Prijeđi na sadržaj

Hepatitis B

Izvor: Wikipedija
Hepatitis B
SpecijalizacijaInfektologija, gastroenterologija
SimptomiNepostojeći, žutica, umor, tamni urin, bol u trbuhu[1]
KomplikacijeCiroza, rak jetre[1]
Uobičajen početakSimptomi se mogu pojaviti tek nakon 6 mjeseci[1]
TrajanjeKratkotrajna ili dugotrajna[1]
UzrociVirus hepatitisa B prenesen putem tjelesnih tekućina[1]
Rizični faktoriInjekcija droge, snošaj, dijaliza, stanovanje sa zaraženom osobom[1][2]
Dijagnostička metodaPretraga krvi[1]
PrevencijaCjepivo protiv hepatitisa B[3]
LiječenjeAntivirusni lijekovi (tenofovir, entekavir, interferon), transplantacija jetre[4][1]
Učestalost296 milijuna ljudi u svijetu (2019.), 1,5 milijuna novih slučajeva godišnje[5]
Smrtni slučajevi820 000 (2019.)[1]
klasifikacija
MeSHD006509 Uredi na Wikipodatcima

Hepatitis B je virusni hepatitis, zarazna bolest uzrokovana virusom hepatitisa B (HBV) koji napada jetru.[1] Može uzrokovati i akutnu i kroničnu infekciju.[1] U početku obično nema simptoma.[1] Kod akutne infekcije može se naglo razviti mučnina s povraćanjem, žućkastom kožom, umorom, tamnim urinom i bolovima u trbuhu.[1] Ti simptomi često traju nekoliko tjedana, a početna infekcija rijetko dovodi do smrti.[1] Može proći između 30 i 180 dana prije nego što se simptomi počnu javljati.[1] Kronični hepatitis B razvija se kod 90 % osoba zaraženih nedugo poslije rođenja, a kod manje od 10 % osoba zaraženih nakon pete godine života.[6] Većina osoba s kroničnom bolešću nema simptome, no s vremenom je moguća pojava ciroze i raka jetre.[1] Oni se javljaju kod oko 25 % osoba s kroničnom bolešću.[1]

Virus hepatitisa B jedan je od pet glavnih virusa hepatitisa, uz A, C, D i E.[7] Virus se širi izlaganjem zaraznoj krvi ili tjelesnim tekućinama.[1] U područjima gdje je hepatitis B čest, najčešći je način zaraze kroz majku u mladoj dobi ili kroz kontakt s krvlju drugih ljudi.[1] U područjima gdje je bolest rijetka najčešći su putevi zaraze intravenska uporaba droga i spolni odnos.[1] Drugi rizični faktori uključuju rad u zdravstvu, transfuzije krvi, dijalizu, stanovanje sa zaraženom osobom i putovanja u zemlje s visokom stopom zaraze.[4][2] Tetoviranje i akupunktura uzrokovali su velik broj slučajeva 1980-ih, ali unaprijeđene tehnike sterilizacije smanjile su učestalost takve zaraze.[8] Virusi hepatitisa B ne mogu se širiti držanjem za ruke, dijeljenjem pribora za jelo, ljubljenjem, grljenjem, kašljanjem, kihanjem ili dojenjem.[2] Infekcija se može dijagnosticirati 30 – 60 dana nakon izlaganja virusu.[1] Dijagnoza se obično potvrđuje testiranjem krvi na dijelove virusa i na antitijela protiv virusa.[1]

Prevencija zaraze cijepljenjem moguća je od 1982.[3] Bebama čije su majke zaražene hepatitisom B može se dati imunoglobulin protiv hepatitisa B i cjepivo pri rođenju.[9] Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje cijepljenje u prvom danu života ako je to moguće.[1] Za puni učinak cjepiva potrebne su dodatne dvije ili tri doze.[1] Cjepivo je djelotvorno u otprilike 95 % slučajeva.[4] Oko 180 zemalja provodilo je cijepljenje protiv hepatitisa B u sklopu nacionalnih programa u 2006.[10] Preporučeno je i da se sva krv testira na hepatitis B prije transfuzije i da se kondomi koriste kako bi se spriječila infekcija.[4] U ranoj fazi infekcije, skrb se temelji na prisutnim simptomima.[4] Kod onih koji razviju kroničnu bolest, antivirusni lijekovi poput tenofovira, entekavira ili interferona mogu biti korisni, ali su skupi.[4][1] Transplantacija jetre ponekad se izvodi za liječenje ciroze.[1]

