelja u svom filozofskom kafiću svake nedjelje ujutro u 11 sati i otvorio bi filozofsku debatu koja je obično trajala oko dva sata. Njegova osobna filozofija imala je tendenciju povratka osnovnim načelima razmišljanja i bila je namijenjena običnim ljudima, a ne aristokratima.[4] Neka od prvih okupljanja bila su sačinjena od desetak ljudi. Kasnije su se počeli pridruživati studenti, raznorazni ekscentrični građani, taksisti na pauzama, bogate žene kojima je dosadno, itd.[5] Kako je rasla popularnost ovih događaja, oni su se počeli održavati tjedno i okupljati i do 200 ljudi.[3] Sautet je konačno uspio prenijeti filozofiju iz sveučilišnih kabineta i na neki način je "vrati" s fakultetskih katedri u javnost među obične građane. Čineći to, bio je izopćen od stručnjaka kao "izdajica" klasične, formalne filozofske misli i visokog obrazovanja generalno.[6]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b Chaplin, p. 282: Philosopher Marc Sautet started the first "cafe-philo" at the Cafe des Phares on the Place de la Bastille in Paris.
- ↑ a b Simons, Marlise (May 2, 1998). "Thought For Food: Cafes Offer Philosophy In France". New York Times. pp. B9.
- ↑ a b Relationscapes. The MIT Press. 2009. ISBN 978-0-262-25515-8
- ↑ Joshua Rasmussen, Andrew M. Bailey. 5. veljače 2020. How to build a thought. Thought: A Journal of Philosophy. 10.1002/tht3.444. Pristupljeno 24. ožujka 2020.
- ↑ &NA;. Siječanj 2009. Surveys. Oncology Times UK. 6 (1): 21. 10.1097/01434893-200901000-00022. Pristupljeno 24. ožujka 2020.CS1 održavanje: dodatna interpunkcija (link) CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
- ↑ Lou Marinoff, Beatrice Popescu. 30. kolovoza 2013. Café Philosophique with Lou Marinoff. Europe’s Journal of Psychology. 9 (3): 419–426. 10.5964/ejop.v9i3.665. Pristupljeno 24. ožujka 2020.