Garegin Nžde

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Garegin Nzhde
Ter-Arutyunyan Garegin Egishevich
Garegin-nzhdeh-portrait.jpg
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 1. siječnja 1886.
Mjesto rođenja Kznut,Rusko Carstvo
Datum smrti 21. prosinca 1955.
Mjesto smrti Vladimir, Rusija
Nacionalnost Armenac
Nadimak Nzhde
Opis vojnoga službovanja

Garegin Nžde (arm. Գարեգին Նժդեհ) - Garegin Ter-Arutjunjan (1886.-1955.) armenski je vojskovođa, državnik i publicist.

Mladost i početak borbe[uredi VE | uredi]

Rodio se je u svećeničkoj obitelji 1. siječnja 1886. god. u selu Kznut Nahičevanskoga kotara Ruskoga imperija. Osnovnu rusku školu svršio je u Nahičevanu, a gimnaziju u Tiflisu. Upisao se je na Pravni fakultet Sanktpeterburgskoga sveučilišta. Nakon dvije godine izobrazbe, unatoč izvrsnim uspjesima, ostavlja Sveučlište u Sankt Peterburgu te se posvećuje služenju idealima nacionalno-oslobodilačkoga pokreta. Godine 1904. stupa u redove Armenske revolucionarne federacije Dašnakcutjun, koja se je borila protiv turskih okupatora. U Salmasu (Iran) studira na vojnom učilištu, a poslije svršuje časničku školu Dmitrija Nikolova u Sofiji dobivši čin podporučnika bugarske vojske. U organizaciji Dašnakcutjun prima stranački pseudonim Nžde, što armenski znači – skitnica. Sudjeluje u Iranskoj revoluciji (1905.-1911.) i Prvom balkanskom ratu (1914.-1918.) protiv Turske. Odlikovan je medaljama i ordenima uključujući nagrade Bugarske i Grčke

Prva Republika[uredi VE | uredi]

Godine 1918.-1921. u Zakavkazju se bori za samostalnu Armeniju protiv turskih, azerbajdžanskih postrojba te Crvene armije. Glavni je cilj bio uspostava armenske države na njezinom povijesnom i etničkom području. 25.prosinca 1925.god., na kongresu koji se je održao u Tatevskom samostanu na oslobođenim područjima Zangezura (Sjunika) proglašuje Autonomnu Sjuniksku republiku. Stječe stari armenski naslov – sparapet (vrhovnik). Poslije, 27.travnja 1921. god. sudjeluje u utemeljivanju Republike Gorska Armenija – Republika Armenija. Garegin Ter-Arutjunjan postaje prvi predsjednik vlade (što je poslije prepustio Simonu Vracjanu), vojni ministar te ministar vanjskih poslova, zatim – vojni ministar.

Iseljeništvo[uredi VE | uredi]

Nakon pada Republike Armenije Garegin Nžde se iselio zajedno s dašnacima (dašnaci – dobrovoljci u postrojbama dašnacke vojnice, članovi stranke Dašnakacutjun) u Bugarsku, gdje steče bugarsko državljanstvo. Ljeti 1933.god. odlazi u SAD. U SAD-u je počeo formirati mladežnu organizaciju Dašnakacutjun (Federacija armenske mladeži). Godine 1937. prekinuo je odnose s Dašnakacutjunom i preselio se je u Njemačku, gdje se pridružio nacističkom pokretu dobivši čin generala. Zajedno s Drastamatom Kananjanom (nadimak – Dro) formiraju od pretežno aremenskih ratnih zarobljenika postrojbe za “oslobođenje Kavkaza od sovjetskoga gospodstva“.

