GNK Dinamo Zagreb

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Disambig.svg »NK Dinamo« preusmjerava ovamo. Za ostala značenja, pogledajte Dinamo (razdvojba).
GNK Dinamo Zagreb
NKdinamozagreb.svg
Puno ime Građanski nogometni klub Dinamo Zagreb
Nadimak Plavi, Modri
Osnovan 9. lipnja 1945.; za svoj datum osnutka uzima osnivanje Građanskog 26. travnja 1911.[1]
Igralište Maksimir, Zagreb
Kapacitet 35.423
Trener Flag of Croatia.svg Nenad Bjelica
Liga 1. HNL
2017./18. 1.
Popis igrača Popis igrača GNK Dinama Zagreb
Domaći dres
Gostujući dres
Treći dres

Građanski nogometni klub Dinamo Zagreb je hrvatski nogometni klub iz Zagreba. GNK Dinamo je klub s najviše navijača u Hrvatskoj [2], a od osnutka Republike Hrvatske najtrofejniji je klub u državi. Nadimci kluba su modri, zagrebački plavi, plavi lavovi, purgeri. Maskota kluba je lav Maksi. Domaće utakmice igra na Stadionu Maksimir. Dinamo je poznat po svojim vjernim i fanatičnim navijačima Bad Blue Boysima. Klub je cijenjen u svijetu po svojoj nogometnoj školi koja se zadnjih godina smatra za jednu od najboljih u Europi.[3]

1. HŠK Građanski osnovan je 26. travnja 1911. godine. Nakon što je komunistička vlast 1945. godine dekretom ukinula najpopularnije predratne zagrebačke nogometne klubove Građanski, HAŠK i Concordia[4] zbog igranja nogometnog prvenstva za vrijeme NDH, Nogometni klub Dinamo osnovan je 9. lipnja 1945. kao nogometna sekcija Fiskulturnog društva Dinamo, koja od 1949. godine djeluje kao samostalni nogometni klub. Od Građanskog je Dinamo preuzeo plavu boju dresova, većinu igrača i navijača te nadimak purgeri, a i grb kluba je napravljen po uzoru na grb Građanskog.[5]

Promjene imena kluba u HAŠK Građanski i Croatia Zagreb nisu dobro primljene ratnih devedesetih godina 20. stoljeća, današnje ime usvojeno je na sjednici skupštine kluba 12. travnja 2011. godine kad se ime Nogometni klub Dinamo Zagreb mijenja u Građanski nogometni klub Dinamo Zagreb želeći naglasiti povezanost sa Građanskim.

U bogatoj povijesti kluba osvojen je 31 naslova prvaka u pet država te 25 nacionalnih kupova. Dinamo je jedini hrvatski klub koji je uspio osvojiti neki europski trofej, Kup velesajamskih gradova 1967. godine, preteču Kupa UEFA-e. Klub je od osnivanja športski simbol grada Zagreba. Najviše odigranih utakmica, 802, za Dinamo ima Dražen Ladić, a najbolji je strijelac Dražan Jerković s 322 postignuta gola. Najduže je kapetan bio Tomislav Crnković.

Najveći sportski rival kluba je splitski Hajduk. Dinamo i Hajduk igraju Vječni derbi oko prestiža u Hrvatskoj. Do danas su odigrali 217 utakmica u svim natjecanjima, Dinamo je pobijedio 94 puta, a Hajduk 68 puta. Zbog dugotrajnog rivalstva koje traje od 1920-ih godina i utakmica Građanskog i Hajduka, kao dva najpopularnija i najtrofejnija kluba u zemlji čije utakmice izazivaju velike tenzije, mnogi svrstavaju Vječni derbi među najznačanije nogometne derbije na Svijetu.[6]

Povijest[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: 1. HŠK Građanski Zagreb

Grb Građanskog

Klub nastavlja tradiciju Prvog hrvatskog građanskog športskog kluba (Građanski) utemeljenog u travnju 1911. godine. Tijekom 34 godine djelovanja šest puta je osvojio naslov prvaka Kraljevine Jugoslavije i NDH (1923., 1926., 1928., 1937., 1940. i 1943.). Pod tim nazivom nastupao je do svibnja 1945. godine, a potom je rasformiran odlukom nove komunističke vlasti, a sva bogata pismohrana je vandalski uništena. Umjesto Građanskog utemeljeno je tada Fiskulturno društvo Dinamo, a pet godina kasnije osamostaljuje se njegov nogometni klub. Dinamo je od Građanskog baštinio veći dio svoje tradicije (grb i boja).

Franjo Wölfl, jedan od najboljih strijelaca u povijesti

U prostorijama Elektre u Gundulićevoj ulici, osnovan je 9. lipnja 1945. godine Dinamo. Klub je dobio ime po uzoru na moskovski Dinamo. Ondašnji zagrebački športski komesar Ivica Medarić, koji je najprije igrao u HAŠK-u, potom i u Građanskom, je predložio ime Dinamo koje je prihvaćeno zbog bliskih odnosa sa SSSR-om[7].

Nakon osnivanja klubu su pristupili svi najbolji i najpopularniji igrači Građanskog: Urch, Wölfl, Kokotović, Lešnik, Cimermančić, Pleše, Antolković, Belošević, Jazbinšek, Reiss, te njegovi juniori: Bučar, Ferković, Martinec, Kukec, Gereš, Čonč i Režek te trener Márton Bukovi. Od igrača HAŠK klubu su pristupili Čajkovski, Kacian, Lojen, Peričić. Od njih samo je Čajkovski dugo ostao u Maksimiru - čak jedanaest godina. Dinamo je od Građanskog naslijedio plavu boju dresova i status najpopularnijeg zagrebačkog nogometnog kluba, nadimak purgeri, navijačku bazu, a od 1969. godine i grb je vrlo sličan grbu Građanskog.

U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata bio je glavni predstavnik zagrebačkog nogometa te jedan od četiriju najuspješnijih klubova u SFRJ uz splitski Hajduk te beogradske klubove Crvena zvezda i Partizan koji su zbog dominacije u jugoslavenskom nogometu dobili naziv velika četvorka. Osvojio je jugoslavenska prvenstva 1948., 1954., 1958., 1982. i kupove 1951., 1960., 1963., 1965., 1969., 1980. i 1983.

