Hercegovački ustanak
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
Hercegovački ustanak ili Bosanskohercegovački ustanak naziv je ustanka koji je izbio 19. lipnja 1875. u selu Dračevu te se proširio diljem Bosne i Hercegovine, tada u sastavu Osmanskog Carstva. Ustanak je uzrokovao Veliku istočnu krizu.
Protiv osmanske vlasti borile su se različite skupine ustanika (u tadašnjim je izvorima za njih korišten naziv ustaše)[2.1] različitih ciljeva.[1.3] Austro-Ugarska, Kneževina Crna Gora, Rusko Carstvo i Kneževina Srbija pritom su nastojale ostvariti vlastite teritorijalne interese.[1.3] S druge strane, pojedinci su se borili za ideološke ciljeve. Primjerice, seljaci su se borili za bolje životne uvjete i prava, dok se Miroslav Hubmajer, stranac koji je izabran za vođu bosanskih ustanika, borio za sveslavenstvo i marksističku svjetsku revoluciju, iako su Karl Marx, Friedrich Engels i socijalističke partije bile pristaše Osmanskog Carstva.[1.4][2.2]
Starija historiografija ustanak pogrešno prikazuje kao zajednički ustanak Srba.[1.2] Brojne vođe ustanka protivile su se Srbiji i njezinim teritorijalnim željama.[1.5] Nije postojalo zajedničko vodstvo, već su vođe brojnih skupina djelovale neovisno jedna o drugoj.[1.6] Bosanski ustanak završio je neuspjehom, bez ijedne značajne bitke ili događaja.[1.7] Srbija i Crna Gora međusobno su se borile za prevlast.[1.5]
Procjenjuje se da je tijekom rata poginulo oko 150 000 osoba,[1.2] više nego tijekom rata u Bosni i Hercegovini (1992. – 1995.) u kojem je poginulo više od 100 000 osoba.[3]
Crna Gora i Srbija isprva nisu ratovale protiv Osmanskog Carstva, ali su aktivno podupirale ustaničke skupine.[1.5] Zbog različitih pogleda na budućnost Bosne i Hercegovine, Srbija i Crna Gora podupirale su različite skupine ustanika, nastojeći oslabiti utjecaj suparničke strane. Obje su strane pritom pokušavale potkopati i oslabiti ustaničke skupine koje je podržavao suparnik.[1.8] Crnogorski knez Nikola I. Petrović Njegoš htio je da Srbija pomogne ustanicima u Hercegovini, ali ne izravno, već uz posredstvo Crne Gore, kako bi se smanjio utjecaj Srbije.[1.9] Srbija je željela anektirati čitavu Bosnu i Hercegovinu, a Crna Gora sva područja istočno od Neretve.[1.8] Javno mnijenje u Srbiji i Crnoj Gori podupiralo je ulazak obiju zemalja u rat.[1.10]
Pristaše Miroslava Hubmajera, glavnog vođe bosanskog ustanka, zalagali su se za podjelu Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Crne Gore. Većinski dio pripao bi Hrvatskoj, a manji dio Crnoj Gori, čime bi Srbija ostala bez ikakvih teritorijalnih dobitaka.[1.5]
Među uzrocima Hercegovačkog ustanka navode se: oslobođenje od osmanske vladavine,[2.3] nepovoljni životni uvjeti,[2.4][4.1] učestale suše,[2.5] nasilje nad kršćanima,[2.6] nejednakost između muslimana i kršćana,[2.7] postojanje korumpiranog pravnog sustava koji je pretežito favorizirao muslimane,[2.8][4.2] mnogobrojni porezi,[4.3] osmanski feudalni sustav.[4.4]
Gyula Andrássy, tadašnji ministar vanjskih poslova Austro-Ugarske, 29. siječnja 1875. na sjednici Krunskog vijeća predlagao je potencijalne teritorijalne pretenzije Austro-Ugarske prema Bosni i Hercegovini.[2.9] Kasnije je donesena odluka da će austrougarski car Franjo Josip I. tijekom proljeća 1875. posjetiti Dalmaciju, pogranični teritorij Austro-Ugarske.[2.9] Njegovo putovanje započelo je 10. travnja kada je posjetio Zadar.[2.10] Petnaest dana kasnije započeo je obilazak područja koja su se nalazila uz granicu s osmanskom Hercegovinom.[2.10] Cara su u tim područjima dočekale mnogobrojne delegacije iz Hercegovine.[2.11] Članovi delegacija iznosili su caru probleme svojih zajednica te svoju odanost.[2.12] Nazivali su ga svojim kraljem (Franjo Josip I. je imao titulu kralja Dalmacije, Hrvatske i Slavonije).[2.13] Car je izjavio da će im pokušati pomoći, što je potaklo Hercegovce da započnu ustanak.[2.12]
