Hemoragijska groznica s bubrežnim sindromom

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Klasifikacija i vanjske poveznice
MeSH D006480 (engl.)

Hemoragijska groznica s bubrežnim sindromom (lat. febris haemorrhagica cum syndroma renale), poznata i kao "mišja groznica", akutna je virusna bolest koja se manifestira vrućicom, krvarenjima i oštećenjem rada bubrega, a nerijetko zahtijeva i bolničko liječenje. Slična je bolest s različitim kliničkim manifestacijama opisana širom svijeta, pa se prema preporuci Svjetske zdravstvene organizacije od 1982. godine naziva jedinstvenim imenom. Radi se o akutnoj zoonozi endemskoj u Europi i Aziji od koje godišnje u svijetu oboli između 150 i 200 tisuća ljudi, s izraženom tendencijom porasta novooboljelih.[1]

Opis bolesti[uredi VE | uredi]

Radi se o bolesti s vrućicom, oštećenjem rada bubrega, koji puta krvarenjima (hemoragija), te drugim smetnjama, koji puta veoma teškoj, uz potrebu bolničkog liječenja. Ponekad dolazi do povraćanja s proljevima, a jedan od tipičnih ranih znakova bolesti je difuzno crvenilo lica i vrata (nalik opeklinama od Sunca) koje se javlja u više od 90 posto pacijenata. Bolest sec dijagnosticira imunofluorescencijom ili ELISA-om

Najvažniji simptomi bolesti[uredi VE | uredi]

  • nagla pojava vrućice (katkad i više od 40 C)
  • zimica
  • jaka glavobolja
  • bolovi u trbuhu i leđima
  • promjene mokraće (tamna boja, smanjena količina)
  • mučnina

U nekih bolesnika i:[uredi VE | uredi]

Laboratorijski kriteriji za dijagnozu[uredi VE | uredi]

Signifikantni nalazi (titar ili dinamika) protutijela ELISA, IFA ili RVK testom u serumima bolesnika

  • IgM protutijela pozitivna na hantaviruse (u Hrvatskoj 2 tipa i to istočni Hantaan i zapadni Pumala virus); u serumu pozitivna do šest mjeseci
  • IgG specifična protutijela (javljaju se od drugog tjedna bolesti)[3]

Tijek bolesti uobičajeno se dijeli u pet faza, svaka sa svojim kliničkim i laboratorijskim značajnostima. Osnovno je liječenje simptomatsko (ponekad je potrebna i bubrežna dijaliza) uz neprestano praćenje vitalnih parametara bolesnika.[1]

Bolest može trajati i do dva tjedna pri čemu njezin završetak označava izlučivanje velike količine urina uslijed čega dolazi do stabilizacije krvnog tlaka i bubrežnih funkcija. Oporavak je obično polagan, može potrajati i nekoliko mjeseci, no obično protječe bez komplikacija te dolazi do potpunog izlječenja.[4]

Bolest je u Hrvatskoj stalno prisutna različitom učestalošću od godine do godine. Jedna je od zaraznih bolesti čije je sprječavanje i suzbijanje od interesa za Republiku Hrvatsku.[5]

Kao što joj i ime nagovještava, vezana je uz izravan ili posredan dodir s malim divljim šumskim glodavcima i njihovim izlučevinama, a češće obolijevanje ljudi nastaje obično u godinama velike brojnosti tih malih glodavaca (tzv. "mišje godine"). Na brojnost glodavaca mogu utjecati razni ekološki čimbenici među njima prehrambeni, klimatski i drugi, dijelom i nepoznati, pa se ona često ne može objasniti a niti prognozirati. Zna se da izobilje hrane pogoduje, a zimske pak dugotrajne hladnoće bitno reduciraju broj životinja, no svi razlozi za nastanak povremenih pravih eksplozija brojnosti koje se znaju dogoditi u nepravilnim višegodišnjim razmacima često ostanu nerazjašnjeni. Tada zbog velike brojnosti i gustoće među tim životinjama lako dolazi do širenja raznih zaraza). Broj bolesnih ljudi tako je u velikom dijelu odraz zbivanja među životinjama.

