Hatuša

Koordinate: 40°01′11″N 34°36′55″E / 40.01972°N 34.61528°E / 40.01972; 34.61528
Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Hattusa)
Hetitska prijestolnica Hatuša
Svjetska baština – UNESCO
}}
Država Turska
Godina uvrštenja1986. (10. zasjedanje)
VrstaKulturno dobro
Mjeriloi, ii, iii, iv
Ugroženost—
PoveznicaUNESCO:377
Koordinate40°01′11″N 34°36′55″E / 40.01972°N 34.61528°E / 40.01972; 34.61528
Hattuša na zemljovidu Turske
Hattuša
Hattuša
class=notpageimage|
Lokacija Hattuše u Turskoj

Hatuša ili Hatušaš[1] (URUḪa-at-tu-ša 𒌷𒄩𒀜𒌅𒊭, tj. Ḫattuša; turski: Hattuşaş) bila je glavni grad Hetitskog Carstva. Smještena je u blizini današnjeg sela Boğazkale (nekoć poznatog kao Boğazköy), u turskoj pokrajini Çorum, odnosno na zavoju rijeke Kızıl (Marashantiya u hetitskim izvorima i Halys u antici) u središnjoj Anatoliji, oko 145 km sjeveroistočno od Ankare.

Arheološki lokalitet hetitske prijestolnice Hatuše je dodan na popis svjetske baštine UNESCO-a godine 1986. zbog svoje urbane organizacije i sačuvane arhitekture (zidine s Lavljim i Kraljevskim vratima s ukrasima, hramovi, kraljevske rezidencije, utvrde), koji je s isklesnim stijenama svetišta Jazilikaja (Yazılıkaya), snažno utjecao na razvoj arhitekture i umjetnosti u Anatoliji i sjevernoj Siriji u 2. tisućljeću prije Krista.

Ruševine Velikog hrama
Pogled iz Hatuše na ulaz u obliku tunela kroz divovske kose zidine, tzv. Yerkapi

Povijest[uredi | uredi kôd]

Yerkapi s druge strane, izvan Hatuše
Dijelom obovljene zidine Hatuše

Ovaj lokalitet je bio naseljen pred-hetitskim pučanstvom oko 3. tisućljeća pr. Kr. koje je nagovorilo asirske trgovce da se dosele i razviju trgovinu. Oko 1720. pr. Kr. godine uništio ga je hetitski vladar Anitta. Od tada, pa sve do 10. stoljeća pr. Kr., Hatuša je bila prijestolnicom carstva koje se prostiralo Anatolijom i sjevernom Sirijom. Hetitski kraljevi uzimali su naziv Hatušili, tj. "iz Hatuše", i poznato je 27 kraljeva s ovim nazivom.[2]

Arheološki lokalitet pronađen je 1834. godine,[3] ali nije sustavno istraživan do 1904. godine kada je pronađena i jedna od kopija najstarijeg mirovnog sporazuma između Hatušilija III. i egipatskog faraona Ramzesa II. koji je pomogao identificirati grad.[4] Od tada su njemački i turski arheolozi jako napredovali u spoznajama o gradu. Zapravo, istraživanje Hattuše koje je izveo Njemački arheološki institut (Deutsches Archäologisches Institut) može poslužiti kao primjer kako se trebaju planirati i sprovoditi dugogodišnja arheološka istraživanja.

Od 2005. godine u Hatuši su obnovljene zidine od opeke duljine 65 metara, visine od 7 do 8 metara s dva tornja visine do 13 metara.[5]

Odlike[uredi | uredi kôd]

Na vrhuncu moći grad se prostirao na cijeloj visoravni promjera 2,1 x 1,3 km, a u 13. stoljeću pr. Kr. grad je okružen sustavom dvostrukih zidina duljine od oko 8 km. Na istočnom kraju su dodatno utvrđeni utvrdom Kajali Boğäz, 1,5 km od Kraljevskih vrata.

Najbolje sačuvane dvostruke zidine protežu se od Lavljih vrata na zapadu do Kraljevskih vrata na istoku, koja su jedina sačuvana gradska vrata od izvornih pet. Unutar zidina najveličanstveniji ostaci utvrda, s podzemnim prolazima, nalaze se na južnom i istočnom dijelu, dok se na sjeverozapadu (gdje je danas selo Bogâzkale) nalazio Donji grad sa stambenim kompleksima. Grad je imao stambenu četvrt, palaču i četiri hrama. Najznamenitija građevina je Veliki hram posvećen bogu oluja i božici sunca, Arinni, koji je okružen trgovinama. Tisuće pločica s klinastim pismom su pronađene na ovom mjestu.

Nedaleko prema sjeveru od hrama nalazilo se asirsko naselje Karum koje je imalo građevine koncentrirane oko središnjeg trga. Njegov jedan dio je stariji od hetitskih vremena.