Prema tadašnjim svjedocima, povod ustanka bilo je tjeranje katolika da sudjeluju u gradnji ceste koja bi povezivala Salakovac s Jablanicom.[2.14] Povijesni izvori ne navode točnu lokaciju i vrijeme izbijanja Hercegovačkog ustanka.[2.15]
Mnogi povjesničari pogrešno navode da su pravoslavci u Nevesinju 27. lipnja 1875. započeli ustanak.[2.16] Taj događaj, poznat kao Nevesinjska puška, odvio se 27. lipnja po tadašnjem julijanskom kalendaru, odnosno 9. srpnja po današnjem gregorijanskom kalendaru.[2.16]
Ustanak su 19. lipnja 1875. podigli katolici u selu Dračevo (župa Gabela).[2.17] Započeo je zauzimanjem ondašnjeg mosta preko rijeke Krupe.[2.17] Potom su zauzeti klanci u Burmazima i Hrasnu (južno od Stoca).[2.17]
Osmanski diplomati optuživali su Austro-Ugarsku za pokretanje ustanka.[2.18] Austro-Ugarska je zauzela neutralni stav o ustanku te nije dozvoljavala slanje pomoći ustanicima.[2.19] Ustaničke vođe utvrdile su da ustanak ne može biti uspješan bez potpore Austro-Ugarske, stoga su pokušale pregovarati s Osmanlijama o uvjetima prekida ustanka.[2.19] Osmanlije su također htjele da se ustanak riješi mirnim putem.[2.19] Uz pomoć franjevaca, Osmanlije su uspjele dogovoriti prestanak ustanka u zapadnoj Hercegovini.[2.20] Ondje se nisu odvijali značajni sukobi za vrijeme ostatka ustanka.[2.21] Brojni ondašnji ustanici pridružili su se donjohercegovačkim ustanicima.[2.22] S druge strane, pregovori Osmanlija s donjohercegovačkim ustanicima nisu bili uspješni.[2.23]
Dana 9. srpnja ustanku su se pridružili nevesinjski pravoslavci.[2.24] Ustanak se potom proširio iz Hercegovine na susjednu Bosnu.[2.24] Katolici Popova i Zažablja pridružili su se ustanku nakon skupštine koja je održana tijekom noći s 20. na 21. srpnja.[2.25] Ustanak se proširio na područje zapadno od Neretve 21. srpnja.[2.26] Na srpanjskoj skupštini održanoj u selu Trebinja, za katoličkog vođu izabran je Ivan Musić, župnik u Ravnom.[2.27] Otprilike 2000 katolika i pravoslavaca prisustvovalo je skupštini u Zavali, održanoj istog mjeseca.[2.27] Dogovorena je suradnja te je za zajedničkog vođu izabran Musić koji je zapovijedao nad većinski katoličkom ustaničkom vojskom od oko 2000 vojnika.[2.28] Ustanike od tada podupire Crna Gora.[2.29] Krajem srpnja ustanici u donjoj Hercegovini napali su i skoro ubili mostarskog mitropolita Ignjatija.[2.23]
Nakon međunarodnog pritiska, Austro-Ugarska je u kolovozu dozvolila Osmanskom Carstvu da iskrca oko tisuću vojnika morskim putem preko Kleka u Neumskom zaljevu.[2.30] Iskrcavanje na Kleku označilo je prekretnicu u ratu.[2.31] Iskrcani vojnici bili su odsječeni od unutrašnjosti Hercegovine.[2.32] Procjenjuje se da je do kraja iduće godine preko Kleka došlo oko 30.000 osmanskih vojnika.[2.31] Kako bi se uspostavila veza sa snagama na Kleku, osmanske snage iz unutrašnjosti napale su i zauzele most preko Krupe tijekom noći s 30. na 31. srpnja.[2.33] Uslijedio je bijeg lokalnog stanovništva preko granice.[2.33] Narednih dana Osmanlije su zapalile mnoga sela, uključujući Dračevo u kojem je izbio ustanak.[2.34] Paralelno su osmanske snage iz pravca Stoca napale sela Burmazi i Hrasno.[2.35] Mnogobrojna hercegovačka naselja su depopulirana, a u Dalmaciji je do kraja godine bilo više od 13 tisuća izbjeglica.[2.36] U kolovozu se Marijan Papac s 2000 ustanika zaputio u planinske krajeve gdje je spašavao transhumantne stočare sa stokom.[2.37]