Uzročnik i životinje domaćini[uredi VE | uredi]

Uzročnik ove bolesti je virus iz skupine (rod) Hanta-virusa, rasprostranjenih u nekoliko svojih varijeteta (vrsta, serotipova) u raznim dijelovima svijeta, u Europi od Skandinavije do njenog juga.

Mikrobiološke odlike i pripadnost uzročnika[uredi VE | uredi]

Skupina virusa koji u jezgri imaju ribonukleinsku kiselinu (RNK virusi)

porodica: Bunjaviridae
rod: Hanta
serološke vrste/tipovi: Puumala, Dobrava, Hantaan (postoje mišljenja da taj ne postoji u Hrvatskoj).

Virus prirodno kruži i održava se među malim šumskim glodavcima. U Hrvatskoj su to najviše:

riđa voluharica (Clethrionomys glareolus) i
žutogrli miš (Apodemus flavicollis) a uz njih u manjoj mjeri i
šumski miš (Apodemus sylvaticus),
poljski miš (Apodemus agrarius) te
livadna voluharica (Microtus agrestis).

Ta infekcija za njih nije pogubna, no čini ih izlučivačima virusa u okolinu, najviše mokraćom i izmetom. Ušavši u njihov svijet, svijet tzv. prirodnog žarišta, mogu se u određenim okolnostima srećom u pravilu rijetko zaraziti i razboljeti ljudi.

Zaraza[uredi VE | uredi]

Način zaražavanja ljudi može biti udisanjem (prašina onečišćena izlučevinama zaraženih šumskih životinja), ili unosom uzročnika u usta (onečišćene ruke, hrana, piće).

Zaraza se ne prenosi među ljudima.

Iz opisanih okolnosti koje mogu dovesti do zaražavanja može se zaključiti da će oboljeli biti, a tako upravo i jest uglavnom među onim ljudima koji intenzivno, najčešće radi svog posla (na primjer šumski radnici, lovci, poljoprivrednici i dr.) u šumi dolaze u opetovan ili dugotrajan, izravan ili posredan dodir s malim divljim glodavcima.

Mišja godina[uredi VE | uredi]

U godinama velikog namnažanja glodavaca gotovo svatko tko prođe nekom šumom uočit će te male šumske stanovnike i njihovo spretno i znatiželjno trčkaranje među lišćem i korijenjem na šumskom tlu. "Miš" kojeg izletnik tako uoči, u stvari nije bio miš, već riđa (šumska) voluharica koja je dnevna životinja, dok su šumski i žutogrli miševi oprezne, noćne životinje. Riđa voluharica se odlikuje lijepim, na leđima crvenkastim krznom, a najlakše ju je razlikovati od miša po tome što ima razmjerno kratak rep.

Takva zanimljiva prirodan pojava velike "mišje" brojnosti, nosi sa sobom i određenu zabrinutost, odnosno bojazan od mogućnosti razbolijevanja od hemoragijske groznice. Kao što je već naprijed napomenuto, na sreću taj je rizik, iako nesumnjivo postoji što potvrđuju i oboljeli, ipak razmjerno malen, prema broju ljudi koji odlaze u šumske predjele, a najmanji, odnosno posve malen je za izletnike, budući je intenzitet i način boravka u prirodi na izletu drukčiji od izloženosti, na primjer, profesionalnih šumskih radnika.


To praktično znači da kao i svake godine niti u godinama velike brojnosti malih glodavaca ne treba zbog toga odustati od odlaska u naša šumska područja, no držati se ipak nekih, jednostavnih mjera opreza i čuvanja zdravlja, koje će učiniti da se taj objektivno malen potencijalni rizik još više smanji i otkloni. Za one pak koji su prirodom svojega posla ili aktivnosti upućeni na intenzivno izlaganje šumskim glodavcima, takve su mjere opreza još važnije, i većina znajući za to, već ih je usvojila i stalno ih provodi.

