Graničari
| Graničari | |
|---|---|
.svg) Pukovnijska zastava | |
| Aktivna | 1741. – 1875. |
| Država | .svg){kind=small} Habsburška Monarhija Austrijsko Carstvo Austro-Ugarska |
| Odanost |  Habsburška kućaCentralne sile |
| Grana | ![](http://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Fictitious_"War_flag"_of_Austria-Hungary.svg){kind=small} Austro-ugarska vojska |
| Vrsta | Zajednička vojska |
| Uloga | Pješaštvo |
| Sjedište | Vojna krajina |
| Garnizon | Hrvatska Slavonija Banat Transilvanija |
| Ratovi | Habsburško-turski ratovi Austrijski nasljedni rat Sedmogodišnji rat Napoleonski ratovi Mađarska revolucija 1848. Austrijsko-pruski rat |
Graničari (mađarski: granicsár, ruski: граничары) bili su pripadnici posebnog sloja stanovništva koji je živio na prostoru nekadašnje Vojne krajine unutar Habsburškog Carstva. Ova specifična administrativno-vojna jedinica osnovana je s ciljem obrane granica carstva, ponajprije od prijetnje Osmanskog Carstva. Graničari su u pravilu dolazili iz redova Hrvata, Srba, Vlaha i Bunjevaca, koji su u velikom broju naseljavali pogranična područja današnje Hrvatske, Srbije, i Rumunjske.[1]
Za razliku od običnih seljaka u feudalnom sustavu, graničari su imali poseban društveni i pravni status. Kao stalno vojno sposobno stanovništvo, bili su obvezni služiti u vojsci Habsburške Monarhije, ali su zauzvrat uživali brojne povlastice. Bili su oslobođeni većine feudalnih nameta i tlake, imali su pravo na zemlju, a njihova služba je bila nasljedna, što znači da su se vojničke obveze prenosile s oca na sina.[2]
Povijesno gledano, graničari su se razvili iz pandura – neregularnih vojnih postrojbi koje su u početku služile kao lokalne straže i zaštitnici granice. S vremenom, tijekom 17. i osobito 18. stoljeća, graničari su se pretvorili u organiziranu vojnu silu, te su činili i do trećine ukupne vojske Habsburške Monarhije. Tijekom ratova, najčešće su služili kao pješaštvo, poznato po disciplini, izdržljivosti i poznavanju lokalnog terena.[3][4]
Međutim, kako je opasnost od Osmanlija tijekom 19. stoljeća postupno jenjavala, tako je važnost Vojne krajine počela opadati. Carstvo je sve više težilo centralizaciji i modernizaciji svojih institucija, što je uključivalo i postupno ukidanje autonomnog statusa krajiških postrojbi. Vojna krajina je formalno ukinuta 1873. godine, a njezini stanovnici integrirani su u civilne županije unutar tadašnje Austro-Ugarske Monarhije.[5]
Sredinom XVIII. stoljeća uslijedio je proces temeljite reorganizacije Vojne krajine po uzoru na carsku vojsku i njezine regularne pukovnije. Godine 1737. dolazi i do formalnog ukidanja Vlaških statuta. Ukinute su sve dotadanje kapetanije i vojvodstva, a umjesto njih slijedila je raspodjela Vojne krajine na generalkomande, pukovnije i satnije. Tako su Križevačka i Đurdevačka pukovnija odsad činile Varaždinsku krajinu; Lička, Otočka, Ogulinska i Slunjska pukovnija Karlovačku krajinu; Gradiška, Brodska i Petrovaradinska pukovnija Slavonsku krajinu, a Prva i Druga banska pukovnija Bansku krajinu.[6]
Dok je u Vojnoj krajini nakon 1767. godine svaki dvanaesti stanovnik služio kao vojnik, to je za ostali dio Habsburške Monarhije vrijedilo tek za svakoga šezdesetdrugog stanovnika. Krajišnici su ubuduće nastupali kao profesionalni vojnici, spremni za pokret na sva europska ratišta. U Krajini je tijekom stoljeća nastalo mješovito stanovništvo autohtonih Hrvata i prebjeglih hrvatskih kmetova kao većinskog naroda, te brojnih vlaških prebjega i manjeg broja srpskih izbjeglica.
Usprkos brojnim zahtjevima Hrvatskoga sabora, Vojna je krajina razvojačena tek 8. kolovoza 1873. godine, a odluka o ponovnom ujedinjenju s Kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom donesena je 15. srpnja 1881. godine.[7]
- Kroatische Militärgrenze (Hrvatska)[8]
- Karlstädter Grenzland (Karlovac)
- I. Likaner Regiment (Lika) (ab 1769: No. 60)
- II. Ottochaner Regiment (Otočac) (No. 61)
- III. Oguliner Regiment (Ogulin) (No. 62)
- IV. Szluiner Regiment (Slunj) (No. 63)
- Warasdiner Grenzland (Varaždin)
- V. Kreutzer Regiment (Križevci) (No. 64)
- VI. St. Georger Regiment (Đurđevac) (No. 65)
- Banater Grenzland (Banovina)
- X. Erstes Banater Regiment (No. 69)
- XI. Zweites Banater Regiment (No. 70)
- Slawonische Militärgrenze (Slavonija)
- VII. Broder Regiment (Slavonski Brod) (1769: No. 66)
- VIII. Gradiskaner Regiment (Nova Gradiška) (No. 67)
- IX. Peterwardeiner Regiment (Petrovaradin) (No. 68)
- Banater Militärgrenze (Banat)
- XII. Deutsch-Banater Regiment (1769: No. 71)
- XIII. Walachisch-Illyrisches Regiment (No. 72)
- Siebenbürger Militärgrenze (Transilvanija)
- XIV. Erstes Szekler Regiment (No. 73)
- XV. Zweites Szekler Regiment (No. 74)
- XVI. Erstes Walachisches Regiment (No. 75)
- XVII. Zweites Walachisches Regiment (No. 76)[9]
- ↑ Militargrenze. Balkan Military History (engleski). Pristupljeno 3. listopada 2025.
- ↑ Aleska Djilas. 1991. The contested country. Internet Archive. Harvard University Press. ISBN 978-0-674-16698-1
- ↑ Militargrenze. Balkan Military History (engleski). Pristupljeno 3. listopada 2025.
- ↑ Statistik, Austria K. K. Direction der Administrativen. 1850. Uebersichts-Tafeln zur Statistik der österreichischen Monarchie: besonderer Abdruck des X. und XI. Heftes der "Statistischen Mittheilungen". 1850 (njemački). Direction der Administrativen Statistik
- ↑ Alexander, R. S. 30. siječnja 2012. Europe's Uncertain Path 1814-1914: State Formation and Civil Society (engleski). John Wiley & Sons. ISBN 978-1-4051-0052-6
- ↑ Alexander, R. S. 30. siječnja 2012. Europe's Uncertain Path 1814-1914: State Formation and Civil Society (engleski). John Wiley & Sons. ISBN 978-1-4051-0052-6
- ↑ Balić, Juraj. 18. srpnja 2023. Grenzer in the Austrian-Sardinian War of 1859. Povijesni prilozi. 42 (64): 385–411. doi:10.22586/pp.v42i64.25053. ISSN 0351-9767
- ↑ Versuch einer Darstellung der oesterreichischen Monarchie in statistischen Tafeln (njemački). 1828
- ↑ The Austrian Imperial-Royal Army Kaiserliche-Königliche Heer): 1805 – 1809. www.napoleon-series.org. Pristupljeno 3. listopada 2025.