Premda je Dinamo, sazdan na uništenoj slavnoj prijeratnoj tradiciji zagrebačkih klubova nosio podobno socijalističko ime, velikosrpski krugovi u jugoslavenskom režimu namijenili su mu ulogu "one druge kvaziustaške Hrvatske, zbog čega nitko od ljudi s političkim ambicijama nije htio ni smio priviriti ne samo u upravu, nego ni na stadion."[8] Smišljenom politikom velikosrpskih krugova, a uz pomoć hrvatskih jugounitarista, orjunaša i autonomaša, poticano je neprijateljstvo između hrvatskog Sjevera i Juga, preko uzgajanog antagonizma između Hajduka i Dinama, a na planu podjele hrvatskog naroda te na planu podjele i prisvajanja hrvatske zemlje.[8]

Plod takve politike bila je i utakmica od 29. svibnja 1960. godine koja se igrala u Splitu. Dinamo je osvojio kup i bio im je dovoljno neriješeno za osvojiti prvenstvo. Trener Milovan Ćirić, kojeg su udbaško-orjunaški krugovi doveli u Hajduk, tako je zatrovao odnose Zagreba i Splita da je Hajduk na surov način pobijedio Dinamo 3:2 čim je Crvena zvezda osvojila prvenstvo; pritom valja navesti da je Ćirić u 20. minuti kod 0:1 za Dinamo izvadio hrvatskog domoljuba Antu Žanetića, najboljeg europskog desnog beka svog vremena i igrača svjetske reprezentaciju u izboru engleskih novinara (Žanetić je iste večeri pretučen na splitskoj rivi, a u organizaciji udbaša iz Hajdukove uprave i orjunaša).[8][9]

Zbog svega toga Dinamo, iako je u 1960-im godinama imao daleko najbolju momčad u Jugoslaviji nije uspio osvojiti niti jedan naslov. Tome je svakako pridonijelo što je bio hrvatski klub te je postao ono što komunistički vlastodršci nikako nisu željeli - simbol hrvatstva, baš kao što je to bio Građanski u Kraljevini Jugoslaviji. Iz toga je doba anegdota da u je u statutu Jugoslavenskog nogometnog saveza zapisano u prvom članku da Dinamo ne smije postati prvak. Drugi članak glasi: Ako se to ipak dogodi primjenjuje se članak prvi.

Dinamo je bio dugo vremena jedini jugoslavenski klub koji je osvojio jedan od europskih kupova: Kup velesajamskih gradova 1967. godine nakon pobjede u završnici nad Leeds Unitedom, a prije toga je izbacio njemački Eintracht Frankfurt, talijanski Juventus, rumunjski Dinamo Bukurešt, škotski Dunfermline, čehoslovački Spartak Brno. Godine 1963. bio je u završnici istog natjecanja izgubivši od španjolske Valencije.

Nakon 24 godine čekanja Dinamo osvaja svoj četvrti naslov u Jugoslaviji 1982. predvođen legendarnim trenerom Ćirom Blaževićem i igračima Zajecom, Kranjčarom, Mlinarićem, Deverićem i Vlakom. Mnogobrojni igrači slavne 82' generacije postali su idoli navijača i legende kluba. Dinamo je te godine imao više od 40.000 članova, najviše u Europi iza slavne Barcelone.

Zvonimir Boban, kapetan Dinama s 19 godina

Dinamo je dana 25. lipnja 1991. godine pod ravnanjem tadašnjeg predsjednika Josipa Šoića promijenio ime u HAŠK Građanski. Bio je to pokušaj bijega od komunističkog imena Dinamo i povratak tradicijama dvaju slavnih prethodnika. Navijači nikad nisu prihvatili ovaj hibrid i nesretno ime je napušteno 1993. godine. Godine 1993. ime je promjenjeno u Croatia Zagreb. Bio je to potez kojim je tadašnji hrvatski politički vrh predvođen predsjednikom Franjom Tuđmanom želio distancirati od komunističke prošlosti i naziva kluba. Predsjednik Tuđman je uspješnim nastupom kluba u Europi, kojeg su državne tvrtke obilno financirale, pod imenom Croatia želio promovirati novostvorenu hrvatsku državu.

Pokušaj predsjednika Tuđmana stvoriti u Maksimiru klub nacionalnog jedinstva funkcionirao je samo za njegova života. U drugoj polovici devedesetih Dinamo osvaja pet hrvatskih prvenstava u nizu: 1996., 1997., 1998., 1999. i 2000. Iako je Croatia igrajući dvaput u Ligi prvaka ostavila dubok trag u maksimirskoj povijesti, ni ona se nije uspjela nametnuti javnosti i navijačima. Navijači Dinama osobito Bad Blue Boysi su se žestoko protivili i zahtjevali vraćanje imena Dinamo.

Luka Modrić, najbolji svjetski igrač, kapetan Dinama 2008.

Pod vodstvom Otta Barića 1997. godine ponio je titulu s 81 od 90 mogućih bodova i s 21 bodom ispred drugoplasiranog Hajduka. U dva navrata 1998. i 1999. godine igra Ligu prvaka. Godine 1998. nakon pobjede nad Celticom u trećem pretkolu, u skupini s Ajaxom, Olympiakosom i Portom, Dinamo završava kao drugi iza Olympiacosa s 8 bodova, dvije pobjede i dva poraza. Godine 1999. u skupini s Manchester Unitedom, Olympiqueom iz Marseillea i Sturmom iz Graza završava kao posljednji s pobjedom i dva remija.

U veljači 2000. godine na Valentinovo, nakon višegodišnje borbe navijača, vraća se ime Dinamo. Početak novog stoljeća obilježen je teškom financijskom situacijom i dugovima prema bivšim igračima. Predsjednik Dinama 2000. godine postaje Mirko Barišić. Situacija se polako stabilizira. Dinamo 2003. godine osvaja prvenstvo ali pokušaji proboja u Europi redovito završavaju porazima. U trećim pretkolima Lige prvaka 2000. poražen je od Milana, 2003. od Kijevskog Dinama, 2006. od Arsenala, 2007. od Werdera iz Bremena i 2008. od Šahtara iz Donjecka. U pet navrata, 2004., 2007. i 2008., 2009. i 2010. godine modri nastupaju u skupinama Kupa UEFA. U sezoni 2011./2012. Dinamo uspjeva ući u Ligu prvaka, pobijedivši švedski Malmö FF ukupnim rezultatom 4:3.

