Formula 1 – sezona 1962.

FIA Svjetsko automobilističko prvenstvo 1962.
	Prvak
Vozač	Graham Hill (BRM)
Konstruktor	BRM
Prethodna sezona	Sljedeća sezona
1961.	1963.

Formula 1 – sezona 1962. bila je 13. sezona u prvenstvu Formule 1.

Sažetak sezone[uredi | uredi kôd]

Britanac Graham Hill osvojio je svoj prvi naslov svjetskog prvaka. Hill je pobijedio na četiri utrke, Zandvoortu, Nürburgringu, Monzi i na prvoj utrci koja se vozila u Južnoafričkoj Republici, na stazi Prince George u East Londonu. BRM je osvojio svoj prvi konstruktorski naslov u Formuli 1. Hillov momčadski kolega Richie Ginther, imao je četiri odustajanja tijekom sezone, a na tek dvije utrke se penjao na postolje i osvajao bodove.

Lotus je uzrokovao revoluciju uvođenjem monokok šasije. Njihov vozač Škot Jim Clark bio je pretendent za naslov do zadnje utrke gdje mu je trebala pobjeda. Clark je vodio otpočetka sva 62 kruga, a onda je odustao zbog curenja ulja na svom bolidu. Clark je na Velikoj nagradi Belgije na Spa-Francorchampsu, ostvario svoju prvu pobjedu u prvenstvu Formule 1, a tijekom sezone još je pobjeđivao na Aintreeu i Watkins Glenu. Njegov momčadski kolega, Britanac Trevor Taylor, osvojio je drugo mjesto na Velikoj nagradi Nizozemske, a do kraja nije više osvajao bodove. Trevor je dvije utrke kasnije na Spa-Francorchampsu, doživio veliki sudar. U borbi za 2. mjesto s Willyjem Mairesseom u Ferrariju, bolidi su se sudarili, nakon čega udaraju u jarak pokraj staze. Oba vozača su ispala iz bolida, a Mairesseov se i zapalio. Srećom, i Taylor i Mairesse su prošli tek s lakšim ozljedama.

Ferrari je nakon dominantne prethodne sezone, ovu sezonu završio bez ijedne pobjede uz samo četiri postolja. Momčad je napustilo nekoliko ključnih ljudi, među kojima su bili tehnički direktor Carlo Chiti i ravnatelj momčadi Romolo Tavoni, koji su nakon završetka sezone osnovali momčad ATS. Phil Hill i Giancarlo Baghetti pridružili su se ATS-u za sljedeću 1963.^[1]

Amerikanac Dan Gurney ostvario je svoju prvu pobjedu na Velikoj nagradi Francuske vozeći za Porsche. To je bila i jedina Porscheova pobjeda u Formuli 1. Australac Jack Brabham je nakon neuspjele 1961., napustio Cooper, te osnovao svoju momčad Brabham, koja je u početku sezone koristila Lotusovu šasiju, da bi kasnije izradila svoju vlastitu. Brabhama je u Cooperu zamijenio Južnoafrikanac Tony Maggs, koji je u svojoj prvoj sezoni ostvario dva postolja, na Aintreeu i svojoj domaćoj utrci. Maggsov momčadski kolega Bruce McLaren je, s pobjedom na Velikoj nagradi Monaka i još četiri postolja, završio sezonu na trećem mjestu.^[2]

Dvadesetogodišnji Meksikanac Ricardo Rodríguez, poginuo je na treningu svoje domaće utrke u Meksiku koja se nije bodovala za prvenstvo. Rodríguez je izgubio nadzor nad bolidom i udario u zid, a uzrok tome bilo je puknuće prednjeg desnog ovjesa na bolidu. Još jedan vozač koji je ove sezone imao u planu nastupiti samo na Monzi, Talijan Giulio Cabianca, poginuo je u bizarnoj nesreću prilikom testiranja svog bolida na stazi u Modeni.

Ovo je bila prva sezona da je konstruktor za pobjedu osvajao devet, umjesto dosadašnjih osam bodova.