Mjere za smanjenje i otklanjanje rizika[uredi VE | uredi]

Pranje ruku važna je higijenska mjera za smanjenje i otklanjanje rizika

Mjere za smanjenje i otklanjanje rizika skupljene su u savjetima koji slijede, a svrstane su prema tome za koga su prvenstveno namijenjene, no međusobno se ne isključuju, i svatko ih sve može prema prilikama uzeti u obzir i kombinirati:

Savjeti izletnicima[uredi VE | uredi]

Za vrijeme izleta i pripreme hrane u prirodi ne ostavljati hranu izravno na tlu
  • čuvati za vrijeme izleta svoju hranu i piće od glodavaca, ne ostavljati je izravno na tlu i sl.
  • održavati higijenu ruku, oprati ih, otrti vlažnom maramicom i sl. prije jela
  • izbjegavati piti vodu iz neuređenih šumskih izvora i lokvica, jer se njima koriste i šumski glodavci
  • izbjegavati odmaranje (ležanje) izravno na šumskom tlu, osobito na mjestima gdje smo vidjeli više glodavaca ili njihove rupe
  • ne loviti ili dirati (uginule) šumske glodavce ili druge životinje

Vrijedi znati da većina nabrojenih mjera opreza i čuvanja zdravlja ujedno štiti i od drugih bolesti koje se mogu prenijeti na ljude s divljih životinja (na pr. leptospiroza, crijevni paraziti i dr.) i mogu se stoga uvijek preporučiti svim posjetiteljima prirode.

Savjeti ljudima koji profesionalno ili iz drugih razloga dulje vrijeme ili opetovano intenzivno borave u šumskim predjelima[uredi VE | uredi]

Zaštitne maske
  • ne ostavljati osobne stvari i pribor za rad dulje vrijeme (više sati ili dana) nezaštićen na tlu u šumi, kako na njih ne bi došli glodavci
  • pri poslovima u kojima se diže prašina s tla izbjegavati udisanje prašine (u određenim okolnostima prikladna je lagana maska preko nosa i usta).
  • ne spavati ili se odmarati izravno na šumskom tlu
  • važna je čistoća odnosno pranje ruku, svakako prije jela ili rada s namirnicama ali i u drugim okolnostima u kojima bi uzročnici mogli doći do usta (cigarete, pušenje)
  • izbjegavati piti vodu iz šumskih neuređenih, slabo protočnih izvora ili lokava
  • ako se zbog posla boravi u šumskim nastambama, potrebno ih je držati u najvećem redu i čistoći, bez ostavljanja ostataka hrane na otvorenome, što bi privlačilo glodavce.
  • uklanjati otpatke i ostatke hrane iz okoline u kojoj borave ljudi (zakapanje ili odnošenje na udaljenost) kako ne bi privlačili glodavce.
  • po potrebi provesti (provoditi) uništavanje glodavaca (deratizacija, lov klopkama i dr.) u ljudskim nastambama i neposrednoj okolini, uz upozorenja ukoliko se radi s otrovom; uginule životinje ukloniti (poslije oprati ruke!)

Savjeti žiteljima ili vlasnicima kuća ili gospodarskih zgrada u šumskim područjima, koje stalno ili povremeno nastanjuju[uredi VE | uredi]

Kutija u kojoj se nalazi otrov za glodavce s natpisom upozorenja za ljude i kućne ljubimce
  • sprječavati ulaz glodavaca u kuću.
  • spremati hranu i otpatke tako da ne privlače glodavce.
  • čuvati hranu i piće od onečišćenja izlučevinama glodavaca pokrivanjem, zaklapanjem, odizanje od tla i sl.
  • po potrebi provoditi uništavanje glodavaca (deratizacija, klopke) u kući i neposredno oko kuće; ako se radi o otrovu upozoriti ljude, osobito paziti na djecu!
  • u prirodi i okućnicama uništavanje glodavaca nije izvedivo
  • uginule otrovane ili uhvaćene glodavce ukloniti (zakopati, spaliti) pazeći pri tome da ne onečiste ruke (rukavice), a nakon takvog posla, naravno, oprati ruke
  • čišćenje dulje vrijeme nekorištenih kuća obavljati sa što manje dizanja prašine, koristiti, ako je moguće, vlažno čišćenje, a nije na odmet pri čišćenju takvih kuća koristiti i laganu masku preko usta i nosa.
  • nakon rada na čišćenju oprati ruke u toploj vodi i sapunici.


Dezinfekcija (klorni preparati) stambenih prostora podova ili prostora gospodarskih zgrada pa i materijala koji se u njima koristi kao što je stelja, i sl. dolazi u obzir (nakon prethodne deratizacije i uklanjanja životinja), u onim slučajevima ako je negdje već došlo do obolijevanja ljudi.