Nakon najlošijeg prvenstvenog rezultata u neovisnoj hrvatskoj državi, igranja u Ligi za ostanak, 2005. godine, Dinamo doživljava oporavak u narednoj sezoni predvođen trenerom Josipom Kužeom te uvjerljivo osvaja prvenstva 2006., 2007. i 2008. godine. Predvođen Brankom Ivankovićem kao trenerom, u prvenstvu 2006./07 od 99 mogućih osvaja 92 boda uz 30 pobjeda u 33 kola. Od 14. kola sezone 2006/07 do 8. kola 2007/08 nanizao je 28 uzastopnih pobjeda u 1. HNL, a između ožujka 2006. i veljače 2008. 29 pobjeda za redom na domaćem terenu. S takvim dostignućima, Dinamo je zadnjih godina statistički najuspješnija momčad u europskom nogometu.

1967.[uredi VE | uredi]

Grafit na Peščenici u Zagrebu

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kup velesajamskih gradova 1966./67.

Dinamo je jedini hrvatski klub koji je osvojio neki od europskih kupova. Zbilo se to 1967. godine kada je Dinamo osvojio Kup velesajamskih gradova protiv engleskog Leeds Uniteda , četiri godine nakon poraza u završnici istog natjecanja protiv Valencije.

Te sezone je Dinamo igrao fantastično. U studenom 1966. godine Dinamo je u Srednjoeuropskom kupu, koji se igrao u isto vrijeme kao i Kup velesajamskih gradova, porazio jaki A.C. Milan sa Schnellingerom, Riversom, Amarillom, Sormanijem. Slaven Zambata je zabio jedini pogodak na utakmici. U veljači 1967. godine u prijateljskoj utakmici u Glasgowu, pred više od 65.000 navijača, Dinamo je ponovno golom Zambate pobijedio snažni Celtic, momčad koja će nekoliko mjeseci kasnije postati prvak Europe.

Početak sezone pokazao je da sreća obično prati hrabre, jer bez sreće Dinamo ne bi prošao ni prvo kolo. Nakon 0:2 i 2:0 protiv Spartaka iz Brna, modre je spasio ždrijeb, odnosno novčić i spretnost kapetana Zambate.[nedostaje izvor] Naime nakon što je sudac bacio novčić Zambata i ostali igrači su počeli skakati od sreće i potpuno zbunili suca i protivnika.[nedostaje izvor] Ni do danas se ne zna na čiju je stranu odlučio novčić. Od tada je fortuna očito okrenula leđa modrima jer od tada, više od 40 godina, nisu prezimili u Europi. U drugom kolu mučili su se i sa škotskim Dunfermlineom (2:4 i 2:0), a u trećem strepili i protiv rumunjskog Dinama (1:0 u Pitestiju i 0:0 u Maksimiru).

U četvrtzavršnici Kupa velesajamskih gradova Stara dama se jedina izvukla, u Torinu, gdje su Zagrepčani, s dva pogotka Jukića, sve do posljednjih trenutaka vodili s 2:1. Poraz Juventusa od 3:0 u Zagrebu bio je najveći europski poraz u tri sezone što ga je doživio talijanski velikan. Pogotke su zabili Novak, Mesić i Rudi Belin.

Branko Zebec, legendarni trener

U poluzavršnici je njemački Eintracht Frankfurt dolazio u Zagreb s ogromnom prednosti od 3 pogotka iz prve utakmice. Ipak veličanstvenom predstavom pred punim Maksimirom Dinamo je pobijedio 4:0. Briljantno je odigrao Stjepan Lamza, a pogotke su postigli Slaven Zambata u 14. minuti, Marijan Novak u 16., Josip Gucmirtl u 87. te napokon nakon 102 minute igre iz jedanaesterca, koji je iznudio Lamza, pogodak postiže Rudi Belin. Pothvat protiv Eintrachta, 14. lipnja 1967., ostvarili su: Škorić, Blašković, Brnčić, Mesić, Belin, Ramljak, Novak, Gucmirtl, Zambata, Lamza i Rora.

U završnici je srušen i veliki Leeds United sa Sprakeom, Bremnerom, Grayem, O'Gradyjem i Jackijem Charltonom. Plavi su 30. kolovoza 1967. godine u prvoj utakmici postigli odlučujuću prednost od dva pogotka. Strijelci su bili mladi devetnaestogodišnji Marijan Čerček i Krasnodar Rora. U uzvratu su Englezi pokušali na svom terenu dostići Dinamovu prednost ali nisu mogli slomiti obranu predvođenu Zlatkom Škorićem, Mladenom Ramljakom i Filipom Blaškovićem.

Bio je to nadnevak koji će zlatnim slovima biti upisan u povijest hrvatskog nogometa: 6. rujna 1967. godine tadašnji predsjednik FIFA-e sir Stanley Rous predao je trofej kapetanu i najboljem strijelcu Dinama Slavenu Zambati. Momčad koja je ostvarila taj sjajan uspjeh: Slaven Zambata, Zlatko Škorić, Branko Gračanin, Filip Blašković, Rudolf Belin, Denijal Pirić, Krasnodar Rora, Marijan Čerček, Marijan Brnčić, Mladen Ramljak, Josip Gucmirtl, Stjepan Lamza. Treneri su bili Branko Zebec i Ivica Horvat.