Srbija i Crna Gora pretendirale su na Hercegovinu te su potkopavale ambicije druge strane.[2.38] Mićo Ljubibratić, vođa prethodnih protuosmanskih ustanaka, neslužbeno je poslan iz Srbije u Hercegovinu kako bi distancirao ustanike od Crne Gore te ih približio Srbiji.[1.11][2.39] Crna Gora je znala za skrivenu pozadinu Ljubibratićevog djelovanja te mu je neuspješno pokušala diplomatskim putem onemogućiti dolazak u Hercegovinu.[2.40] Strane publikacije prikazivale su Ljubibratića kao najznačajniju osobu ustanka.[2.41] Vodio je tijekom sredine kolovoza pokušaj zauzimanja Trebinja.[2.42] Taj pothvat je propao zbog raspada suradnje između frakcija pod vodstvom Ljubibratića, Musića i Crnogoraca.[2.43] Ustanici koje je podržavala Crna Gora i Osmanlije zajedno su napali kod mjesta Dražin Do Ljubibratićeve i Musićeve ustanike.[2.44] Musićeva vojska se potom odvojila od zajedničkih napora ustanika.[2.45] U međuvremenu ustanici nisu uopće pokušali ugroziti osmanske položaje na Kleku iako su preko Kleka dolazila osmanska pojačanja.[2.46] Tek su ga prilikom dolaska novih osmanskih vojnika u rujnu 1875. pokušale napasti Ljubibratićeva i crnogorska frakcija od kojih je potonju vodio Peko Pavlović.[2.47] Trebali su napasti Osmanlije kod Klepovice, no do napada nije došlo zbog kašnjenja dijela ustanika i zato što su novopridošli osmanski vojnici već prošli Klepovicu te se u tom trenutku nalazili u Gradcu.[2.48] Na kraju su se sukobili kod Prapratnice u jednoj od značajnih bitaka ustanka.[2.48] Ljubibratićeve snage ponovno su bile izdane, no ovaj put su ustanici pod vodstvom Pavlovića napustili bitku.[2.49]
Nakon prekida suradnje između različitih ustaničkih skupina, Musić i pojedine pravoslavne ustaničke vođe sklopili su dogovor s Osmanlijama po kojem je 19 donjohercegovačkih sela prestalo sudjelovati u ustanku, dok su se Osmanlije obvezale da ih neće napadati u budućnosti.[2.50] Srbi i Crnogorci smatrali su ih izdajicama.[2.51] U znak osvete Crnogorci i drugi pravoslavci počinili su masakre nad stanovništvom tih sela.[2.52] Nakon pregovora s pravoslavcima, Musićeve snage ponovno su se priključile ustanku, no Musić je i dalje održavao odnose s Osmanlijama.[2.53] Ta Musićeva odluka nije se svidjela Austro-Ugarskoj niti Katoličkoj Crkvi, koja mu je suspendirala svećeničke dužnosti te je Musić tako prestao biti ravanjski župnik.[2.54]
Tijekom ostatka godine i početkom 1876. vođeni su neuspješni pregovori između ustanika, Osmanlija i drugih zemalja.[2.55] Tijekom tog razdoblja došlo je do kratkotrajnog smirivanja sukoba.[2.55] Ustanici su početkom 1876. zauzeli puteve koji vode do Trebinja.[2.56] Crna Gora je s ustanicima, uključujući Musićeve snage, formirala zajedničko vojno vodstvo predvođeno Petrom Vukotićem te je tako Crna Gora postala nadređena hercegovačkim ustanicima.[2.57] Tijekom siječnja 1876. odvile su se bitke kod Gluhe Smokve ili Radovan-Ždrijela, Kleka i Klepovice.[2.58]