Vozači i konstruktori[uredi | uredi kôd]

Konstruktor	Momčad / Sudionik	Šasija	Motor	Gume	Vozač	Utrke
Ferrari	Scuderia Ferrari SpA SEFAC	Ferrari 156	Ferrari 178 1.5 V6	D	Phil Hill	1–3, 5–7
					Giancarlo Baghetti	1, 3, 6–7
					Ricardo Rodríguez	1–3, 6–7
					Lorenzo Bandini	2, 6–7
					Willy Mairesse	2–3, 7
Lotus-Climax	Team Lotus	Lotus 25 Lotus 24	Climax FWMW 1.5 V8	D	Jim Clark	Sve
	Team Lotus	Lotus 25 Lotus 24	Climax FWMW 1.5 V8	D	Trevor Taylor	Sve
	Brabham Racing Organisation	Lotus 24	Climax FWMV 1.5 V8	D	Jack Brabham	1–5
	UDT Laystall Racing Team	Lotus 24 Lotus 18/21	Climax FWMV 1.5 V8 Climax FPF 1.5 L4	D	Innes Ireland	1–5, 7–9
	UDT Laystall Racing Team	Lotus 24 Lotus 18/21	Climax FWMV 1.5 V8 Climax FPF 1.5 L4	D	Masten Gregory	1, 5
	R.R.C. Walker Racing Team	Lotus 24	Climax FWMV 1.5 V8	D	Maurice Trintignant	2–4, 6–8
	Scuderia SSS Republica di Venezia	Lotus 24 Lotus 18/21	Climax FPF 1.5 L4	D	Nino Vaccarella	2, 7
	Ecurie Nationale Suisse	Lotus 21	Climax FPF 1.5 L4	D	Jo Siffert	2
	Emeryson Cars	Lotus 18	Climax FPF 1.5 L4	D	John Campbell-Jones	3
	Equipe Nationale Belge	Lotus 18/21	Climax FPF 1.5 L4	D	Lucien Bianchi	3
	Ecurie Filipinetti	Lotus 21	Climax FPF 1.5 L4	D	Jo Siffert	3, 6
	Ecurie Excelsior	Lotus 18	Climax FPF 1.5 L4	D	Jay Chamberlain	5–7
	John Dalton	Lotus 18/21	Climax FPF 1.5 L4	D	Tony Shelly	5–6
	Gerry Ashmore	Lotus 18/21	Climax FPF 1.5 L4	D	Gerry Ashmore	7
	Scuderia Jolly Club	Lotus 18	Climax FPF 1.5 L4	D	Ernesto Prinoth	7
	Dupont Team Zerex	Lotus 24	Climax FWMV 1.5 V8	D	Roger Penske	8
	Jim Hall	Lotus 21	Climax FPF 1.5 L4	D	Jim Hall	8
	Mecom Racing Team	Lotus 24	Climax FPF 1.5 L4	D	Rob Schroeder	8
	Ernie Pieterse	Lotus 21	Climax FPF 1.5 L4	D	Ernie Pieterse	9
	Neville Lederle	Lotus 21	Climax FPF 1.5 L4	D	Neville Lederle	9
Porsche	Porsche System Engineering	Porsche 804 Porsche 718	Porsche 753 1.5 F8 Porsche 547/6 1.5 F4	D	Dan Gurney	1–2, 5–8
					Jo Bonnier	1–2, 4–8
					Phil Hill	8
	Ecurie Maarsbergen	Porsche 718 Porsche 787	Porsche 547/6 1.5 F4	D	Carel Godin de Beaufort	Sve
	Ecurie Maarsbergen	Porsche 718 Porsche 787	Porsche 547/6 1.5 F4	D	Ben Pon	1
	Scuderia SSS Republica di Venezia	Porsche 718	Porsche 547/3 1.5 F4	D	Nino Vaccarella	6
	Ecurie Filipinetti	Porsche 718	Porsche 547/3 1.5 F4	D	Heini Walter	6
Cooper-Climax	Cooper Car Company	Cooper T60 Cooper T55	Climax FWMV 1.5 V8 Climax FPF 1.5 L4	D	Bruce McLaren	Sve
					Tony Maggs	Sve
					Timmy Mayer	8
	Ecurie Galloise	Cooper T53	Climax FPF 1.5 L4	D	Jackie Lewis	1–2, 4–6
	Anglo-American Equipe	Cooper T59	Climax FPF 1.5 L4	D	Ian Burgess	5–7
	Bernard Collomb	Cooper T53	Climax FPF 1.5 L4	D	Bernard Collomb	6
	Hap Sharp	Cooper T53	Climax FPF 1.5 L4	D	Hap Sharp	8
	John Love	Cooper T55	Climax FPF 1.5 L4	D	John Love	9
BRM	Owen Racing Organisation	BRM P57 BRM P48/57	BRM P56 1.5 V8	D	Graham Hill	Sve
	Owen Racing Organisation	BRM P57 BRM P48/57	BRM P56 1.5 V8	D	Richie Ginther	Sve
	Bruce Johnstone	BRM P48/57	BRM P56 1.5 V8	D	Bruce Johnstone	9
Brabham-Climax	Brabham Racing Organisation	Brabham BT3	Climax FWMV 1.5 V8	D	Jack Brabham	6, 8–9
Lotus-BRM	UDT Laystall Racing Team	Lotus 24	BRM P56 1.5 V8	D	Masten Gregory	2–4, 7–8
	Autosport Team Wolfgang Seidel	Lotus 24	BRM P56 1.5 V8	D	Dan Gurney	3
					Wolfgang Seidel	5–6
					Gunther Seiffert	6
					Tony Shelly	7
	Ecurie Filipinetti	Lotus 24	BRM P56 1.5 V8	D	Jo Siffert	4, 7
	Ecurie Filipinetti	Lotus 24	BRM P56 1.5 V8	D	Heinz Schiller	6
Emeryson-Climax	Ecurie Maarsbergen	Emeryson 61	Climax FPF 1.5 L4	D	Wolfgang Seidel	1
Emeryson-Climax	Emeryson Cars	Emeryson 61	Climax FPF 1.5 L4	D	Tony Settember	5, 7
Lola-Climax	Bowmaker-Yeoman Racing Team	Lola Mk4	Climax FWMV 1.5 V8	D	John Surtees	Sve
Lola-Climax	Bowmaker-Yeoman Racing Team	Lola Mk4	Climax FWMV 1.5 V8	D	Roy Salvadori	1–2, 4–9
ENB-Maserati	Equipe Nationale Belge	ENB F1	Maserati Tipo 6 1.5 L4	D	Lucien Bianchi	3
Gilby-BRM	Gilby Engineering	Gilby 62	BRM P56 1.5 V8	D	Keith Greene	6–7
De Tomaso	Scuderia de Tomaso	De Tomaso 801	De Tomaso 1.5 F8	D	Nasif Estéfano	7
De Tomaso-OSCA	Scuderia Settecolli	De Tomaso F1	OSCA 372 1.5 L4	D	Roberto Lippi	7
LDS-Alfa Romeo	Otello Nucci	LDS Mk 1	Alfa Romeo Giulietta 1.5 L4	D	Doug Serrurier	9
Cooper-Alfa Romeo	Mike Harris	Cooper T53	Alfa Romeo Giulietta 1.5 L4	D	Mike Harris	9