  • Prvo kolo:
    • Flag of Croatia.svg Dinamo - Flag of the Czech Republic.svg Spartak Brno 2:0
    • Flag of the Czech Republic.svg Spartak Brno - Flag of Croatia.svg Dinamo 2:0
  • Drugo kolo:
    • Flag of Croatia.svg Dinamo - Flag of Scotland.svg Dunfermline 2:0
    • Flag of Scotland.svg Dunfermline - Flag of Croatia.svg Dinamo 4:2
  • Treće kolo:
    • Flag of Croatia.svg Dinamo - Flag of Romania.svg Dynamo Pitesti 0:0
    • Flag of Romania.svg Dynamo Pitesti - Flag of Croatia.svg Dinamo 0:1
  • Četvrtfinale:
    • Flag of Italy.svg Juventus - Flag of Croatia.svg Dinamo 2:2
    • Flag of Croatia.svg Dinamo - Flag of Italy.svg Juventus 3:0
  • Polufinale:
    • Flag of Germany.svg Eintracht Frankfurt - Flag of Croatia.svg Dinamo 3:0
    • Flag of Croatia.svg Dinamo - Flag of Germany.svg Eintracht Frankfurt 4:0
  • Finale:
    • Flag of Croatia.svg Dinamo - Flag of England.svg Leeds United 2:0
    • Flag of England.svg Leeds United - Flag of Croatia.svg Dinamo 0:0

Imena kroz povijest[uredi VE | uredi]

1911. - 1945. 1. HŠK Građanski
1945. - 1991. NK Dinamo
1991. - 1993. HNK HAŠK Građanski
1993. - 2000. NK Croatia
2000. - 2011. NK Dinamo
2011. - GNK Dinamo

Grb i dres[uredi VE | uredi]

Dres Dinama tradicionalno je tamnoplave boje. Rezervni je dres bijeli, a u novije je vrijeme zamijenjen srebrnom inačicom. 2007. godine novi je dobavljač športske opreme Diadora po prvi put u Dinamovoj povijesti prezentirala narančasti dres za gostujuće utakmice. Grb Dinama okruglog je oblika, podijeljen kosom crtom na dvije jednake polovice. Na desnoj strani, na plavoj podlozi, nalazi se malo tiskano slovo d bijele boje sa zlatnim obrubom. Na lijevoj strani nalazi se hrvatski povijesni grb. Obrubljen je zlatnom bojom, no u zadnjih nekoliko godina koristila se i srebrna inačica. U uporabi je od 1969. godine, kada je zamijenio stari grb u obliku štita, a inspiracija mu je bio grb Građanskog.

Športski uspjesi[uredi VE | uredi]

- natjecanja do 1945. godine je osvojio Građanski

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Dodatak:GNK Dinamo Zagreb u međunarodnim natjecanjima

Mlade kategorije[uredi VE | uredi]

Juniori[uredi VE | uredi]
Kadeti[uredi VE | uredi]
Pioniri[uredi VE | uredi]

Navijači[uredi VE | uredi]

Bad Blue Boysi na sjevernoj tribini zajedno s igračima proslavljaju naslov prvaka 2008.

Bad Blue Boys[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Bad Blue Boys

Iako je Dinamo kroz povijest pratila vojska navijača, prva organizirana grupa pojavila se tek 1980-ih godina. Nekolicina najvjernijih i najzagriženijih navijača Plavih, po uzoru na inozemne grupe, osnovala je navijačku grupu Bad Blue Boys. Naziv grupe inspirirao je u to vrijeme vrlo popularan film Bad Boys sa Seanom Pennom u glavnoj ulozi.

Od osnutka 17. ožujka 1986. godine, na utakmici s Hajdukom u Splitu, bodre Dinamo u velikom broju, kako na domaćim, tako i na gostujućim utakmicama. Tijekom godina, unatoč brojnim incidentima, postali su zaštitni znak kluba zbog svoje vjernosti i fanatičnog navijanja. Na domaćim utakmicama smješteni su na sjevernoj tribini maksimirskog stadiona.

Ujedinjeni su u Udrugu navijača Dinama, sa sjedištem u Draškovićevoj ulici u Zagrebu i Klub navijača Bad Blue Boys. Kao maskotu grupe prihvatili su buldoga, a himna je skupine pjesma Dinamo ja volim. Izdavali su fanzin posvećen njima (Ajmo plavi), a u prosincu 2006. godine pokrenut je fanzin Dinamov sjever kao službeno glasilo Udruge navijača Dinama. Izdaju videomaterijale, a imaju i svoje međumrežne stranice.[11]

Popularnost[uredi VE | uredi]

Dinamo je kroz povijest uvijek imao veliku vojsku navijača, kako u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, tako i diljem svijeta. Dinamo su u Jugoslaviji uglavnom simpatizirali Hrvati, budući da je bio jedan od simbola hrvatstva. GfK Hrvatska proveo je 2005. istraživanje koje se bavilo popularnošću nogometnih klubova u Hrvatskoj i približno 33% ispitanika navelo je da navija za Dinamo,[2] što je otprilike 1.500.000 ljudi, trećina ljudi navela je da navija za druge hrvatske klubove, a preostala trećina da ih nogomet ne zanima, te ne navijaju ni za koga. Godine 2010. ponovno je provedeno istraživanje, a 36% ispitanika (1.600.000) navelo je Dinamo kao klub za koji navija.[12]

Spomenik navijačima Dinama poginulim u Domovinskom ratu podno Zapadne tribine Maksimira

Dinamo je najpularniji klub u Zagrebu, Sjevernoj, Središnjoj Hrvatskoj i Slavoniji, ukratko u Panonskoj Hrvatskoj. U istraživanju je uključeno samo područje Republike Hrvatske, tako da je broj navijača širom svijeta vjerojatno još i veći. Dinamo velik broj navijača ima u susjednoj BiH, posebice u dijelovima gdje žive Hrvati, poput zapadne Hercegovine, dijelova Srednje Bosne i bosanske Posavine. U inozemstvu, navijači Dinama u većem broju žive u Austriji, Švicarskoj i Njemačkoj, te u SAD-u, Kanadi i Australiji.

Rezultati po regijama:[2]

Stadion Maksimir[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Stadion Maksimir

Stadion Maksimir

Stadion Maksimir je najveći nogometni stadion u Zagrebu na kojem domaće utakmice igra GNK Dinamo. Nazvan je po gradskom kvartu u kojem se nalazi. Prvotnim igralištem se služio HAŠK od 1912. godine, a 1948. godine na služenje ga je dobio Dinamo. Klub je uskoro na igralištu podigao zgradu, nasipe za stajanje, a na zapadnom dijelu malenu tribinu. Prvu utakmicu Dinamo je na Maksimiru odigrao 19. rujna 1948. godine s beogradskim Partizanom (2:1), pred 40.000 gledatelja.[13]

Postojeći stadion počeo se graditi 1952. godine, a projektanti su bili arhitekti Vladimir Turina, Eugen Ehrlich i Franjo Neidhardt. U prvoj dionici gradnje 1954. dovršene su atletska staza i zapadna tribina. Sjeverna tribina podignuta je 1955. godine, a u trećoj dionici izgrađeni su zapadni ulaz, blagajna, sanitarni čvor na zapadu te žičana ograda oko stadiona. U četvrtoj etapi gradnje 1961. godine izgrađena je istočna tribina, koja ujedno natkriva zapadnu tribinu pomoćnog igrališta Hitrec-Kacijan te je postavljena rasvjeta. Gradnja južne tribine započela je 1964., a završila 1969. godine. Uprava Dinama 1972. godine preselila se iz prostorija u Haulikovoj ulici na stadion.