Nakon što su ustanici postali podređeni Crnoj Gori, Ljubibratić više nije mogao utjecati na njihovo približavanje Srbiji, stoga se vratio u Srbiju gdje mu je zadano da pokuša utjecati na zapadnohercegovačke i južnobosanske katolike.[2.59] Kako bi ostvario svoj cilj morao je surađivati s Musićem, koji je dotad bio nesklon Ljubibratiću.[2.60] Tijekom noći s 2. na 3. ožujka njihove snage prešle su preko Neretve.[2.61] Tijekom narednih dana uslijedilo je paljenje osmanskih fortifikacija od Klobuka do Gorice.[2.61] Umjesto da pridobiju lokalno stanovništvo, Ljubibratićevi ustanici su ga odbili i napadali.[2.62] Austro-Ugarska je bila nezadovoljna nedavnim događanjima te je uhitila Ljubibratića nakon što je prešao granicu.[2.63] Kasnije je bio smješten u Linzu i Grazu prije nego što mu je u ožujku 1877. dozvoljen povratak u Srbiju.[2.63] Njegova se vojska u međuvremenu pridružila livanjskim ustanicima, dok se Musićeva vojska nakon povećanja broja osmanskih vojnika u zapadnoj Hercegovini povukla u donju Hercegovinu preko Dalmacije, gdje su mnogobrojni vojnici uhićeni i zatvoreni na jadranske otoke.[2.64]
Pristaše ustanka, tj. obični civili, uspjeli su spasiti stotine zatvorenih ustanika na Hvaru, Korčuli, Pagu i Visu te transportirati ih u Hercegovinu unatoč nadzoru svih luka.[2.65] Tijekom ožujka 1876. zabranjen je rad odborima za pomoć ustanicima koji su djelovali po Dalmaciji te od tada djeluju ilegalno.[2.66] Osmansko Carstvo je 28. ožujka objavilo da se sve izbjeglice moraju vratiti u Hercegovinu tijekom naredna četiri tjedna.[2.67] Zbog pritiska Austro-Ugarske 18 tisuća izbjeglica odlučilo se za povratak.[2.68] Preostalim izbjeglicama vlasti su ukinule pomoć, što je dovelo do gladi, raznih bolesti i velikog broja smrti.[2.69] Nakon pritiska javnosti i 24 zastupnika Carevinskog vijeća uvedena je financijska pomoć oboljelima.[2.70] Unatoč obećanoj amnestiji, povratnici u Hercegovini su napadani.[2.71] Osim Osmanlija, napadali su ih i ustanici koji su ih smatrali izdajicama, što je dovelo do rasta broja izbjeglica umjesto očekivanog smanjenja.[2.71]
Nakon dolaska dodatnih osam tisuća vojnika, Ahmed Muhtar-paša je 20. travnja 1876. objavio rat Crnoj Gori, no taj rat je okončan nakon pritiska europskih sila.[2.72]
Pod pritiskom javnosti, Srbija i Crna Gora su tijekom ljeta objavile rat Osmanskom Carstvu te tako započele Prvi srpsko-turski rat i Crnogorsko-turski rat.[1.10] Austro-Ugarska je i dalje ostala neutralna.[2.73] Bosanski pravoslavci proglasili su srpskog kneza Milana IV. Obrenovića za svog kneza, a hercegovački pravoslavci crnogorskog kneza Nikolu I. Petrovića Njegoša.[2.73] Ti proglasi doveli su do razdora hrvatsko-srbijanskih odnosa.[2.74] Tim proglasima također su se protivili bosanskohercegovački katolici.[2.75]
Crnogorska vojska, predvođena Nikolom I., uspjela je prodrijeti do Bišine, nedaleko od Mostara.[2.73] Nije uspjela zadržati osvojena područja te se počela povlačiti.[2.76] Osmanska vojska doživjela je 28. srpnja težak poraz kod mjesta Vučji Do.[2.77] U međuvremenu je dio crnogorske vojske 11. srpnja napredovao do Kleka, no nije uspio osvojiti Neum.[2.78] Pravoslavni ustanici natjerali su donjohercegovačke katolike u izbjeglištvo, ovaj put na područje pod osmanskom kontrolom.[2.79]
Rat je bio katastrofalan za Srbiju te je zahvaljujući Rusiji 1. studenog 1876. dogovoreno primirje, a končan mir 28. veljače 1877.[2.80][1.10] No, Crna Gora je i dalje ratovala s Osmanskim Carstvom.[2.80]
