Georges Bernanos

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Georges Bernanos (1888. - 1948.), francuski veliki pisac kršćanske inspiracije. Jedan je od najznačajnijih francuskih romanopisaca 20. stoljeća; ispovijedao je nepokolebivo i neustrašivo kroz čitav burni i tegobni život svoje kršćansko uvjerenje. Ovaj patnik i otac brojne obitelji bio je strastveni borac za istinu i pravdu, dostojan nasljednik Leona Bloya i Charlesa Peguya. Snagom svojega pera hrabro je žigosao "razboritost" i hipokriziju nekih tradicionalističkih religioznih krugova koji su se na povlaštenim položajima, tražeći kompromis s konvencionalnom laži i društvenom nepravdom, udaljili od evanđeoskih zasada ljubavi i siromaštva. Tema agonije nalazi se u središtu Bernanosova života i umjetničkog stvaranja. U tom svjetlu prikazani su likovi u njegovoj trilogiji Dnevniku seoskog župnika i u drugim djelima, a naročito u Razgovorima karmelićanki koje po sudu nekih književnih kritičara predstavlja najzrelije i najsnažnije Bernanosovo djelo, njegovu duhovnu oporuku.[1]

Razgovori karmelićanki predstavlja po sudu nekih književnih kritičara najzrelije i najsnažnije njegovo djelo. To je drama čija radnja se zasniva na povijesnom događaju koji se zbio 17. srpnja 1794. u Parizu gdje je toga dana pogubljeno šesnaest karmelićanki iz Compiègnea. Majka Marija od Utjelovljenja, jedno od glavnih lica drame, slučajno je preživjela ovaj događaj i opisala ga u izvještaju koji predstavlja zajednički izvor svim kasnijim radovima o tom predmetu.[2] Ostala djela: Pod Sotoninim suncem i dr.[1]

Bernanos je bio čovjek velike vjere i strasti, slobodoljubiv, nepopustljiv, po naravi antikonformist, nikada se nije ustručavao strastveno udariti riječima kad bi osjetio, prepoznao ili doživio kakvu nepravdu, povrjedu ljudskog dostojanstva ili općeljudskih i kršćanskih vrijednosti. Nakon Verlainea, Bloya, Bourgeta, Hysmansa, Jammesa, Peguya i Claudela koji su dekristijaniziranoj civilizaciji suprotstavili kršćanske vrjednote, Georges Bernanos snažnim umjetničkim talentom i suvremenim književnim izrazom racionalističkom i pozitivističkom svijetu prokazuje njegovu laž, licemjerje i ograničenost. Nije riječ o pravovjernoj poučno-tendencioznoj ili nabožno-prosvjetiteljskoj literaturi, ili romantično-trijumfalističkim hagiografijama koje bi pružale ljudima recepte po kojima bi trebalo živjeti; riječ je o duboko egzistencijalističkoj literaturi u kojoj Bernanos govori o djelovanju dobra i zla, Sotone i Milosti, o neshvaćanju i neprihvaćanju svetosti kao modela pune čovjekove afirmacije u svijetu samodostatnosti, egolatrije i hedonističkih iživljavanja. Za razliku od asketskih i sentimentalnih likova svetaca kakve susrećemo u različitim hagiogafijama, na Bernanosovim stranicama oživljuju slabi, neugledni, obični ljudi, ljudi od krvi i mesa, razdirani sumnjama i nesigurnostima, strahovima i tjeskobama, ali i ljudi sa srcem.[3]

U razdoblju do osamostaljenja Hrvatske Jeronimsko društvo objavilo je neka važna Bernanosova djela, a poslije njih splitski Verbum, Naklada Jurčić, Dominikanska naklada Istina i dr.. Na hrvatski jezik preveli su ga Božidar Petrač,[3] Zvonimir Remeta i dr.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Verbum Georges Bernanos (pristupljeno 29. ožujka 2018.)
  2. Verbum Razgovori karmelićanki (pristupljeno 29. ožujka 2018.)
  3. 3,0 3,1 Verbum Pod Sotoninim suncem (pristupljeno 28. ožujka 2018.)
Crystal Clear app email.svg   Napomena:   Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica tvrtke Verbum (http://www.verbum.hr).
Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Verbum.