1974. godine na stadion je uvedena nova rasvjeta, a 1998. godine počelo je opsežno preuređenje stadiona: srušene su sjeverna tribina te zapadno, istočno i južno stajanje, a dograđena je zapadna tribina i sagrađena nova sjeverna tribina čime je narušen prvotni izgled stadiona. Zbog nerealnih planova i nedostatka sredstava radovi nisu završeni, pa se stadion u 2000-ima koristi u nedovršenom stanju.

Prije uvođenja sjedalica na zapadnu i istočnu tribinu kapacitet stadiona bio je 64.000 gledatelja, a u 2000-ima stadion može primiti 40.000 gledatelja. Na Maksimirskom stadionu igrane su utakmice Europskog prvenstva 1976. godine, a na njemu je većinu utakmica odigrala hrvatska reprezentacija od 1990. godine. Danas se njime redovito koristi i upravlja GNK Dinamo.

U ljeto 2011. godine stadion je podvrgnut temeljitom renoviranju. Sve su sjedalice zamijenjene, postavljen je novi teren s drenažom i grijanjem te nove klupe za pričuvne igrače. Uređene su novinarske, VIP lože i mjesta za invalide, atletska je staza prekrivena plavom umjetnom travom, a zidovi ispod tribina plavim platnom. Stare stolice (5.000 stolica) donirane su u NK GOŠK Gabela.[14]

Nogometna škola Hitrec-Kacian[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Nogometna škola Hitrec - Kacijan, Dinamo Zagreb

Andrej Kramarić s 452 pogotka najbolji strijelac u povijesti nogometne škole

Dinamova nogometna škola nosi ime po dvije legende zagrebačkog nogometa: Ici Hitrecu i Ratku Kacianu. Ico Hitrec je po mnogima bio najbolji zagrebačke nogometaš prije Drugoga svjetskog rata. Bio je vođa napada HAŠK-a. Kao jedan od prvih hrvatskih internacionalaca, karijeru je nastavio u švicarskom Grasshoppersu, a Kicker, tada najveći športski list Europe, uvrstio ga je u najbolju momčad Starog kontinenta.

Bio je i prvi tehnički referent Dinama 1945. godine, u čijoj su se radnoj sobi, u Električnoj centrali, u Gundulićevoj ulici, okupljali najistaknutiji igrači Građanskog razgovarajući o stvaranju novog kluba plave boje. Ratko Kacian je, igrajući s Hitrecom, bio prvak s HAŠK-om 1938. godine, a deset godina kasnije sudjelovao je u osvajanju prvog Dinamovog naslova prvaka. Sadašnji direktor nogometne škole je Romeo Jozak.

Prvi pisani tragovi o mlađim kategorijama sežu u 1924. godinu kada je u Zagrebu prvi put odigrana je međunarodna utakmica juniora. U Zagrebu je 2. kolovoza gostovala jedna od tadašnjih najboljih bečkih momčadi Vienna i odigrala utakmicu protiv juniora Građanskog. Susret je završio 4:2 pobjedom Bečana, a postava tih prvih juniora Građanskog glasila je: Petrović – Varkljan (Modlić), Knežević – Katić, Artl, Maldini – Igrački, Arnold, Bobnar, Ivančić, Očić.

Veliki napredak u razvoju nogometne škole dolazi krajem 30-ih godina prošlog stoljeća kada za trenera Građanskog dolazi legendarni Marton Bukovi koji radi mini revoluciju u radu s mladim igračima preuzimajući na sebe uz seniorsku momčad i rad s mlađim uzrastima. U školi su tih godina stasali Čonč, Bobek, Zebec.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata Dinamo nastavlja poklanjati posebnu pozornost radu s mladima i odgoju novih igrača. Ponovno je učitelj Bukovi inicijator kreacije novih naraštaja nogometaša nakon velikog egzodusa nogometne kvalitete iz Zagreba. Iz tog doba, juniorski sastav trenirao je bivši proslavljeni vratar Građanskog, Maksimilijan Mihelčić. Prve uspjehe i procvat pogona za rad s mlađim kategorijama klub doživljava 1950., kada je skrb o juniorima preuzeo Mirko Kokotović te iste godine mladići osvajaju prvenstvo Zagreba, Hrvatske i Jugoslavije.

Godine 1952. istaknuti Branko Horvatek počeo je pripremati jednu od najistaknutijih generacija u plavom. Pod njegovom su paskom stasali Dražan Jerković, Mladen Košćak, Marijan Kolonić i mnogi drugi. Novi su naslov prvaka Dinamovi juniori osvojili 1954. godine. Značajan trenutak u povijesti nogometne škole zbio se 1967. godine kada su juniori predvođeni igračima kao što su Marijan Čerček i Marijan Novak ostvarili značajne uspjehe, osvojivši omladinski Kup Jugoslavije. Bio je to dovoljan povod za odluku o osnivanju prve nogometne škole pod nazivom Hitrec - Kacian. Odluka je donesena 27. prosinca 1967. godine.

Koliko je to bio značajan korak unaprijed pokazat će uspješne 1970-te kad su juniori tri puta zaredom bili prvaci Jugoslavije i jednom osvajači kupa i što je još važnije isprofilirali igrače za prvu momčad koji će kasnije postati ikone kluba. U prvim redovima to su Zlatko Kranjčar, Velimir Zajec, Josip Kuže i Marijan Vlak. Dinamo je ranih 80-ih počeo organizirano raditi s djecom već od 6. godine života (otvorena škola). Sve to sigurno je dalo velike rezultate klubu, u nogometnoj školi stasali su svjetski poznati igrači poput Zvonimira Bobana i Roberta Prosinečkog.