Musić, čije su snage i dalje morale djelovati na strani Crne Gore, odlučio je u studenom 1876. otići u Beč s pritajenom namjerom da Donja Hercegovina postane dijelom Austro-Ugarske.[2.81] Javnosti je prezentirano da je Musić prešao granicu kako bi posjetio bolesnu majku te da su austrougarske vlasti neprijateljski nastrojene prema njemu.[2.82] Crna Gora je tražila oslobođenje Musića.[2.83] Musiću je dozvoljen put u Beč, no nije mu dozvoljen sastanak s carom jer bi bilo nemoguće da sastanak ostane tajan.[2.84] Zabranjeno mu je posjećivati druga mjesta izuzev Beča kako ne bi utjecao na Hrvate, no to se ispostavilo nemogućim jer je svugdje svečano dočekan.[2.85] U Beču je stekao potporu državnog vrha.[2.86] U redovima Musićeve vojske katolici su bili skloni Austro-Ugarskoj, za razliku od većine pravoslavaca.[2.87]
Podrobniji članak o temi: Rusko-turski rat (1877. – 1878.)Austro-Ugarska i Rusija donijele su 15. siječnja 1877. tajnu Budimpeštansku konvenciju prema kojoj je Austro-Ugarska u budućnosti smjela okupirati Bosnu i Hercegovinu pod uvjetom da ostane neutralna u budućem rusko-turskom ratu.[2.88] Taj rat započeo je 24. travnja kada je Rusija objavila rat Osmanskom Carstvu.[2.89] Zahvaljujući uspješnoj ruskoj ofenzivi, rat se okrenuo u korist Crne Gore i ustanika.[2.90] Crna Gora je pod pritiskom Austro-Ugarske odustala od hercegovačke ofenzive te se usredotočila na istočno bojište.[2.90] Rusko-turski rat okončan je primirjem 31. siječnja 1878., odnosno Sanstefanskim mirom 3. ožujka.[2.91] Prema odredbama tog mirovnog ugovora Bosna i Hercegovina trebala je steći autonomiju.[2.92] Europske sile bile su nezadovoljne Sanstefanskim mirom te su tražile reviziju mira.[2.93]
Podrobniji članak o temi: Berlinski kongresStanovnici Bosne i Hercegovine imali su različite poglede na daljnju budućnost svojih krajeva.[2.94][5.1] Bosanskohercegovački katolici, uključujući Musića, nisu htjeli pasti pod kontrolu Crne Gore.[2.95] Austro-Ugarska je bila izbor mnogih katolika, ali i pravoslavnih ustaničkih vođa.[2.95] No, dio katolika je umjesto austrougarske vlasti tražio autonomiju Bosne i Hercegovine.[2.95] Austro-Ugarskoj su se protivili pravoslavci.[2.95] Muslimani također nisu podržavali austrougarsku opciju, iako im je bila prihvatljivija nego srbijanska i crnogorska aneksija.[2.96]
Kako ne bi dodatno narušila odnos s Austro-Ugarskom, Crna Gora se odrekla svojih teritorijalnih želja u Hercegovini te je obznanila da će sudjelovati u potencijalnoj pacifikaciji hercegovačkih pravoslavaca i muslimana.[2.97]
Kako bi se okončali sukobi u Europi, 1878. godine održan je Berlinski kongres.[5.2] Na njemu je Austro-Ugarska tvrdila da sukobi u Bosni i Hercegovini neće prestati ako Bosna i Hercegovina dobije autonomni status ili ako bude podijeljena između Srbije i Crne Gore.[5.2] Svi delegati Berlinskog kongresa, uključujući predstavnike Osmanskog Carstva, prihvatili su prijedlog Ujedinjenog Kraljevstva po kojem je Austro-Ugarskoj dopušteno zaposjesti Bosnu i Hercegovinu.[5.2][2.98]
Podrobniji članak o temi: Zaposjedanje Bosne i Hercegovine 1878.Uoči zaposjedanja Bosne i Hercegovine dogovoreno je da Musićeve snage koje su se prema Musiću sastojale od 500 ustanika, odnosno maksimalno 3000 u slučaju ranijih priprema, zadrže svoje postojeće pozicije u Popovu.[2.99]