Zaraze mišjom groznicom u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

U Hrvatskoj je bolest rasprostranjena na tipičan mozaičan raspored.

Utvrđena su prirodna žarišta: Velika Gorica, Ogulin, Slunj, Plitvice, Kostajnica, Psunj, Papuk, Đakovo, Vinkovci, Županja, Svilaja, Dinara, Velika i Mala Kapela.[6]

Prvi opis hemoragijske groznice s bubrežnim sindromom u Hrvatskoj bio je 1954. godine, a prva se epidemija u Hrvatskoj pojavila na Plitvicama 1967. godine kada je oboljelo 14 šumskih radnika (Puumala serotip). Druga je epidemija bila 1998. godine u Velikoj Gorici s 14 oboljelih vojnika. Godine 1995. zabilježena je epidemija sa 125 oboljelih na području Dinare, Male Kapele i zapadne Slavonije.[6]

Tijekom 2002. godine pojavila se do sada najveća epidemija hemoragijske vrućice s bubrežnim sindromom (HVBS) u Hrvatskoj. U Klinici za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević" u Zagrebu 2002. godine liječeno je 110 bolesnika s dijagnozom HVBS-a,[7] a u cijeloj je Hrvatskoj mišjom groznicom bilo zaraženo oko petsto ljudi.[4]

Početkom 2012. godine pojavilo se više slučajeva oboljelih od mišje groznice u cijeloj Hrvatskoj, a najviše u podsljemenskom pojasu Zagreba.[8][9][10] U Zagrebu je uočeno grupiranje odnosno epidemija obolijevanja od hemoragijske groznice (vrućice) s bubrežnim sindromom (HGBS) na području Zagreba, uglavnom među osobama koje su bile ili borave na Medvednici (Sljemenu) ili stanuju u podsljemenskim zagrebačkim naseljima.[11]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 http://www.plivazdravlje.hr/aktualno/clanak/21566/Misja-groznica.html
  2. http://www.zagreb.hr/UserDocsImages/brosura_opca%20populacija.pdf Letak i poster o mišjoj groznici izradili su Klinika za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ Zagreb i Zavod za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ Zagreb uz potporu Ureda za upravljanje u hitnim situacijama. (7. ožujka 2012.)
  3. http://www.hzjz.hr/epidemiologija/definicije_zb_02.pdf Definicije za bolesti koje su određene Zakonom o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, a nisu među bolestima koje je odredila Europska unija (I. dio definicija) (pristupljeno 7. ožujka 2012.)
  4. 4,0 4,1 dr. Ivica Pavić, Klinika za infektologiju, Rijeka (pristupljeno 5. ožujka 2012.)
  5. http://www.hsph.harvard.edu/population/aids/croatia.disease.07.doc
  6. 6,0 6,1 Darko Ropac, Medicinski fakultet, Split (pristupljeno 6. ožujka 2012.)
  7. Puljiz, Ivan; Kuzman, Ilija; Turčinov, Drago; Matić, M.; Markotić, Alemka; Hemoragijska vrućica s bubrežnim sindromom: elektrokardiografske promjene, Simpozij Hemoragijska vrućica s bubrežnim sindromom u Hrvatskoj: knjiga sažetaka; No 21, Zagreb (pristupljeno 5. ožujka 2012.)
  8. http://www.novilist.hr/Vijesti/Rijeka/Zbog-misje-groznice-u-rijeckom-KBC-u-hospitalizirano-pet-osoba (pristupljeno 6. ožujka 2012.)
  9. http://www.vecernji.hr/zagreb/kalinic-tiskao-postere-brosure-suzbijanje-misje-groznice-clanak-384139 (pristupljeno 6. ožujka 2012.)
  10. http://www.zagreb.hr/default.aspx?id=38879 (pristupljeno 6. ožujka 2012.)
  11. http://www.hzjz.hr/epidemiologija/ghbs.htm (pristupljeno 6. ožujka 2012.)
Esculaap4.svg     Molimo pročitajte upozorenje o korištenju medicinskih informacija.
Ne provodite liječenje bez konzultiranja liječnika!