Na sjeveru se nalazio kraljevski kompleks s dvorcem-citadelom Büyükkale, izgrađenom na vrhu brda. Dalje na sjeveru, izvan zidina, nalazi se nekropola Osmankayası isklesana u stijenama i kraljevsko svetište Jazilikaja čiji su zidovi ukrašeni neupitnim remek-djelom hetitske umjetnosti.

  • Kraljevski portal
    Kraljevski portal
  • Gornji grad s palačom
    Gornji grad s palačom
  • Mirovni sporazum iz Kadeša
    Mirovni sporazum iz Kadeša
  • Svetište Yazilikaya
    Svetište Yazilikaya
  • Reljef "Dvanaest bogova" iz Yazilikaye
    Reljef "Dvanaest bogova" iz Yazilikaye

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Peter Neve: Hattusa – Stadt der Götter und Tempel. Neue Ausgrabungen in der Hauptstadt der Hethiter. Ph. von Zabern, Mainz 1996. (2. erw. Aufl.) ISBN 3-8053-1478-7
  • W. Dörfler u.a.: Untersuchungen zur Kulturgeschichte und Agrarökonomie im Einzugsbereich hethitischer Städte. MDOG Berlin 132, 2000, 367–381. ISSN 0342-118X

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Hatuša, Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 5. srpnja 2020.
  2. ↑ Povijest Hatuše  Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. svibnja 2012. (Wayback Machine) Posjećeno 16. veljače 2011. (engl.)
  3. ↑ Otkriće Hatuše  Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. studenoga 2014. (Wayback Machine) Posjećeno 16. veljače 2011. (engl.)
  4. ↑ Transkript Sporazuma iz Kadeša (Hetitska verzija) Posjećeno 16. veljače 2011. (engl.)
  5. ↑ Obnovljene zidine Hatuše  Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. lipnja 2011. (Wayback Machine) na stranicama Njemačkog arheološkog instituta (njem.) Posjećeno 16. veljače 2011.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Hattusa
v • u
Svjetska baština u Turskoj
Europa
Povijesni dijelovi Istanbula: Konstantinov hipodrom, Aja Sofija, Aja Irena, Cisterna Bazilike, Crkva Hora, Teodozijeve zidine, džamije Ahmedija, Sulejmanija, Šehzada, Jeni, i palača Topkapi Saraj (1985.) • Džamija Selimija i njezin društveni kompleks (2011.)
Turska zastava
Azija
Afrodizija (2017.) • Arheološki lokalitet Ani (2016.) • Bursa i Cumalıkızık: rođenje Osmanskog carstva (2014.) • Çatal Höyük (2012.) • Velika džamija i bolnica u Divriğiju (1985.) • Diyarbakır utvrda i kulturni krajolik Hevsel vrtova (2015.) • Efez (2015.) • Göbekli Tepe (2018.) • Ruševine Hattuše (1986.) • Ruševine Ksantosa s Letinim svetištem Letoon (1988.) • Monumentalne grobnice u brdima Nemruta (1987.) • Pergam i njegov višeslojni kulturni krajolik (2014.) • Povijesno središte Safranbolua (1994.) • Troja (1998.) ● Arheološki lokalitet Arslantepe (2021.) • Gordion (2023.)
Mješovita baština (2)
Nacionalni park Göreme i spomenici u stijenama Kapadocije (1985.) • Antički grad Hierapolis s terasama Pamukkale (1988.)
Nematerijalna svjetska baština (20)
Tradicija Âşıklık (2009.) • Çini, tradicijska vještina proizvodnje glazura u keramici (2016.) • Ebru, turska umjetnost mramora (2014.) • Hıderles (Ederlezi), proslava Jurjeva, tj. proljeća1) (2017.) • Proizvodnja plošnog kruha poznatog kao lavaš, katirma, jupka ili jufka2) (2016.) • Kazalište sjena Karađoz (2009.) • Keşkek (2011.) • Kırkpınar ili hrvački festival (2010.) • Umjetnost javnog pripovjedanja Meddah (2008.) • Festival Mesir Macunu (2012.) • Ceremonija Mevlevi Sema (2008.) • Proslava nove godine Novruz3) (2008.) • Semah, ritual Alevi-Bektaşi vjernika (2010.) • Tradicijski Sohbet skupovi (2010.) • Kultura i tradicija turske kave (2013.) • Zviždući jezik* (2017.) • Dede Korkut (s Azerbajdžanom i Kazahstanom) (2018.) • Tradicionalno tursko streličarstvo (2019.) • Tradicionalna strateška igra: Togyzqumalaq, Toguz Korgool, Mangala / Göçürme (s Kazahstanom i Kirgistanom) (2020.) • Umjetnost minijature (s Azerbajdžanom, Iranom i Uzbekistanom) (2020.)
1) S Makedonijom 2) S drugim državama (Azerbajdžan, Iran, Kazahstan i Kirgistan) 3) Slavi se u još desetak država sa značajnim udjelom iranskog stanovništva.  * Svjetska baština u opasnosti
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Hatuša&oldid=6587741"