Gustave Caillebotte
| Gustave Caillebotte | |
|---|---|
| realizam - impresionizam | |
 Autoportret iz 1892. | |
| Rođenje | 19. kolovoza 1848. |
| Smrt | 21. veljače 1894. (45 god.) Gennevilliers |
| Nacionalnost | Francuz |
| Vrsta umjetnosti | slikarstvo - crtež |
| Praksa | Napulj, Pariz, |
| Poznata djela | Strugači parketa Pariška ulica, kišni dan |
| Utjecao | Edward Hopper |
| Utjecali | Jean-François Millet, Gustave Courbet, Edgar Degas |
Potpis  | |
Gustave Caillebotte (19. kolovoza 1848., Pariz – 21. veljače 1894., Gennevilliers) je bio francuski impresionistički slikar, kolekcionar, ali i dizajner brodova. Kao veliki pokrovitelj i organizator izložbi impresionista skupio je veliku zbirku (Auguste Renoir, Edouard Manet, Claude Monet, Edgar Degas, Paul Cézanne, Alfred Sisley, Camille Pissarro) čini jezgru kolekcije impresionističkoga slikarstva u Musée d’Orsay u Parizu.[1]
Gustave Caillebotte je rođen u Parizu, u imućnoj trgovačkoj obitelji i u domu svojih roditelja stvorio je svoj prvi atelje. Godine 1873. položio je prijemni ispit za Likovnu akademiju (École des Beaux-Arts), no nije dugo ostao na akademiji. Sljedeće godine naslijedio je očevo bogatstvo, a nakon što mu je majka umrla 1878. s troje braće i sestara podijelio je obiteljsko nasljedstvo koje je uključivalo imanje u Yerresu (Île-de-France, Francuska), znatno bogatstvo koje mu je omogućilo da se posveti svojoj strasti prema slikarstvu.[2]
Oko 1874. upoznao je i sprijateljio se s nekoliko umjetnika izvan francuske umjetničke akademije, uključujući Edgara Degasa i Giuseppea De Nittisa, te je nazočio prvoj impresionističkoj izložbi održanoj iste godine, iako nije sudjelovao. Caillebotte je debitirao na drugoj impresionističkoj izložbi 1876. godine, predstavivši osam slika, uključujući svoje značajno djelo Strugači poda (1875.), sliku koju je žiri Pariškog salona odbio izložiti.[3]
Koristio je svoje bogatstvo kako bi pokroviteljski pomagao svojim prijateljima slikarima, uključujući Renoira, Degasa i Moneta. Također je financirao organizaciju impresionističkih izložbi na kojima je također i sudjelovao. Također je kupovao slike Paula Cézannea, Edgara Degasa , Édouarda Maneta i Camillea Pissarroa. Ali uvijek će ostati donekle distanciran, favorizirajući naturalizam nad emocijama.
Godine 1876. Caillebotte je počeo jedriti Seinom blizu Pariza. Ubrzo je započeo svoj godišnji ljetni ritual jedrenja do obala Normandije i sudjelovanje na regatama u Le Havreu i Trouvilleu. Godine 1880. postao je potpredsjednik pariškog jedriličarskog kluba Cercle de la Voile de Paris i kupio je kuću u blizini kluba. Godine 1882. počeo je i sam graditi brodove, a 1885. osnovao je tvrtku pod nazivom Chantiers Luce, gdje je prema njegovim nacrtima izgrađeno ukupno 21 jedrilica. Bio je prvi koji je uveo vanjski balast u tradicionalne francuske kobilice, zamijenivši kamene balastne vreće koje su se prije koristile unutar trupa.
U 1880-ima, Caillebotte se povukao na svoje seosko imanje u Petit Gennevilliersu, selo na obalama Seine nasuprot Argenteuila, gdje su neki od njegovih prijatelja impresionista često slikali.
Nakon smrti njegova mlađeg brata 1876. godine, Caillebotte je sastavio oporuku u kojoj je državi ostavio impresionistička djela koja je godinama nabavljao. Kada je Gustave Caillebotte umro 21. veljače 1894., državi je ostavio svoju zbirku od šezdeset i sedam djela od kojih je njih 38 postalo dio zbirke tadašnjeg Muzeja u Palači Luksemburg. Djela su javnosti predstavljena 1897., a 1929. godine zbirka je prenesena u Muzej Louvre. Izlagane su od 1947. u Muzeju Jeu de Paume, a od 1986. u Musée d'Orsay, gdje se nalaze i danas.
Među djelima koja je država primila bilo je samo jedno djelo samog Caillebottea, Strugači parketa, i to samo zato što ga je Renoir dodao. U svojoj skromnosti, oporučitelj nije htio uključiti nijedno od svojih djela u ostavštinu.[4]
Caillebotteov slikarski stil pripada školi piktoresknog realizma, poput njegovih prethodnika (Jean-François Millet, Gustave Courbet), ali je bio duboko pod utjecajem svojih impresionističkih kolega (Degas). Težio je smanjiti inherentnu teatralnost slikarstva, ali zbog bliskog odnosa s mnogim slikarima svog vremena njegov stil i tehnika znatno se razlikuju u njegovim slikama, kao da posuđuje i eksperimentira, ali se zapravo ne pridržava nijednog određenog stila.[5] Tako je npr. često koristio meku, impresionističku tehniku (sličnu Renoirovoj) kako bi izrazio mirnu prirodu sela, za razliku od suzdržanijih i glatkijih poteza kista njegovih urbanih slika.
Caillebotte je na impresionistički način slikao vedute Pariza, mrtve prirode i marine.[1] Caillebotte je naslikao mnoge domaće i obiteljske scene, kao i portrete i interijere, na kojima slika ćlanove svoje obitelji (Mladić na prozoru, 1875.; Stabla naranči, 1878.). No, Caillebotte je najpoznatiji po svojim slikama urbanog Pariza, među kojima su Most Europe (1876.) i Pariška ulica, kišni dan (1877.). Mnogi njegovi gradski pejzaži bili su donekle kontroverzni zbog svojih pretjeranih i dubokih perspektiva.[6] Njegov opus se sastoji od četiristo sedamdeset i pet slika, među kojima su najpoznatije:
- Kronološka galerija odabranih djela
Ulica blizu Napulja, 1872.
Portreti na selu, 1875., Musée Baron Gérard, Bayeux
Most Europe, 1876., Petit Palais, Ženeva
Mladić na prozoru, 1876., Muzej J. Paula Gettyja, L.A.
Kajakaši na Yerresu, 1877., Milwaukee
Veslač s cilindrom, 1877., Musée d'Orsay
Stabla naranči, 1878., Museum of Fine Arts, Houston
Čovjek na balkonu, Hausmanov bulevar, 1880.
Suncokreti, vrt u Petit Gennevilliersu, 1885.
- Distel, Anne, Gustave Caillebotte, urban impressionist, New York: Musée d'Orsay, Art Institute of Chicago i Abbeville Press, 1995. ISBN 0-7892-0041-4
- Ovaj članak je djelomice preuzet iz članka na španjolskoj Wikipediji pod naslovom Gustave Caillebotte (vidi povijest promjena).
- 1 2 Caillebotte, Gustave, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 19. srpnja 2026.
- ↑ Distel (1995.), str. 180.
- ↑ Distel (1995.), str. 37.
- ↑ Rose-Marie i Rainer Hagen, Los Secretos de las Obras de Arte, Taschen Publishing, Köln, 2021., str. 644. (šp.)
- ↑ Distel (1995.), str. 13.
- ↑ Distel (1995.), str. 143.