Ulaskom u 21. stoljeće dolazi do modernizacije nogometne škole i uspon u neslućene visine. Ozbiljni početak ustrojavanja Nogometne škole počeo je s Božidarom Šikićem kad se dodatno intenzivirao rad s mladima. Ipak, dizanje kvalitete na vrhunski europski nivo krenuo je dolaskom Romea Jozaka na mjesto direktora škole, 2007. godine. Rad u školi organiziran je tako da svaka kategorija ima svoje trenere, a zajednički im je cilj osposobiti što više darovitih igrača za prvi sastav. Sve dobne kategorije postižu zapažene rezultate, juniori i kadeti nižu uspjehe u prvenstvu Hrvatske, Hrvatskom kupu, kao i na istaknutim međunarodnim turnirima.

Zapaženi igrači koji su stasali u nogometnoj školi zadnjih godina su: Eduardo da Silva, Niko Kranjčar, Luka Modrić, Vedran Ćorluka, Dejan Lovren, Milan Badelj, Šime Vrsaljko, Andrej Kramarić, Mateo Kovačić, Tin Jedvaj, Alen Halilović, Ante Ćorić, Josip Brekalo.

Nogometna škola je 2004. godine dobila Trofej podmlatka, najvišu nagradu Hrvatskog nogometnog saveza.

Vještim vođenjem kluba Zdravko Mamić je kupio budućnost Dinama za idućih deset godina, stvorivši prvoklasnu akademiju za uzgoj mladih igrača, bolju od Ajaxove i usporedivu s Barceloninom La Masijom.[15]

Dinamova nogometna škola se zadnjih godina smatra za jednu od najboljih u Europi. Dinamova škola je drugi najbolji proizvođač igrača koji trenutačno igraju u najjačim europskim ligama. Modri su u svojoj školi imali čak 67 igrača iz top liga koji su u klubu bili u razdoblju od 15. do 21. godine. Institut za nogometnu statistiku CIES objavio je popis najboljih nogometnih škola Europe, a prema njegovom istraživanju najbolja je Ajaxova sa 71 igračem u top ligama, a slijedi Dinamo sa 67 igrača. [16]

U polufinalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji 2018. godine Dinamo je bio rekorder sa desetoricom igrača iz svoje nogometne škole dok su slijedeći po redu Manchester United, Anderlecht i Standard Liege imali petoricu igrača.[17] Od 23 hrvatskih reprezentativaca koji su osvojili srebro u Rusiji, čak njih 14 su bili igrači Dinama.

Od igrača Hrvatske nogometne reprezentacije koji su osvojili broncu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. protiv Nizozemske, sedmorica su bili bivši igrači Dinama: Dražen Ladić, Robert Prosinečki, Mario Stanić, Zvonimir Soldo, Krunoslav Jurčić, kapetan momčadi Zvonimir Boban te Zlatna kopačka Davor Šuker, najbolji strijelac prvenstva sa 6 golova.

Od igrača koji su nastupili u finalu Svjetskog prvenstva 2018. u Rusiji protiv Francuske šestorica su bivši igrači Dinama: Šime Vrsaljko, Dejan Lovren, Domagoj Vida, Marcelo Brozović, Mario Mandžukić i Luka Modrić, kapetan i najbolji igrač svjetskog prvenstva odnosno osvajač Zlatne lopte. Kapetani reprezentacije Boban i Modrić su ujedno i bivši kapetani Dinama, a Boban je najmlađi kapetan Dinama u povijesti.

Vječni derbi[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Vječni derbi

Vječni derbi hrvatskog nogometa između splitskog Hajduka i zagrebačkog Dinama je najveće i najznačajnije suparništvo između dvaju klubova u Hrvatskoj. Iako bi pravilnije bilo reći suparništvo, ime derbi se udomaćilo, tako da se susreti ta dva kluba nazivaju Vječni derbi. Suparništvo splitskih bilih i zagrebačkih plavih traje od 1913. godine kada su Hajduk i Građanski odigrali prvu utakmicu.

Građanski i Hajduk su odigrali 27 derbija, a od 1946. godine do rujna 2018. odigrano je 217 derbija u prvenstvu, kupu i superkupu. Dinamo je zabilježio 94 pobjede, Hajduk 68, a 56 utakmica je završilo neodlučenim rezultatom. Od osamostaljenja Hrvatske odigrano je 114 derbija. Dinamo je zabilježio 54 pobjede, Hajduk 32, a 28 puta utakmica je završila bez pobjednika.

Statistika

1924. - 1941. Građanski - Hajduk 27 10 9 8 49:45
1946. - 1991. Dinamo - Hajduk 103 40 27 36 147:137
1992. - 2018. Dinamo - Hajduk 114 54 28 32 161:112
Ukupno 244 104 64 76 357:294

Stručni stožer[uredi VE | uredi]

Pozicija Ime
Trener Nenad Bjelica[18]
Pomoćni trener Nino Bule
Pomoćni trener Rene Poms
Trener vratara Silvije Čavlina
Kondicijski trener Karlo Reinhol
Kondicijski trener Martin Mayer
Kondicijski trener Leonard Sovina
Sportski direktor Marijan Vlak
Tehnički direktor Davor Bukovina
Liječnik Ivica Smodek
Fizioterapeut Sebastian Grgac
Fizioterapeut Mario Rubinić
Fizioterapeut Josip Jurić
Oružar Tomislav Ciglar
Oružar Ivan Vučković

Momčadi prvaka[uredi VE | uredi]

