Gedi
| Povijesni grad i arheološko nalazište Gedi | |
|---|---|
 Svjetska baština – UNESCO | |
 | |
| Država |  Kenija |
| Godina uvrštenja | 2024. (46. zasjedanje) |
| Vrsta | Kulturno dobro |
| Mjerilo | (ii) (iii) (iv) |
| Ugroženost | – |
| Poveznica | UNESCO:1720 |
| Koordinate | 3°18′34″S 40°01′02″E / 3.3094°S 40.0172°E |
  Gedi Lokacija Gedija u Keniji | |
Gedi, poznat i kao Gede ili Kilimani, selo je u okrugu Kilifi, 16 kilometara južno od grada Malindija i sjeverno od Watamua, unutar granica Nacionalnog parka šume Arabuko Sokoke na istočnoj obali Kenije. Godine 2005. selo je brojalo 596 stanovnika.[1]
Izraz Gede na oromskom jeziku znači „Dragocjen”. Ovo ime vjerojatno je dano gradu nakon što su ga posljednji oromski vođe napustili u 16. stoljeću.
Gedi je najpoznatiji po ruševinama grada okruženog ostacima obalne šume, koji je bio jedan od najvažnijih svahilskih gradova na istočnoafričkoj obali od 10. do 17. stoljeća. Tijekom tog razdoblja bio je dio složene i međunarodne mreže trgovinske i kulturne razmjene koja je prelazila Indijski ocean, povezujući afrička obalna središta s Perzijom i drugim područjima. Zbog toga je povijesni grad i arheološko nalazište Gedi upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Africi 2024. godine.[2]
Od 9. stoljeća nadalje, na istočnoj obali Afrike pojavio se niz važnih trgovačkih gradova koji su trgovali sa zemljama na Indijskom oceanu, ali i s unutrašnjosti. Postoji 116 svahilskih nalazišta koja se protežu od Mogadiša u Somaliji do ušća rijeke Zambezi u Mozambiku.[3]
Gedi se nalazi pet kilometara od mora i stoga je vjerojatno bio manje uključen u pomorsku trgovinu. Bio je znatno manji od Kilwa Kisiwanija, ali je ipak bio prosperitetan grad. Ruševine kuća od koraljnog vapnenca vrlo su dobro očuvane i smatraju se glavnim primjerima istočnoafričke arhitekture. Izvana su bile prekrivene debelim slojem žbuke, a iznutra tanjim slojem. Grad je osnovan relativno kasno. Najstariji ostaci datiraju s kraja 13. ili početka 14. stoljeća. Postoje i grobnice koje datiraju iz razdoblja od 1399. do 17. stoljeća. Grad je doživio razdoblje prosperiteta u 15. stoljeću. Na vrhuncu moći, broj stanovnika morao je premašiti 2500. Početkom 16. stoljeća, kada su Portugalci osvojili obalne gradove, grad je privremeno napušten. Nomadi Galla, koji su došli iz Somalije, okupirali su grad, a zatim ga napustili. To je izazvalo val izbjeglica i Oromo narod se odselio južno od Gedija, gotovo do Mombase. Mnogi drugi izbjeglice došli su u Gedi, koji je doživio još jedno kratko razdoblje prosperiteta. Grad je konačno zauvijek napušten početkom 17. stoljeća. Prema europskim kartama iz 17. stoljeća, mjesto se zvalo Kilimani.[nedostaje izvor]
Gotovo da ne postoje dokumenti o Gedeu, jedini tragovi su arheološki. Luka koja je napuštena u 17. stoljeću obnovljena je 1920. godine. Iskapanja su započela 1948. godine i otkrila su da je ovaj grad bio grad muslimanskih trgovaca koji su imali poslovne odnose s cijelim svijetom. Tamo su pronađeni razni artefakti, staklene perle iz Venecije, kineske vaze iz dinastije Ming, indijske metalne lampe, škare iz Španjolske.[nedostaje izvor]
Čak i danas, Giriame, jedan od devet konstitutivnih naroda skupine Mijikenda, smatraju to mjesto svetim mjestom s duhovnim pozivom.[4] Od 1948. godine grad je središte nacionalnog parka prašume Arabuko-Sokoke i u njemu se nalazi muzej i kuća leptira. Ruševine su danas popularno turističko mjesto.