Kalendar[uredi | uredi kôd]

Rd	Datum	Velika nagrada	Staza	Prvo startno mjesto	Pobjednik vozač	Pobjednik konstruktor
1	20. svibnja	Nizozemska	Zandvoort	John Surtees	Graham Hill	BRM
2	3. lipnja	Monako	Monaco	Jim Clark	Bruce McLaren	Cooper-Climax
3	17. lipnja	Belgija	Spa-Francorchamps	Graham Hill	Jim Clark	Lotus-Climax
4	8. srpnja	Francuska	Rouen-Les-Essarts	Jim Clark	Dan Gurney	Porsche
5	21. srpnja	Velika Britanija	Aintree	Jim Clark	Jim Clark	Lotus-Climax
6	5. kolovoza	Njemačka	Nürburgring	Dan Gurney	Graham Hill	BRM
7	16. rujna	Italija	Monza	Jim Clark	Graham Hill	BRM
8	7. listopada	SAD	Watkins Glen	Jim Clark	Jim Clark	Lotus-Climax
9	29. prosinca	Južna Afrika	East London	Jim Clark	Graham Hill	BRM

Sistem bodovanja[uredi | uredi kôd]

Sistem bodovanja u Formuli 1

Mjesto	Bodovi
1.	9
2.	6
3.	4
4.	3
5.	2
6.	1

Samo 5 najboljih rezultata u 9 utrka računali su se za prvenstvo vozača.
Samo 5 najboljih rezultata u 9 utrka računali su se za prvenstvo konstruktora.
Ako je više bolida jednog konstruktora završilo utrku u bodovima, samo najbolje plasirani bolid osvajao je konstruktorske bodove.

