Hagiografija

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Dio hagiografje o sv. Albanu iz Dublina.

Hagiografija ( hæɡiɒɡrəfi ; iz grčkog ἅγιος, hagios, što znači "sveto" i "γραφία, -graphia", što znači "pisanje") biografija svetaca ili crkvenih poglavara. Pojam hagiografija može se upotrijebiti kao pojam za životopis svetaca ili veoma razvijenih duhovnih bića u bilo kojoj svjetskoj duhovnoj tradiciji.

Kršćanske hagiografije su usredotočene na živote, a osobito na čuda koja se pripisuju muškarcima i ženama koji su kanonizirani i rimokatoličkoj Crkvi, anglikanskoj Zajednici, Istočnoj pravoslavnoj Crkvi, Orijentalnoj pravoslavnoj Crkavi i crkvi Istoka.
Druge religije kao što su budizam, hinduizam, islam, sikhizam i džainizam također pišu i održavaju hagiografske tekstove (kao što je kod Sikha knjiga svetih Janamsakhis[1]) o svetima, guruima i drugim osobama za koje se vjeruje da su prožeti Svetim moćima. Hagiografski radovi, osobito oni iz srednjeg vijeka, sadržavaju zapise institucionalne i lokalne povijesti, kao i dokaze o istaknutim kultovima, običajaima i tradicijama.
Međutim, kada se govori o suvremenim, necrkvenim djelima, pojam hagiografija se često koristi kao pogrdna referenca upućena biografima i povijesničarima koji se smatraju nekritičnima prema predmetu izučavanja.

Razvoj[uredi VE | uredi]

Hagiografija je bila važan književni žanr u ranokršćanskoj crkvi, pružajući određenu informativnu povijest zajedno s nadahnutim pričama i legendama. Hagiografski prikaz pojedinog sveca može se sastojati od biografije (vita), opisa svetih djela i / ili čuda, navoda o svetom mučeništvu (passio), ili kao kombinacija navedenih. Žanr života svetaca prvo se pojavljuje u Rimskom Carstvu jer su zabilježene legende o kršćanskim mučenicima. Datumi njihove smrti stvorili su temelj martirologije.

U IV. stoljeću su postojale tri glavne vrste kataloga života svetaca:

  • godišnji katalog kalendara ili menaion (grčki, μηναῖον, menaion znači "mjesečno"), biografije svetaca koje treba pročitati na propovijedima;
  • sinaksarion ili skraćena verzija života svetaca raspoređenih prema datumima;
  • paterikon[2] (potiče od grčkog πατερικόν; grčki i latinski, pater znači "otac" - "Očeva knjiga"), knjiga koja svojim sadržajem pripada žanru asketske literature. Sadrži mnogobrojne priče o monaškim podvizima, koji imaju didaktičku ulogu.

U zapadnoj Europi hagiografija je bila jedno od važnijih sredstava za proučavanje inspirativne povijesti tijekom srednjeg vijeka. Zlatna legenda[3], talijanskog kroničara i nadbiskupa Đenove Jakova de Voragine[4], obuhvatila je velik dio srednjovjekovnog hagiografskog materijala, s izrazitim naglaskom na čarobne priče. Životopisi su često pisani na način da bi se promicao kult lokalnih ili nacionalnih država, a osobito da bi se razvijala hodočašća vezana za relikvije. Brončana vrata[5] katedrale u Gnieznu[6], u Poljskoj, su jedina romanička vrata u Europi koja obilježavaju život sveca i to sv. Adalberta, koji je pokopan u toj katedrali, a prikazan je u 18 scena, vjerojatno na temelju izgubljene osvjetljene kopije jednog od njegovih životopisa. Zajednica Bolandista[7], nazvanih po jezuiti Žanu Bolou[8], je nastavila studij, akademsku skupštinu, procjenu i objavljivanje materijala koji se odnose na život kršćanskih svetaca. (vidi Acta Sanctorum[9].)


Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Janamsakhis (engleski). iamdaarji.blogspot.ba. pristupljeno 23. veljače 2018.
  2. Paterica (engleski). blackwellreference.com. pristupljeno 23. veljače 2018.
  3. Zlatna legenda (engleski). blackwellreference.com. pristupljeno 23. veljače 2018.
  4. Jakov de Varace (engleski). britannica.com. pristupljeno 23. veljače 2018.
  5. Brončana vrata (engleski). polska.pl. pristupljeno 23. veljače 2018.
  6. Katedrala u Gnieznu (engleski). inyourpocket.com. pristupljeno 23. veljače 2018.
  7. Bolandisti (engleski). britannica.com. pristupljeno 23. veljače 2018.
  8. Žan Bolo (engleski). britannica.com. pristupljeno 23. veljače 2018.
  9. Acta Sanctorum (engleski). acta.chadwyck.com. pristupljeno 23. veljače 2018.