Otprilike trećina ljudi na svijetu bila je zaražena hepatitisom B u nekom trenutku svog života.[4] Na cijelom je svijetu 2019. godine bilo 296 milijuna zaraženih, s 1,5 milijuna novih slučajeva godišnje.[5] U 2019. godini zabilježeno je 820 000 smrtnih slučajeva.[1] Bolest je najčešća u regijama zapadnog Pacifika i Afrike, s ukupno gotovo 200 milijuna zaraženih u 2019.[1] U 2019. godini u Europi je bilo oko 14 milijuna zaraženih, a u Americi 5 milijuna.[1] U područjima gdje se hepatitis B javlja redovito čest je slučaj istodobne zaraze HIV-om, hepatitisom C ili hepatitisom D.[3] Službe za testiranje i prevenciju hepatitisa B često su bile u lošem položaju tijekom pandemije COVID-19.[5] Hepatitis B izvorno je bio poznat pod nazivom „serumski hepatitis”.[11]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 Hepatitis B. www.who.int (engleski). World Health Organisation. 18. srpnja 2023. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. travnja 2018. Pristupljeno 9. listopada 2023.
  2. 1 2 3 Hepatitis B FAQs | CDC. Centers for Disease Control and Prevention (engleski). CDC. 30. ožujka 2022. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. listopada 2020. Pristupljeno 9. listopada 2023.
  3. 1 2 3 Mutsaerts, Eleanor A. M. L.; Madhi, Shabir A. 2022. 11.3. Immunisation and vaccination. Detels, Roger; Karim, Quarraisha Abdool; Baum, Fran (ur.). Oxford Textbook of Global Public Health (engleski). 7th izdanje. Oxford University Press. str. 587. ISBN 978-0-19-881680-5. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. listopada 2023. Pristupljeno 9. listopada 2023.
  4. 1 2 3 4 5 6 7 Hepatitis B Fact sheet N°204. who.int. Srpanj 2014. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. studenoga 2014. Pristupljeno 4. studenoga 2014.
  5. 1 2 3 Global progress report on HIV, viral hepatitis and sexually transmitted infections, 2021. Accountability for the global health sector strategies 2016–2021: actions for impact (engleski). World Health Organization. Geneva. 2021. ISBN 978-92-4-002707-7. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. rujna 2023. Pristupljeno 9. listopada 2023.
  6. ↑ Hepatitis B FAQs for the Public – Transmission. U.S. Centers for Disease Control and Prevention (CDC). Inačica izvorne stranice arhivirana 11. prosinca 2011. Pristupljeno 29. studenoga 2011.
  7. ↑ Global hepatitis report 2017 (PDF). WHO. 2017. ISBN 978-92-4-156545-5. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 27. siječnja 2018. Pristupljeno 13. srpnja 2020.
  8. ↑ Thomas HC. 2013. Viral Hepatitis. 4th izdanje. Wiley. Hoboken. str. 83. ISBN 9781118637302. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. kolovoza 2020. Pristupljeno 13. srpnja 2020.
  9. ↑ Rosene-Montella, Karen. 2020. 226. Common medical problems in pregnancy. Goldman, Lee; Schafer, Andrew I. (ur.). Goldman-Cecil Medicine (engleski). 2. 26th izdanje. Elsevier. Philadelphia. str. 1587–1588. ISBN 978-0-323-55087-1. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. listopada 2023. Pristupljeno 8. listopada 2023.
  10. ↑ Williams R. 2006. Global challenges in liver disease. Hepatology. 44 (3): 521–526. doi:10.1002/hep.21347. PMID 16941687
  11. ↑ Barker LF, Shulman NR, Murray R, Hirschman RJ, Ratner F, Diefenbach WC, Geller HM. 1996. Transmission of serum hepatitis. 1970. Journal of the American Medical Association. 276 (10): 841–844. doi:10.1001/jama.276.10.841. PMID 8769597
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Hepatitis_B&oldid=7326394"