Rezultati utrka[uredi | uredi kôd]

VN Nizozemske

Poz.	Vozač	Konstruktor	Vrijeme	Bodovi
1.	Graham Hill	BRM	2:11:02.1	9
2.	Trevor Taylor	Lotus-Climax	+ 27.2	6
3.	Phil Hill	Ferrari	+ 1:21.1	4
4.	Giancarlo Baghetti	Ferrari	+ 1 krug	3
5.	Tony Maggs	Cooper-Climax	+ 2 kruga	2
6.	Carel Godin de Beaufort	Porsche	+ 4 kruga	1

VN Monaka

Poz.	Vozač	Konstruktor	Vrijeme	Bodovi
1.	Bruce McLaren	Cooper-Climax	2:46:29.7	9
2.	Phil Hill	Ferrari	+ 1.3	6
3.	Lorenzo Bandini	Ferrari	+ 1:24.1	4
4.	John Surtees	Lola-Climax	+ 1 krug	3
5.	Jo Bonnier	Porsche	+ 7 krugova	2
6.	Graham Hill	BRM	+ 8 krugova	1

Graham Hill je odustao zbog kvara na motoru.

VN Belgije

Poz.	Vozač	Konstruktor	Vrijeme	Bodovi
1.	Jim Clark	Lotus-Climax	2:07:32.3	9
2.	Graham Hill	BRM	+ 44.1	6
3.	Phil Hill	Ferrari	+ 2:06.5	4
4.	Ricardo Rodríguez	Ferrari	+ 2:06.6	3
5.	John Surtees	Lola-Climax	+ 1 krug	2
6.	Jack Brabham	Lotus-Climax	+ 2 kruga	1

VN Francuske

Poz.	Vozač	Konstruktor	Vrijeme	Bodovi
1.	Dan Gurney	Porsche	2:07:05.5	9
2.	Tony Maggs	Cooper-Climax	+ 1 krug	6
3.	Richie Ginther	BRM	+ 2 kruga	4
4.	Bruce McLaren	Cooper-Climax	+ 3 kruga	3
5.	John Surtees	Lola-Climax	+ 3 kruga	2
6.	Carel Godin de Beaufort	Porsche	+ 3 kruga	1

VN Velike Britanije

Poz.	Vozač	Konstruktor	Vrijeme	Bodovi
1.	Jim Clark	Lotus-Climax	2:26:20.8	9
2.	John Surtees	Lola-Climax	+ 49.2	6
3.	Bruce McLaren	Cooper-Climax	+ 1:44.8	4
4.	Graham Hill	BRM	+ 1:56.8	3
5.	Jack Brabham	Lotus-Climax	+ 1 krug	2
6.	Tony Maggs	Cooper-Climax	+ 1 krug	1

VN Njemačke

Poz.	Vozač	Konstruktor	Vrijeme	Bodovi
1.	Graham Hill	BRM	2:38:45.3	9
2.	John Surtees	Lola-Climax	+ 2.5	6
3.	Dan Gurney	Porsche	+ 4.4	4
4.	Jim Clark	Lotus-Climax	+ 42.1	3
5.	Bruce McLaren	Cooper-Climax	+ 1:19.6	2
6.	Ricardo Rodríguez	Ferrari	+ 1:23.8	1

VN Italije

Poz.	Vozač	Konstruktor	Vrijeme	Bodovi
1.	Graham Hill	BRM	2:29:08.4	9
2.	Richie Ginther	BRM	+ 29.8	6
3.	Bruce McLaren	Cooper-Climax	+ 57.8	4
4.	Willy Mairesse	Ferrari	+ 58.1	3
5.	Giancarlo Baghetti	Ferrari	+ 1:31.3	2
6.	Jo Bonnier	Porsche	+ 1 krug	1

VN SAD

Poz.	Vozač	Konstruktor	Vrijeme	Bodovi
1.	Jim Clark	Lotus-Climax	2:07:13.0	9
2.	Graham Hill	BRM	+ 9.2	6
3.	Bruce McLaren	Cooper-Climax	+ 1 krug	4
4.	Jack Brabham	Brabham-Climax	+ 1 krug	3
5.	Dan Gurney	Porsche	+ 1 krug	2
6.	Masten Gregory	Lotus-BRM	+ 1 krug	1

