Grigor Vitez

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Grigor Vitez. Za nagradu nazvanu po ovom književniku, pogledajte Grigor Vitez (nagrada).
Grigor Vitez
Grigor Vitez.JPG
Puno ime Grigorije Vitez
Rođenje 15. veljače 1911., Kosovac
Smrt 23. studenoga 1966., Zagreb
Zanimanje pjesnik
Teme dječje pjesništvo
Supruga(e) Elizabeta Perlik
Djeca Olga Vitez Babić

Grigor Vitez (Kosovac kraj Okučana, 15. veljače 1911.Zagreb, 23. studenoga 1966.), bio je hrvatski pjesnik, dječji pisac i prevoditelj.

Smatra se začetnikom moderne hrvatske književnosti za djecu.[1] Autor je brojnih pjesama i priča namijenjenima djeci, te je autor i mnogobrojnih članaka u časopisima. Djeca se kroz svoje školovanje često mogu susresti s djelima Grigora Viteza jer se ona često nalaze u školskim čitankama.[2][3] Grigor Vitez dobitnik je Zlatne ptice, posebnog priznanja za vrhunska dostignuća u književnosti za djecu.

Životopis[uredi VE | uredi]

Podrijetlo[uredi VE | uredi]

Grigor Vitez rodio se 15. veljače 1911. godine pod imenom Grigorije u obitelji srpskoga podrijetla, kao dijete Ane i Teodora Viteza.[4] O svojem je obiteljskom podrijetlu pisao u knjizi Ahmeta Hromadžića "Dječji pisci o sebi". Majka Grigora Viteza prezivala se Milosavljević, a njezini su preci došli u Slavoniju iz Bosne krajem 17. stoljeća. S očeve strane preci su došli iz sjeverne Dalmacije, iz Ravnih kotara ili Bukovice, a nosili su prezime Alavanja.[5] Jedan od Alavanja koji je došao u okučanski kraj od Marije Terezije dobio je počasni naslov viteza, i to je kasnije uzeto kao prezime.[6]

Djetinjstvo, obrazovanje i posao učitelja[uredi VE | uredi]

Odrastao je u tipičnom slavonskom multietničkom selu. Njegova obitelj bila je mnogočlana i bavili su se zemljoradnjom. Imao je dva starija brata (Joco i Savo) i jednog mlađeg (Pero). Bez oca je ostao kao predškolarac, pred početak Prvog svjetskog rata. Osnovnu školu završio je u Okučanima, a gimnaziju u Novoj Gradišci. Prve dvije pjesme napisao je kao maturant. Krajem 20-ih godina 20. stoljeća, upisao je učiteljsku školu u Pakracu, nakon koje je stekao zvanje učitelja. Prvo radno mjesto kao učitelj imao je u selu Slobodna Vlast pokraj Đakova, nakon čega dobiva premještaj u Voćin, gdje upoznaje svoju suprugu Elizabetu Perlik, te se tu i vjenčavaju.[6]

Drugi svjetski rat i period do smrti[uredi VE | uredi]

Početkom Drugog svjetskog rata, dobiva premještaj u Gornji Vakuf, a nakon toga u Golince pokraj Donjeg Miholjca. Nedugo zatim, pridružuje se partizanima, kojima je vodio učiteljske tečajeve, kako bi bili educirani nakon rata predavati u školama. Poslije rata radio je u Ministarstvu prosvjete u Zagrebu, te kao urednik u izdavačkoj kući Mladost. Godine 1957. pokreće knjižnicu "Vjeverica", u okviru koje je objavljeno oko 500 naslova za djecu. Tijekom 50-ih godina bio je tajnik Društva književnika Hrvatske. 60-ih godina 20. stoljeća zdravstveno stanje mu se naglo pogoršalo. Kralježnica mu je bila nepovratno oštećena. I pored toga, stvarao je prikovan za krevet. Umro je 23. studenoga 1966. godine, a sahranjen je u rodnom Kosovcu.[6]

Stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

Pisao je poeziju za djecu i odrasle (Sto vukova, Kad bi drveće hodalo, Gdje priče rastu), a prevodio je s ruskog, francuskog i slovenskog jezika. Njegovom poezijom dominiraju jednostavne i neposredne lirske slike u tradiciji poetskog izraza Dobriše Cesarića. Stihovi skladni i muzikalni, a svojim je pjesmama zbog aktualnosti i duhovitih poanti osvojio široki krug čitatelja. Objavio je nekoliko poetskih zbirki među kojima se ističu: Pjesme, Naoružane ruže, Povjerenje života i Kao lišće i trava. Njegove pjesme prevođene su na gotovo sve europske jezike.[1]

Neke od njegovih knjiga ilustrirao je poznati hrvatski ilustrator Ivan Antolčić.

Djela[uredi VE | uredi]

Nepotpun popis:

  • San boraca u zoru, Nakl. Navod Hrvatske, Zagreb, 1948.
  • Pjesme, Zora Državno izdavačko poduzeće Hrvatske, Zagreb, 1950.
  • Naoružane ruže, Kultura, Zagreb, 1955.
  • Vesele zamke, Mladost, Zagreb, 1955.
  • Prepelica, Prosvjeta, Zagreb, 1956.
  • Lirika o Slavoniji, urednik, Slavonija danas, Osijek, 1956.
  • Povjerenje životu, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1957.
  • Sto vukova, i druge pjesme za djecu, "Svjetlost", Sarajevo, 1957.
  • Perzijske bajke, Mladost, Zagreb, 1958.
  • Kad bi drveće hodalo, Mladost, Zagreb, 1959.
  • Kao lišće i trava: pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 1960.
  • Maksimir, Mladost, Zagreb, 1960.
  • Iza brda plava: izbor pjesama za djecu, Matica hrvatska, Zagreb, 1961.
  • Hvatajte lopova, "Svjetlost", Sarajevo, 1964.
  • Gdje priče rastu, Mladost, Zagreb, 1965.
  • Zekina kuća, Mladost, Zagreb, 1965.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Hrvatska enciklopedija: Vitez, Grigor, preuzeto 22. rujna 2013.
  2. Grigor Vitez biografija - Lektire.hr. pristupljeno 10. srpnja 2016.
  3. Grigor Vitez: Gdje priče rastu. pristupljeno 10. srpnja 2016.
  4. Brešić, Vinko, Autobiografije hrvatskih pisaca, AGM, Zagreb, 1997., ISBN 953-174-038-0, str. 1007.
  5. ImeHrvatsko.net: Prezime Alavanja, pristupljeno 1. rujna 2016.
  6. 6,0 6,1 6,2 Rašeljka Zemunović, Telegram.hr: Nagovorili smo kćer Grigora Viteza da prvi put u životu javno ispriča intimnu priču o svom velikom tati, pristupljeno 25. srpnja 2016.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Sestrinski projekti[uredi VE | uredi]

Wikiquote-logo.svg Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Grigor Vitez

Mrežna mjesta[uredi VE | uredi]