Dio bosanskohercegovačkih muslimana i pravoslavaca odlučio se oružano usprotiviti austrougarskoj okupaciji.[2.100][5.3] Austrougarska vojska ušla je u Hercegovinu 1. kolovoza, nekoliko dana nakon ulaska u Bosnu.[2.101][5.4] Pobijedivši pobunjenike, zauzela je Ljubuški 2., Čitluk 4., Mostar 5., a Stolac 8. kolovoza.[5.4][2.102] U okolici potonjeg grada došla je vojska koju su činili bosanskohercegovački muslimani i pravoslavci, ali i Crnogorci.[2.103] Ta vojska je 16. kolovoza opkolila Stolac.[5.4][2.104] Protiv okupacijskih snaga unutar opkoljenog grada borilo se i stanovništvo grada.[2.105] Sutradan je započela ofenziva kroz Vidovo polje, no okončana je već idućeg dana.[2.106] Pobunjenici su narednih dana pokušali doprijeti do Blagaja i Bune.[2.107] U tom dijelu Hercegovine stanje se promijenilo nakon dolaska austrougarske vojske u Dubrave.[2.108] U međuvremena su austrougarski vojnici i dalje bili opkoljeni u stolačkoj tvrđavi, no uspješno su se branili topovima.[2.109] Čuvši topove, a ne znajući za stvarno stanje u Stocu, Musić se s oko 1200 vojnika zaputio prema Stocu.[2.110] Nakon što su pobijedili pobunjenike u Poplatu, pobunjenička vojska je pobjegla što je rezultiralo prestankom opsade stolačke tvrđave.[2.111] Musićeva vojska je potom 31. kolovoza opkolila i zauzela Ljubinje.[2.112] Austrougarska i Musićeva vojska zauzele su Trebinje 7. i 8. rujna.[2.113] Do kraja godine zauzeta je čitava Bosna i Hercegovina.[2.114]
Petar Karađorđević, budući kralj Srbije i Kraljevstva SHS, borio se u Bosni pod imenom Petar Mrkonić.[1.11] Petar je sa svojim ocem Aleksandrom, bivšim knezom Srbije, dotad živio u egzilu.[6] Petar je bio pretendent na prijestolje Bosne i Srbije, dok je Srbijom tada vladao Milan IV. Obrenović.[1.12] Srbija je na granici postavila vojsku kako bi onemogućila dobrovoljcima iz Srbije da se pridruže Petrovoj vojsci.[1.1] Njegove snage posljednji put su se sukobile s Osmanlijama 25. prosinca 1875. kod Dobrog Sela koje su zauzele.[1.13] Uskoro je Petar napustio Bosnu jer je njegova vojska tijekom ustanka pretrpjela izrazito velike gubitke.[1.13] Premda njegova uloga u ustanku nije bila značajna, starija historiografija ga je prikazivala kao najvažniju osobu ustanka.[1.14] Godine 1925. po njemu je Varcar Vakuf preimenovan u Mrkonjić Grad.[1.14]
Miroslav Hubmajer, također znan kao Friedrich Hubmayer i Crni Miro, bio je vojni zapovjednik u austrougarskoj vojsci.[1.15] Smatrao se Slovencem, iako je bio iz njemačke obitelji.[1.15] Bio je pristaša jugoslavenstva i socijalizma.[1.4][1.15][1.16]
Hubmajer se pridružio ustanicima u selu Duži kod Trebinja.[1.15] Postao je poznat nakon što je uz pedesetak ustanika uspješno proveo opsadu Drijena krajem kolovoza 1875.[1.17] Hubmajer se prvotno borio u Hercegovini, a u studenom 1875. postao je vođa bosanskih ustanika.[1.6] Idućeg mjeseca u Jamnici (današnjoj Javnici kod Dvora u Banovini, tada dijelom Austro-Ugarske) izabran je za vođu svih bosanskih ustanika, pritom pobijedivši protukandidata Petra Mrkonića (Karađorđevića).[1.18] Izbor Hubmajera, koji je bio stranac, a ne Srbin, nije zadovoljio sve koji su sudjelovali u izboru vođe.[1.19] Odlučeno je da će Hubmajer voditi većinu vojske, dok će ostatak vojske biti podijeljen na tri čete.[1.19] Zapovjednici tih četa odbili su poslušnost.[1.19]
Hubmajer je s oko 450 vojnika pokušao prijeći austrougarsko-osmansku granicu kako bi zauzeo Tursku Kostajnicu (današnju Bosansku Kostajnicu).[1.20] Sa svojim odredom krenuo je iz Dvora prema Kuljanima gdje je trebao prijeći rijeku Unu unaprijed dogovorenim brodovima, no tim brodovima nije bilo ni traga.[1.20] Nakon tog neuspjeha, bosanski ustanici potjerali su Hubmajera i strance te izabrali svećenike Dukića i Karana za svoje zapovjednike.[1.7]