Uhićenje i smrt[uredi VE | uredi]

Godine 1944. uhićen je u Sofiji od sovjetske protuobavještajne organizacije Smerš i prebačen je u Moskvu. 24. travnja 1948. god. osuđen je na 25 godina zatvora. Umro je 21. prosinca 1955. god. u zatvoru grada Vladimir. Jezikoslovac Vardan Arakeljan 1983. god. premješta posmrtne ostatke G.Ter-Arutjunjana u Armeniju. Pokopan je u podnožju planine Hustup u Sjuniku (Kapan). Dio se praha također čuva u samostanu Spitakavor. U čast Garegina Ter-Arutjunjana nazvani su trg i metropostaja u glavnom gradu Armenije Erevanu.

Djela[uredi VE | uredi]

  • Borba djece protiv otaca (1927.);
  • Sedam zavjeta mojim suborcima;
  • Vlastiti životopis;
  • Etnovjera;
  • Narod koji ispovijeda hrabrost-arijanstva;
  • Moj kredo;
  • Otvorena pisma armenskim intelektualcima[1].

Domoljubne izreke[uredi VE | uredi]

  • Domovina je ljubav i štovanje uspomene na naše pretke, naše vjere koja je srce naroda, materinskoga jezika koji je kvas domoljublja, stare naše književne i umjetničke baštine koja je duša i misao naroda, povijest nastojanja da se učvrsti duh naroda i mijenjaju naraštaji, krv i znoj koji su proliveni na materinskoj zemlji, mač Tigrana Ašharakla, ruševine Anija te trokrilni luk Gajka, naši pooganski bozi i hramovi te nepokolebljiva vjera u veliku nadu. Dodaj čitatelju, složi sve ovo i dobit ćeš duhovnu domovinu.
  • Najsveto je djelo duha – domovina.
  • Nikada i nigdje bez duhovne domovine.
  • Domovina živi domoljubljem i umire zbog njegove odsutnosti. Naš je narod bez domoljublja isto što je tijelo bez duše.
  • Domovinu treba ljubiti neovisno o političkom režimu te našim političkim uvjerivanjima.
  • Samo narodi koji su podobni za duševne potrese imaju snage za obnavljanje. Duševno su bolesni narodi koji su nezadovoljni svojom domovinom.
  • Odgoj branitelja domovine je osnova našega spasenja.
  • Nenaučnost (neznanje), sebičnost te izdajstvo – eto tri nepomirljiva suprotivnika domoljublja.
  • Materinska zemlja jednoga naroda ne može postati vječna domovina drugoga.
  • Za narod koji je ostao bez domovine najveći je i sveti cilj – preporod domovine.
  • Zemlja, to je zemljopisni oklop domovine. Domovina je duh naroda koji obrađuje ovu zemlju, njegovu kulturu.
  • Pogini tako da i tvoja smrt služi domovini – tako razumijevam domoljublje.
  • Jedan za drugim idu domoljublje i čovjekoljublje. Samo nacionalist može ljubiti i čovječanstvo.
  • Narod – to je sadašnjost, rod – jučer, danas i sutra.
  • Ubiti povijest naroda, podložiti duhovnu domovinu naroda – nadilazi ljudsku snagu.
  • Nema većega oskvrnuća negoli zlohotno iskrivljivanje povijesti vlastitoga naroda.
  • Nacije su najviše stradale i stradat će zbog svojih rulja.
  • Ako kultura nije nacionalna – nije kultura, ako nacija nije kulturna – to nije nacija.
  • Nacionalna literatura to je naše duhovno more kamo se slijevaju rijeke rodovske duše.
  • U sve vremena Armenci i kršćanstvo činili su jednu cjelinu. Njihova je sudbina slična.
  • Pobjeđuje uvijek onaj, tko je već pobijedio sebe, tj. pobijedio je u sebi strah smrti.
  • Osoba je ćudoredno neznatna kada joj nedostaje ćućenje narodnoga ponosa.
  • Trpljenja u ime pravednosti približuju čovjeka k Bogu.
  • U svojoj riječi čovjek očituje sadržaj svoje duše.
  • Sudbinu naroda ištite u dlanovima matere[2].

Izvori[uredi VE | uredi]