Hagiografija

Dio hagiografije o sv. Albanu iz Dublina.

Hagiografija (hæɡiɒɡrəfi; iz grč. ἅγιος, hagios, što znači 'sveto' i γραφία, -graphia, što znači 'pisanje') je životopis svetaca ili crkvenih poglavara. Svojstvena je za kršćanstvo, osobito Katoličku Crkvu, a kao književni žanr pojavljuje se u prvim vremenima kršćanstva. Hagiografski elementi pojavljuju se i u knjigama Staroga zavjeta (životopisi proroka i sudaca).

Kršćanske hagiografije usredotočene su na živote, a osobito na čuda koja se pripisuju muškarcima i ženama koji su kanonizirani u Katoličkoj Crkvi, Anglikanskoj zajednici, Istočnim pravoslavnim Crkvama, Orijentalnoj pravoslavnoj Crkvi i Asirskoj crkvi Istoka.

Druge religije kao što su budizam, hinduizam, islam, sikhizam i džainizam također imaju tekstove nalik hagiografskima (kao što je kod Sikha knjiga svetih Janamsakhis) o svetima, guruima i drugim osobama za koje se vjeruje da su prožeti svetim moćima.

Hagiografski radovi, osobito oni iz srednjeg vijeka, sadržavaju zapise institucionalne i lokalne (europske) povijesti, kao i dokaze o istaknutim svetačkim kultovima, običajima i tradicijama. Međutim, kada se govori o suvremenim, necrkvenim djelima, pojam hagiografija često se pogrdno upućuje biografima i povjesničarima koji se smatraju nekritičnima prema predmetu pročavanja.

Razvoj

Hagiografija je bila važan književni žanr u ranom kršćanstvu, pružajući određenu informativnu povijest zajedno s nadahnutim pričama i legendama. Hagiografski prikaz pojedinog sveca može se sastojati od životopisa (vita), opisa svetih djela i / ili čuda, navoda o svetom mučeništvu (passio), ili kao spoj navedenih. Žanr života svetaca prvo se pojavljuje u Rimskom Carstvu jer su zabilježene crtice o kršćanskim mučenicima. Datumi njihove smrti stvorili su temelj martirologije.

U IV. stoljeću su postojale tri glavne vrste kataloga života svetaca:

• godišnji katalog kalendara ili menologij (grč. μηναῖον, menaion znači 'mjesečno'), biografije svetaca koje treba pročitati na propovijedima;
• sinaksarion ili skraćena verzija života svetaca raspoređenih prema datumima;
• paterikon (potiče od grčkog πατερικόν; grčki i latinski, pater znači "otac" - "Očeva knjiga"), knjiga koja svojim sadržajem pripada žanru asketske literature. Sadrži mnogobrojne priče o monaškim podvizima, koji imaju didaktičku ulogu.

U zapadnoj Europi hagiografija je bila jedno od važnijih sredstava za proučavanje inspirativne povijesti tijekom srednjeg vijeka. Zlatna legenda, talijanskog kroničara i nadbiskupa Đenove Jakova de Voragine, obuhvatila je velik dio srednjovjekovnog hagiografskog materijala, s izrazitim naglaskom na čarobne priče. Životopisi su često pisani na način da bi se promicao kult lokalnih ili nacionalnih država, a osobito da bi se razvijala hodočašća vezana za relikvije. Brončana vrata katedrale u Gnieznu, u Poljskoj, su jedina romanička vrata u Europi koja obilježavaju život sveca i to sv. Adalberta, koji je pokopan u toj katedrali, a prikazan je u 18 scena, vjerojatno na temelju izgubljene osvijetljene kopije jednog od njegovih životopisa. Zajednica Bolandista, nazvanih po jezuiti Žanu Bolou, je nastavila studij, akademsku skupštinu, procjenu i objavljivanje materijala koji se odnose na život kršćanskih svetaca. (vidi Acta Sanctorum.)