Diljem Europe, u Kanadi, San Franciscu, Južnoj Americi i Novom Zelandu osnivani su odbori za pomoć ustanicima.[2.115] Dobrovoljci diljem Europe borili su se u Hercegovačkom ustanku za različite strane.[1.21] Ukupan broj dobrovoljaca je nepoznat.[1.1] Prema jednom izvještaju u obližnjem Dubrovniku, koji je tada bio u Austro-Ugarskoj, 22. prosinca 1875. nalazilo se 835 stranih dobrovoljaca (390 Talijana, 284 Francuza, 83 Grka, 53 Britanaca, 22 Nijemaca, 2 Amerikanca i 1 Šveđanin) koji su se namjeravali pridružiti ustanku.[1.21] Mnogi strani dobrovoljci prešli su u Bosnu i Hercegovinu kroz Austro-Ugarsku, premda su austrougarske vlasti zabranile prelazak granice.[1.15]
U ugarskom dijelu Austro-Ugarske prevladavala su suprotstavljena mišljenja o ustanku. Mađari i mađarski tisak bile su na strani Osmanskog Carstva,[2.116] dok su Hrvati većinski podržavali ustanike.[2.117] Diljem današnje Hrvatske osnivani su odbori za pomoć ustanicima.[2.115]
Slične podjele postojale su i u Dalmaciji, koja se nalazila u austrijskom dijelu Austro-Ugarske. Ustanike su podržavali narodnjaci, za razliku od autonomaša koji su smatrali da je ustanak pokrenuo Gabrijel Rodić, tadašnji guverner Dalmacije.[2.118]
U Hrvatskoj su ustanak podržavali tadašnji hrvatski ban Ivan Mažuranić,[2.117][7.1] Franjo Rački,[2.119] i Josip Juraj Strossmayer.[2.119][8.1] Ustanike nije podržavao Ante Starčević, smatrajući da bi Bosna i Hercegovina trebala ostati u sastavu Osmanskog Carstva kao autonomno područje.[7.1][2.120] Također je imao pozitivno mišljenje o islamu i Osmanskom Carstvu.[9]
U Viencu su objavljivane mnogobrojne pjesme ustaničke tematike, uključujući pjesmu Munja od Gabele Augusta Šenoe.[2.121] Za vrijeme Hercegovačkog ustanka objavljena su poznata djela čija tematika posredno aludira na sam ustanak. Šenoa je 1876. objavio roman Čuvaj se senjske ruke, koji tematizira senjske uskoke, koji su, poput hercegovačkih ustanika, djelovali kao neregularna vojska u borbi protiv Osmanskog Carstva. Šenoa je iduće godine objavio roman Seljačka buna, koji obrađuje istoimeni protufeudalni ustanak iz 1573. Godine 1876. prvi put je izvedena hrvatska nacionalna opera Ivana pl. Zajca Nikola Šubić Zrinjski, koja tematizira borbu Hrvata protiv Osmanskog Carstva.
Brojna djela hrvatskog slikara Ferdinanda Quiquereza inspirirana tadašnjim događajima nastala su tijekom njegovog boravka u Dalmaciji i Crnoj Gori 1875. i 1876.[10]
- Jezernik, Božidar. 2021. Methodological Piedmontism and Re-writing of Early Yugoslav History. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu : Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. 53 (2): 107–143
- 1 2 3 4 str. 112.
- 1 2 3 4 str. 107.
- 1 2 str. 108.
- 1 2 str. 120.
- 1 2 3 4 str. 109.
- 1 2 str. 119.
- 1 2 str. 128.
- 1 2 str. 109–110.
- ↑ str. 113.
- 1 2 3 str. 129.
- 1 2 str. 110.
- ↑ str. 111–112.
- 1 2 str. 124.
- 1 2 str. 133.
- 1 2 3 4 5 str. 115.
- ↑ str. 118–119.
- ↑ str. 116.
- ↑ str. 121–122.
- 1 2 3 str. 123.
- 1 2 str. 126.
- 1 2 str. 114.
- Puljić, Ivica. 2004. Hrvati katolici donje Hercegovine i Istočna kriza - Hercegovački ustanak 1875.-1878. Humski zbornik. VII: 1–544
- ↑ str. 28.
- ↑ str. 237.
- ↑ str. 141–143.
- ↑ str. 143–153.
- ↑ str. 150.
- ↑ str. 153–161.
- ↑ str. 153.
- ↑ str. 154.
- 1 2 str. 189.
- 1 2 str. 190.
- ↑ str. 191–193.
- 1 2 str. 191.
- ↑ str. 192–195.
- ↑ str. 202.
- ↑ str. 203.
- 1 2 str. 204.
- 1 2 3 str. 214.
- ↑ str. 216.
- 1 2 3 str. 217.
- ↑ str. 217–218.
- ↑ str. 218.
- ↑ str. 244.
- 1 2 str. 223.
- 1 2 str. 225.
- ↑ str. 227.
- ↑ str. 245.
- 1 2 str. 229.
- ↑ str. 229–230.
- ↑ str. 230.
- ↑ str. 246., 261.
- 1 2 str. 266.
- ↑ str. 246.
- 1 2 str. 247.
- ↑ str. 247–248., 262.
- ↑ str. 249.