Građanski, prvak 1923. godine
Građanski, prvak 1926. godine
Građanski, prvak 1936./37. godine
Márton Bukovi, legendarni trener Građanskog i Dinama
Sezona Sastav Trener
1923. Šifer, Mesić, Vragović, Kinert, Mantler, Bažant, Pasinek, Rupec, Perška, Götz, Ferderber, Pavleković, Vrđuka, Babić Arthur Gaskel
1926. D. Babić, Rupec, Ivančić, Perška, Mantler, Cindrić, Giler, Rudolf, Hitrec, Remec, N. Babić, Urbanke, Mihelčić Imre Poszonyi
1928. Mihelčić, Cindrić, D. Babić, Gmajnički, Perška, Stanković, Rajković, Gumhalter, Kralj, Remec, Kovačić, Mihaljević, Mekić Josef Brändstatter
1937. Urch, Jazbinšek, Hügl, Kovačević, Kokotović, Danić, Lešnik, Antolković, Pleše, Medarić Márton Bukovi
1940. Jazbinšek, Cimermančić, Đanić, Belošević, Lešnik, Urch, Brozović, Antolković, Matekalo, Žalant, Kokotović Márton Bukovi
1941. Urch, Antolković, Jazbinšek, Kokotović, Lešnik, Brozović, Cimermančić, Matekalo, Dubac, Pleše, Wölfl Márton Bukovi
1943. Antolković, Glaser, Brozović, Cimermančić, Dubac, Lešnik, Jazbinšek, Wölfl, Pleše, Lechner, Kokotović Márton Bukovi
1948. Arneri, Cimermančić, Pukšec, Željko Čajkovski, Jazbinšek, Benko, Jurić, Kacian, Wölfl, Horvat, Pleše Karl Mütsch
1954. Majerović, Čonč, Crnković, Osojnak, I. Horvat, Kralj, Dvornić, Strnad, Ž. Čajkovski, Banožić, Benko, Cizarić, Ferković, Lipošinović, Kukec, Šikić, Režek, Mantula Ivan Jazbinšek
1958. Irović, Režek, Košćak, Lipošinović, Šikić, Hmelina, Matuš, Benko, Šantek, Jerković, Crnković, Gašpert, Banožić, Čonč, Ferković, Horvat, Hugl, Kolonić, Prelčec Gustav Lechner
1982. Ivković, Vlak, Bošnjak, Kurtela, Stipić, Ćalasan, Panić, Cerin, Hohnjec, Cvetković, Krnčević, H. Dragičević, E. Dragičević, Braun, Bračun, Dumbović, Hadžić, Bručić, Kranjčar, Zajec, Deverić, Mlinarić, Mustedanagić Miroslav Blažević
1993. Ladić, Ibrahimović, Turković, Panadić, Ištvanić, Lesjak, Stanić, Mamić, Pakasin, Vlaović, Cvitanović, Gašpar, Adžić, Škrinjar, Halilović, Marić, Kosić, Peternac Miroslav Blažević
1996. Ladić, Ibrahimović, Mladinić, A. Petrović, Mamić, Soldo, Krznar, Tomas, D. Šimić, Turković, Jeličić, Mlinarić, Gašpar, Marić, Kosić, Slišković, I. Cvitanović, Viduka, Kovačić, J. Šimić, Golubica Zlatko Kranjčar
1997. Ladić, A. Dautbegović, Ibrahimović, D. Šimić, Mladinić, A. Petrović, Jurčić, Galić, Marić, Krznar, Štefulj, Rukavina, M. Cvitanović, Šarić, Slišković, I. Cvitanović, Viduka, Mujčin, Kovačić, Kosić, Gašpar Otto Barić
1998. Ladić, Butina, Ibrahimović, Mladinić, M. Cvitanović, Bišćan, Tomas, Jurčić, Krznar, Jeličić, Jurić, Prosinečki, Gašpar, D. Šimić, Šarić, Marić, Mujčin, Šabić, Rukavina, Viduka, V. Petrović, Šokota, Jurčec, J. Šimić, Muñoz Zlatko Kranjčar
1999. Ladić, Bišćan, Šokota, Štefulj, Jurić, Sedloski, Mujčin, Prosinečki, Jurčić, Banović, Šimić, Tokić, Rukavina, Šabić, Tomas, Mikić, Kozniku, Mikulenas, Cvitanović Ilija Lončarević
2000. Ladić, Butina, Vasilj, Šimić, Pavlović, Bišćan, Sedloski, Jurić, M. Cvitanović, Tokić, Tomas, Abramović, Pilipović, Šabić, Bazina, Krznar, Šarić, Jurčić, Mikić, I. Cvitanović, Šokota, Mujčin, Prosinečki, Rukavina, Jeličić, Kozniku, Mikulėnas Marijan Vlak
2003. Butina, Jozić, Cesar, Poldrugač, D. Smoje, Krivić, Drpić, Sedloski, Čale, Ćosić, Polovanec, Tomić, Krznar, Papa, Mujčin, Agić, Čutura, Janjetović, M. Jurić, Mikić, S. Marić, Balaban, Zahora, Mitu, Mešanović, Olić, Dragičević, N. Kranjčar Miroslav Blažević
2006. Lončarić, Turina, Šarlija, Carlos, Drpić, Čale, Buljat, Etto, Ćorluka, Tomić, Bošnjak, Modrić, Chago, Šarić, Vukojević, Marić, Mamić, Junior, Anderson Costa, Eduardo, Zahora Josip Kuže
2007. Lončarić, Turina, Šarlija, Vranjić, Nowotny, M. Cvitanović, Carlos, Drpić, Čale, Buljat, Etto, Ćorluka, Schildenfield, Tomić, Agić, Pokrivač, Jertec, Mikić, Modrić, Chago, Vukojević, Sammir, Vugrinec, Tadić, Eduardo Branko Ivanković
2008. Koch, Kelava, Lončarić, Buljat, Čale, Mikulić, Schildenfeld, Barbarić, Etto, Carlos, Bišćan, Drpić, Modrić, Chago, Pokrivač, Mikić, Antolić, Sammir, Guela, Vukojević, Vrdoljak, Vugrinec, Balaban, Tadić, Mandžukić, Šokota, Peko Zvonimir Soldo
2009. Butina, Kelava, Lončarić, Tomečak, Ibáñez, Bišćan, Kovač, Barbarić, Lovren, Etto, Hrgović, Calello, Tomić, Badelj, Morales, Chago, Sammir, Vrdoljak, Sivonjić, Slepička, Tadić, Mandžukić Krunoslav Jurčić
2010. Butina, Lončarić, Turina, Tomečak, Ibáñez, Bišćan, Kovač, Barbarić, Etto, Cufré, Calello, Tomić, Badelj, Morales, Sammir, Vrdoljak, Antolić, Vrsaljko, Dodo, Kramarić, Primorac, Slepička, Mandžukić Krunoslav Jurčić
2011. Butina, Lončarić, Kelava, Tomečak, Ibáñez, Bišćan, Tonel, Barbarić, Etto, Cufré, Vrsaljko, Calello, Ademi, Badelj, Chago, Kovačić, Sammir, Morales, Kramarić, Šitum, Slepička, Rukavina, Sylvestr, Beqiraj Vahid Halilhodžić, Marijo Tot
2012. Kelava, Lončarić, Tomečak, Ibáñez, Pivarić, Puljić, Bišćan, Tonel, Šimunić, Vida, Cufré, Vrsaljko, Calello, Leko, Pokrivač, Ademi, Badelj, Kovačić, Palić, Sammir, Morales, Alispahić, Šitum, Rukavina, Sylvestr, Beqiraj, Krstanović Krunoslav Jurčić, Ante Čačić
2013. Kelava, Mitrović, Tomečak, Ibáñez, Pivarić, Vrsaljko, Šimunić, Jedvaj, Šimunović, Addy, Ćalušić, Leko, Pokrivač, Ademi, Husejinović, Halilović, Brozović, Pamić, Sammir, Rukavina, Beqiraj, Krstanović, Čop Krunoslav Jurčić
2014. Ježina, Sandomierski, Mikulić, Šimunić, Šimunović, Pinto, Addy, Pivarić, Ruben Lima, Taravel, Ademi, Antolić, Pavičić, Husejinović, Pamić, Leko, Halilović, Saré, Brozović, Soudani, Junior Fernandes, Kolar, Brodić, Rukavina, Čop, Jedvaj, Krstanović, Migliore, Kramarić, Sammir, Bećiraj, Cleyton, Zelenika Krunoslav Jurčić, Branko Ivanković, Zoran Mamić
2015. Ježina, Eduardo, Mikulić, Šimunović, Pinto, Boras, Pivarić, Sigali, Mățel, Taravel, Husejinović, Antolić, Machado, Ademi, Pavičić, Pjaca, Santos, Ćorić, Vukojević, Soudani, Henríquez, Junior Fernandes, Hodžić Zoran Mamić
2016. Ježina, Eduardo, Šemper, Musa, Pivarić, Sigali, Schildenfeld, Benković, Sosa, Stojanović, Mățel, Taravel, Šovšić, Brekalo, Antolić, Machado, Santos, Ademi, Pavičić, Ćorić, Knežević, Rog, Soudani, Henríquez, Junior Fernandes, Gojak, Hodžić, Pjaca, Olmo Zoran Mamić
2018. Zagorac, Mikulić, Livaković, Rahmani, Benković, Lešković, Perić, Sosa, Lecjaks, Stojanović, Mățel, Ademi, Moro, Doumbia, Pamić, Čorić, Gojak, Fiolić, Olmo, Hajrović, Soudani, Gavranović, Hodžić Nenad Bjelica