VN Južne Afrike

Poz.	Vozač	Konstruktor	Vrijeme	Bodovi
1.	Graham Hill	BRM	2:08:03.3	9
2.	Bruce McLaren	Cooper-Climax	+ 49.8	6
3.	Tony Maggs	Cooper-Climax	+ 50.3	4
4.	Jack Brabham	Brabham-Climax	+ 53.8	3
5.	Innes Ireland	Lotus-Climax	+ 1 krug	2
6.	Neville Lederle	Lotus-Climax	+ 4 kruga	1

Poredak[uredi | uredi kôd]

Vozači[uredi | uredi kôd]

Mjesto	Vozač	Bodovi
1.	Graham Hill	42	9	1	6	–	3	9	9	6	9
2.	Jim Clark	30	–	–	9	–	9	3	–	9	–
3.	Bruce McLaren	27	–	9	–	3	4	2	4	4	6
4.	John Surtees	19	–	3	2	2	6	6	–	–	–
5.	Dan Gurney	15	–	–		9	–	4	–	2
6.	Phil Hill	14	4	6	4		–	–	–
7.	Tony Maggs	13	2	–	–	6	1	–	–	–	6
8.	Richie Ginther	10	–	–	–	4	–	–	6	–	–
9.	Jack Brabham	9	–	–	1	–	2	–		3	3
10.	Trevor Taylor	6	6	–	–	–	–	–	–	–	–
11.	Giancarlo Baghetti	5	3		–			–	2
12.	Lorenzo Bandini	4		4				–	–
13.	Ricardo Rodríguez	4	–		3			1	–
14.	Willy Mairesse	3		–	–				3
15.	Joakim Bonnier	3		2		–	–	–	1	–
16.	Innes Ireland	2	–	–	–	–	–		–	–	2
17.	Carel Godin de Beaufort	2	1		–	1	–	–	–	–	–
18.	Masten Gregory	1	–		–	–	–		–	1
19.	Neville Lederle	1									1
Mjesto	Vozač	Bodovi

Graham Hill je osvojio ukupno 52 boda, ali samo 42 boda osvojena u pet najboljih utrka su se računala za prvenstvo vozača.
Bruce McLaren je osvojio ukupno 32 boda, ali samo 27 bodova osvojenih u pet najboljih utrka su se računala za prvenstvo vozača.

Boja	Značenje
5	Osvojeni bodovi koji su se računali za prvenstvo vozača / konstruktora
5	Osvojeni bodovi koji se nisu računali za prvenstvo vozača / konstruktora
–	Vozač / konstruktor nije osvojio bodove u utrci
	Vozač / konstruktor nije nastupao na utrci

Konstruktori[uredi | uredi kôd]

Mjesto	Konstruktor	Bodovi
1.	BRM	42	9	1	6	4	3	9	9	6	9
2.	Lotus-Climax	36	6	–	9	–	9	3	–	9	2
3.	Cooper-Climax	29	2	9	–	6	4	2	4	4	6
4.	Lola-Climax	19	–	3	2	2	6	6	–	–	–
5.	Porsche	18	1	2	–	9	–	4	1	2	–
6.	Ferrari	18	4	6	4		–	1	3
7.	Brabham-Climax	6						–		3	3
8.	Lotus-BRM	1			–	–	–	–	–	1
Mjesto	Konstruktor	Bodovi

BRM je osvojio ukupno 56 bodova, ali samo 42 boda osvojena u pet najboljih utrka su se računala za prvenstvo konstruktora.
Lotus-Climax je osvojio ukupno 38 bodova, ali samo 36 bodova osvojenih u pet najboljih utrka su se računala za prvenstvo konstruktora.
Cooper-Climax je osvojio ukupno 37 bodova, ali samo 29 bodova osvojenih u pet najboljih utrka su se računala za prvenstvo konstruktora.
Porsche je osvojio ukupno 19 bodova, ali samo 18 bodova osvojenih u pet najboljih utrka su se računala za prvenstvo konstruktora.

Statistike[uredi | uredi kôd]

Vozač	Pobjede	Postolja	Prvo startno mjesto	Najbrži krug	Krugovi u vodstvu
Graham Hill	4	6	1	3	320
Jim Clark	3	3	6	5	268
Bruce McLaren	1	5	-	1	14
Dan Gurney	1	2	1	-	14
Phil Hill	-	3	-	-	1
John Surtees	-	2	1	-	-
Richie Ginther	-	2	-	-	4
Tony Maggs	-	2	-	-	-
Trevor Taylor	-	1	-	-	4
Lorenzo Bandini	-	1	-	-	1
Willy Mairesse	-	-	-	-	3