U 15. stoljeću grad se prostirao na površini od 20 hektara i bio je okružen zidom visokim 2,5 metara. Od 1948. godine, James Kirkman, pionir istočnoafričke obalne arheologije, iskopao je džamiju petka, Šeikovu palaču, nekoliko manjih džamija, 14 kamenih kuća i mauzolej čiji natpis datira u 1399. godinu. Džamija na dugom kanalu imala je dva stupa u sredini koji su zaklanjali pogled na mihrab. Druge džamije imale su dva reda stupova koji su podupirali krovne kupole. Ulazi u molitvene dvorane bili su na duljim bočnim zidovima. Fontana za ritualno pranje nalazila se izvan područja džamije, jer je služila i kao opskrba pitkom vodom za susjedstvo.[nedostaje izvor]
Osim što je podijeljen unutarnjim i vanjskim ograđenim prostorom, koji stvaraju urbanu jezgru, Gedi ima jasno uspostavljenu infrastrukturu. Raspored zgrada prati mrežu ulica,[3] a većina glavnih zgrada opremljena je sabirnicima za otpadne vode i/ili kišnice.[4]
Bogato naselje je posjedovalo sofisticirani sustav upravljanja vodama, a odlike svahili arhitekture i urbanizma su predtsvaljeni materijalima poput koraljnog vapnenca, koraljne i zemljane žbuke te drva.[2] Od 15. stoljeća nadalje, uobičajena je praksa bila umetanje kineskih porculanskih tanjura u žbuku kao ukrasni motivi. Za razliku od kuća u drugim obalnim gradovima, kuće su bile samo jednokatnice. Sljedeće naselje u 16. stoljeću dogodilo se unutar nižeg zida u manjem urbanom području.
Ruševine Gedija
Džamija petka u Gediju
Kamena ploča s natpisom na arapskom jeziku iz 12. st.
- ↑ "Urban Poverty Estimates For Kenya's Provinces, Districts, Divisions and Locations", arhivirano iz izvornika 28. rujna 2006. (engl.) Preuzeto 10. listopada 2025.
- 1 2 Povijesni grad i arheološko nalazište Gedi na službenim stranicama UNESCO-a (engl.) Preuzeto 10. listopada 2025.
- 1 2 Thomas H. Wilson, “Prostorna analiza i obrasci naseljavanja na istočnoafričkoj obali”, Mitteilungen zur Kulturkunde , br . 28., 1982., str. 201.-216.
- 1 2 David West Reynolds, “Grad duhova na svahiliju”, Arheologija , sv. 56., br. 6., Prosinac 2001., str. 41.-47.
 |
Zajednički poslužitelj ima još građe o temi Gedi |
| Kulturna baština (5) | Povijesni grad i arheološko nalazište Gedi (2024.) • Fort Jesus u Mombasi (2011.) • Svete šume Mijikenda Kaya (2008.) • Stari dio grada Lamua (2001.) • Arheološki lokalitet Thimlich Ohinga (2018.) |  |
|---|---|---|---|
| Prirodna baština (3) | Kenijski sustav jezera Doline velike rasjeline (Nakuru, Bogoria i Elmenteita) (2011.) • Nacionalni park Mount Kenya/zaštićene šume (Lewa Downs) (1997.) • Nacionalni parkovi Jezera Turkana1) (1997.) | ||
| Nematerijalna svjetska baština Kenije (1) | Enkipaata, Eunoto i Olng'esherr, tri muška obreda zrelosti zajednice Masai (2018.) • Isukuti ples zajednica Isukha i Idakho u zapadnoj Keniji1) (2014.) • Tradicije i običaji naroda Mijikenda u svetim Kaya šumama1) (2009.) • Rituali i običaji vezani za svetište Kit Mikayi (2019.) • Tradicionalni načini prehrane u Keniji (2021.) | ||