Igrači s najviše nastupa i pogodaka[uredi VE | uredi]

Dražan Jerković, najbolji strijelac u povijesti
Najviše nastupa
# Igrač Karijera Nastupa
1 Dražen Ladić 1986.-2000. 802
2 Marko Mlinarić 1978.-1987.
1995.-1996.
613
3 Srećko Bogdan 1975.-1985. 595
4 Zlatko Kranjčar 1973.-1983. 556
5 Drago Vabec 1968.-1979.
1984.
529
6 Mladen Ramljak 1962.-1973. 523
7 Damir Lesjak 1986.-1995. 510
8 Slavko Ištvanić 1983.-1995. 507
9 Ivica Horvat 1945.-1957. 507
10 Igor Cvitanović 1989.-1997.
2000.-2001.
502
Najbolji strijelci
# Igrač Karijera Pogodaka
1 Dražan Jerković 1954.–1966 322
2 Igor Cvitanović 1989-1997
2000-2001
304
3 Snješko Cerin 1978.–1988. 295
4 Zlatko Kranjčar 1973.-1983. 256
5 Željko Čajkovski 1945.-1956. 249
6 Franjo Wölfl 1945.-1953. 254
7 Aleksandar Benko 1947.-1958. 235
8 Slaven Zambata 1959.-1969.
1972.
227
9 Drago Vabec 1968.-1979.
1984.
183
10 Marko Mlinarić 1978.-1987.
1995.-1996.
174

Poznati igrači[uredi VE | uredi]

       

Strani igrači[uredi VE | uredi]

     

Treneri[uredi VE | uredi]

     

Poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Prije 66 godina osnovan je NK Dinamo
  2. 2,0 2,1 2,2 Najviše navijača ima – Dinamo!, index.hr, 18. travnja 2005., pristupljeno 6. kolovoza 2017.
  3. [1]
  4. Dinamo
  5. [2]
  6. THE LIST: The greatest rivalries in club football, Nos 20–11
  7. GNK Dinamo slavi svoj 102. rođendan!
  8. 8,0 8,1 8,2 Josip Jović: Zlatno i srebrno srce Hajduka i Hrvatske, Slobodna Dalmacija, 29. prosinca 2014.
  9. Hrvati AMAC Ante Žanetić: Ovo pišem za sve ljubitelje nogometa, a naročito za mladu hajdukovu Torcidu, 18. srpnja 2006.
  10. Dinamo prvak! Hajduku samo bod protiv Osijeka na Poljudu. 24sata.hr. 24 sata (13. svibnja 2018.) pristupljeno 13. svibnja 2018.
  11. Bad Blue Boys, pristupljeno 6. kolovoza 2017.
  12. Za NK Osijek navija 5% građana Hrvatske, osijek031.com, 6. listopada 2010., pristupljeno 6. kolovoza 2017.
  13. Povijest stadiona, povijest.gnkdinamo.hr, pristupljeno 6. kolovoza 2017.
  14. Stadion Podavala, nkgoskgabela.weebly.com, pristupljeno 6. kolovoza 2017.
  15. Jutarnji list Tomislav Židak: Mamić je stvorio školu koja je bolja od Ajaxove i koja se može mjeriti s Barçinom La Masijom , 12. siječnja 2016. (pristupljeno 23. studenoga 2018.)
  16. [3]
  17. Sportske novosti DINAMO JE APSOLUTNI SVJETSKI REKORDER! Niti jedan klub na svijetu nema toliko 'svojih' igrača u polufinalu SP-a: Pogledajte kakva je to dominacija! , 9. srpnja 2018. (pristupljeno 25. studenoga 2018.)
  18. Dinamo predstavlja novog treneta!. gnkdinamo.hr. GNK Dinamo (15. svibnja 2018.) pristupljeno 15. svibnja 2018.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: GNK Dinamo Zagreb