Konstruktor	Pobjede	Postolja	Prvo startno mjesto	Najbrži krug	Krugovi u vodstvu
BRM-Climax	4	8	1	3	320
Lotus-Climax	3	4	6	5	272
Cooper-Climax	1	7	-	1	14
Porsche	1	2	1	-	14
Ferrari	-	4	-	-	4
Lola-Climax	-	2	1	-	-

Vodeći vozač i konstruktor u prvenstvu[uredi | uredi kôd]

U rubrici bodovi, prikazana je bodovna prednost vodećeg vozača / konstruktora ispred drugoplasiranog, dok je žutom bojom označena utrka na kojoj je vozač / konstruktor osvojio naslov prvaka.

Utrka	Vozač	Bodovi
VN Nizozemske	Graham Hill	3
VN Monaka		0
VN Belgije		2
VN Francuske		2
VN Velike Britanije		1
VN Njemačke		7
VN Italije		14
VN SAD		9
VN Južne Afrike		12

Utrka	Konstruktor	Bodovi
VN Nizozemske	BRM	3
VN Monaka	Cooper-Climax	1
VN Belgije	BRM	1
VN Francuske	BRM	3
VN Velike Britanije	Lotus-Climax	1
VN Njemačke	BRM	4
VN Italije		10
VN SAD		3
VN Južne Afrike		6

Utrke koje se nisu bodovale za prvenstvo[uredi | uredi kôd]

Datum	Naziv utrke	Staza	Pobjednik vozač	Pobjednik konstruktor
2. siječnja	V Cape Grand Prix	Killarney	Trevor Taylor	Lotus-Climax
1. travnja	IV Brussels Grand Prix	Heysel Park	Willy Mairesse	Ferrari
14. travnja	III Lombank Trophy	Snetterton	Jim Clark	Lotus-Climax
23. travnja	XIV Lavant Cup	Goodwood	Bruce McLaren	Cooper-Climax
23. travnja	X Glover Trophy	Goodwood	Graham Hill	BRM
23. travnja	XXII Pau Grand Prix	Pau	Maurice Trintignant	Lotus-Climax
28. travnja	VII Aintree 200	Aintree	Jim Clark	Lotus-Climax
12. svibnja	XV BRDC International Trophy	Silverstone	Graham Hill	BRM
20. svibnja	XX Naples Grand Prix	Posillipo	Willy Mairesse	Ferrari
11. lipnja	I International 2000 Guineas	Mallory Park	John Surtees	Lola-Climax
11. lipnja	XIII Crystal Palace Trophy	Crystal Palace	Innes Ireland	Lotus-BRM
1. srpnja	III Grand Prix de Reims	Reims-Gueux	Bruce McLaren	Cooper-Climax
15. srpnja	XII Solitude Grand Prix	Solitudering	Dan Gurney	Porsche
12. kolovoza	VIII Kanonloppet	Karlskoga	Masten Gregory	Lotus-BRM
19. kolovoza	I Mediterranean Grand Prix	Enna-Pergusa	Lorenzo Bandini	Ferrari
25. – 26. kolovoza	III Danish Grand Prix	Roskilde Ring	Jack Brabham	Lotus-Climax
1. rujna	IX International Gold Cup	Oulton Park	Jim Clark	Lotus-Climax
4. studenog	I Mexican Grand Prix	Magdalena Mixhuca	Jim Clark Trevor Taylor	Lotus-Climax
15. prosinca	V Rand Grand Prix	Kyalami	Jim Clark	Lotus-Climax
22. prosinca	II Natal Grand Prix	Westmead	Trevor Taylor	Lotus-Climax

Izvori[uredi | uredi kôd]

↑ 900 utrka Ferrarija, II. dio: Prvih sto utrka F1puls, Damir Abramović. Objavljeno 23. ožujka 2015. Pristupljeno 6. kolovoza 2017.
↑ 1962 F1 World Championship Motorsport Magazine (eng.) Pristupljeno 6. kolovoza 2017.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Formula 1 - Sezona 1962.

Službena stranica Formule 1
Formula 1 – sezona 1962. StatsF1

[1] 900 utrka Ferrarija, II. dio: Prvih sto utrka F1puls, Damir Abramović. Objavljeno 23. ožujka 2015. Pristupljeno 6. kolovoza 2017.

[2] 1962 F1 World Championship Motorsport Magazine (eng.) Pristupljeno 6. kolovoza 2017.

[1]

[2]