- ↑ str. 250–251.
- ↑ str. 52.
- ↑ str. 267.
- ↑ str. 268.
- ↑ str. 275.
- ↑ str. 277.
- ↑ str. 278.
- ↑ str. 278–280.
- ↑ str. 280.
- ↑ str. 281.
- ↑ str. 279., 282.
- ↑ str. 282–283.
- 1 2 str. 283.
- ↑ str. 285.
- ↑ str. 286–287.
- ↑ str. 288.
- ↑ str. 289–290.
- ↑ str. 290–291.
- ↑ str. 293.
- 1 2 str. 312.
- ↑ str. 313.
- ↑ str. 313–314.
- ↑ str. 313–316.
- ↑ str. 317–318.
- ↑ str. 318.
- 1 2 str. 319.
- ↑ str. 320.
- 1 2 str. 321.
- ↑ str. 322–323.
- ↑ str. 324–325.
- ↑ str. 327.
- ↑ str. 328.
- ↑ str. 328–330.
- ↑ str. 330–333.
- ↑ str. 333–334.
- 1 2 str. 334–335.
- ↑ str. 336.
- 1 2 3 str. 342.
- ↑ str. 347.
- ↑ str. 349.
- ↑ str. 342–344.
- ↑ str. 346.
- ↑ str. 343.
- ↑ str. 352.
- 1 2 str. 353.
- ↑ str. 355–357.
- ↑ str. 355–359.
- ↑ str. 360.
- ↑ str. 362–363.
- ↑ str. 363–366.
- ↑ str. 368–369.
- ↑ str. 371.
- ↑ str. 394.
- ↑ str. 395.
- 1 2 str. 396.
- ↑ str. 396–397.
- ↑ str. 397.
- ↑ str. 405.
- ↑ str. 407–408.
- 1 2 3 4 str. 408.
- ↑ str. 411.
- ↑ str. 409–410.
- ↑ str. 406., 411.
- ↑ str. 412–413.
- ↑ str. 414–415.
- ↑ str. 407.
- ↑ str. 417–419.
- ↑ str. 419–420.
- ↑ str. 422.
- ↑ str. 422–423.
- ↑ str. 424.
- ↑ str. 424–425.
- ↑ str. 425.
- ↑ str. 426.
- ↑ str. 427.
- ↑ str. 430–433.
- ↑ str. 436.
- ↑ str. 437.
- ↑ str. 438.
- 1 2 str. 239.
- ↑ str. 174–175.
- 1 2 str. 177.
- ↑ str. 176–177.
- 1 2 str. 178.
- ↑ str. 179.
- ↑ str. 234.
- ↑ Bosna i Hercegovina. Hrvatska enciklopedija
- Nikić, Andrija. 1981. Paškal Buconjić: glavni uzroci ustanka kršćanskog stanovništva u Hercegovini (1875). Kratak osvrt na namete. Croatica Christiana periodica. 5 (8): 67–89
- Samardžić, Ante. 2023. NELINEARNE OPERACIJE: JEDAN PRIMJER IZ 1878. GODINE. Polemos : časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira. XXVII (52): 147–169
- ↑ Leček, Suzana. 2009. Karađorđevići. Hrvatski biografski leksikon
- Barbarić, Ivan. 2006. Politička djelatnost Ivana Mažuranića. Vinodolski zbornik : godišnjak za gospodarstvo-turizam, povijesnu i kulturnu baštinu, ekologiju i promicanje ljudskog stvaralaštva (11): 241–264
- Slišković, Slavko. 2020. Kako je Strossmayer vidio Bosnu i Hercegovinu. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. 38 (1): 115–145
- ↑ str. 124–136.
- ↑ Matković, Stjepan. 2023. STARČEVIĆ, Ante. Hrvatski biografski leksikon
- ↑ Quiquerez, Ferdo. Hrvatska enciklopedija
 |
Zajednički poslužitelj ima još građe o temi Hercegovački ustanak |
| Simboli i identitet |  | |
|---|---|---|
| Zemljopis | ||
| Povijest | ||
| Politika i gospodarstvo | ||
| Društvo, kultura i sport | Stanovništvo • Etničke skupine • Arabica • Bosančica • Kultura • Umjetnost • Kiparstvo, slikarstvo i arhitektura • Književnost • Povijest jezika • Religija • Kršćanstvo • Islam • Pravoslavlje • Katoličanstvo • Svjetska baština • Kuhinja •
Sport • BiH na Olimpijskim igrama • Nogometna momčad • ZOI 1984. | |
