Hinalik
| Hinalik | |
|---|---|
| Kətş | |
 Panorama Hinalika | |
| Država |  Azerbajdžan |
| rajon | Kubinski rajon |
| Osnutak sela | 1. stoljeće pr. Kr. (?) |
| Osnutak općine | 1999. |
| Visina | 2.180 m |
| Najveća visina | 2.350 m |
| Koordinate | 41°10.40′N 48°07.37′E / 41.17333°N 48.12283°E |
| Stanovništvo | |
| • Entitet | 1.837 |
| Vremenska zona | UTC+4 (UTC) |
| Stranica | www.xinaliq.az |
 | |
  Hinalik | |
 Svjetska baština – UNESCO | |
 | |
| Kulturni krajolik naroda Hinaluga i “Köç Yolu” put transhumance | |
| Država | Azerbajdžan |
| Godina uvrštenja | 2023. (45. zasjedanje) |
| Vrsta | Kulturna baština |
| Mjerilo | iii, v |
| Ugroženost | – |
| Poveznica | UNESCO:1696 |
Hinalik (azerski: Xınalıq, ojkonim za „oni iz Henija”)[1] ili Ketš (Hinaluški: Kətş za „svet”) je selo i središte istoimene općine u Azerbajdžanskoj upravnoj jedinici Kubinski rajon koje je povijesno i središnje naselje naroda Hinaluga, jednog od drevnih plemena kavkaske Albanije, predstavnika Šahdaških naroda (etničke manjine Azerbajdžana koja se sastoji od sedam jedinstvenih naroda) u sjeveroistočnom dijelu Azerbajdžana. Hinalik ima oko 2.000 stanovnika koji govore hinaluški jezik, koji je izoliran unutar sjeveroistočne kavkaske jezične obitelji, iako većina seljana govori i azerski jezik.[2]
Hinalik je jedno od najviših naselja na svijetu (do 2.350 metara nadmorske visine) i jedinstvene etnografske vrijednosti kao dom polunomadskog naroda Hinaluga, čija su kultura i način života definirani sezonskom migracijom između ljetnih i zimskih pašnjaka, a koji su zadržali drevni način vertikalne selidbe stoke na velike udaljenosti (transhumanca). Zato su kulturni krajolik naroda Hinaluga i ruta transhumance „Köç Yolu“ upisani na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji 2023. godine.[3]
Hinalik se nalazi jugozapadno od grada Kube na planinskom grebenu Velikog Kavkaza, koji odvaja Zapadni Kavkaz u Rusiji od Južnog Kavkaza u Azerbajdžanu. To je najviše, najudaljenije i najizoliranije selo u Azerbajdžanu, kao i jedno od najviših u cijeloj kavkaskoj regiji. Selo doživljava značajne vremenske fluktuacije između ljeta i zime, s temperaturama u rasponu od -20 °C do 18 °C.
Vrlo je malo povijesnih studija o Hinaliku. Neki istraživači, uglavnom na temelju povijesnih studija i legendi hinališkog etnosa i jezika, procjenjuju da je povijest sela stara oko 5000 godina.
Hinaluzi sebe smatraju potomcima proroka Noe. Oni često ističu kako su školjke i fosilizirane riblje kosti pronađene u području sela, koje se nalazi na nadmorskoj visini većoj od 2000 metara, potvrda ove legende.[4]
Vjeruje se da su Hinaluzi jedno od 26 albanskih plemena koje je naveo starogrčki učenjak Strabon u svom 17-dijelnom djelu Geographica, a od kojih svako govori svojim jezikom.[5] To potvrđuju brojna kavkasko-albanska groblja pronađena u selu Hinalik i njihov jezik, koji se razlikuje od poznatih jezika drugih kavkasko-albanskih plemena.
Srednjovjekovno naselje Hinalik izgrađeno je na lijevoj obali rijeke Kudialčaj, na nadmorskoj visini od 2180 metara, na jugoistočnoj padini visoravni Kizilkaja, na strateški vrlo povoljnom položaju, a trenutno se nastavlja modernim seoskim zgradama. Ostatke zidina tvrđave iz 10. stoljeća arheolozi su zabilježili na uskoj prevlaci sjeverno i sjeverozapadno od sela. U glavnoj stražarnici nalazio se zoroastrijski hram. Lokalni starješine prepričavaju da se svećenik koji je živio u ovom hramu zvao "Pirjomard" i da se brinuo za vječni plamen koji je tamo gorio.[6] Ulaz u naselje, smješteno na jugoistočnoj strani, bilo je zaštićeno tornjem u obliku piramide. Vjeruje se da je Hinalik bilo okružno središte u srednjem vijeku.[7] Naime, Jakut al-Hamavi, arapski životopisac i geograf iz Sirije iz 13. stoljeća, navodi u svom djelu Mudžām al-buldan („Abecedni popis zemalja”) kako je „je Hinalīg bio mali grad na planinskom prijevoju Hazar”.[7]
Jedna od najstarijih povijesnih činjenica o selu datira iz 17. stoljeća. Prema Abaskulu agi Bakihanovu djelu Gulustani-Iram, Nader-šah Afšar je „otišao u Budug i Hinalik da tamo kazni bjegunce, a nakon što je počinio ubojstva i pljačke u tim područjima, vratio se i pridružio ostatku vojske na mjestu zvanom Giljar u Kubi”.
Dokumenti iz 18. stoljeća za vrijeme neovisnog Kubinskog kanata (1680.-1810.) pokazuju da je selo Hinalik bilo središte okruga Hinalik. Prema povijesnoj literaturi, seoske zajednice okruga Hinalik nisu bile samo oslobođene poreza i carina prema riznici, već su i primale darove od kana.[8]
Okrug Hinalik je u 19. stoljeću postao dio Ruskog Carstva i navodi se da se sastojao samo od 4 sela: Hinalik (200 kuća), Griz (180 kuća), Cek (130 kuća) i Alik (100 kuća).
Glavni razlog zašto su Hinaluzi očuvali svoju jedinstvenost do modernog doba je upravo to što se nisu integrirali s drugim narodima. Naziv Hinalik počeo se koristiti tijekom 1950-ih i 1960-ih, a vjeruje se da ovo azersko ime potječe ili od stijena boje kane u tom području ili od imena hunskog plemena.[9] Poput drugih okolnih Šahdaških naroda, i Hinaluzi su sudjelovali u Prvom i Drugom svjetskom ratu, kao i u Karabaškom ratu.
Integritet Hinalika kao povijesno-kulturno-etnografskog kompleksa trenutno je ugrožen. Glavni razlozi za to započeli su 60-ih godina 20. stoljeća. Od tada se povijesni izgled Hinalika mijenja (telefonske linije, vodovod željeznih cijevi, krovovi i prozori od modernih materijala, kulturni centar i sala za svatove, pa čak i tornjevi mobilnih operatera).
Selo Hinalik uvršteno je na popis spomenika koje prati Svjetski fond za spomenike (World Monuments Fund, WMF) 2007. godine zbog zabrinutosti oko izgradnje ceste koja povezuje Hinalik i Kubu. Taj popis uključuje 100 najugroženijih spomenika na svijetu.[10] Iste godine predsjednik Ilham Alijev izdao je uredbu o osnivanju „Državnog povijesno-arhitektonskog i etnografskog rezervata Hinaluga” kako bi zaštitio jedinstvenu arhitekturu, jezik i kulturne tradicije sela.[11]
Ministarstvo kulture i turizma obnovilo je 2011. godine krovove gotovo stotinu kuća u Hinaliku, a između 2012. i 2014. godine obnovljena je i džamija iz 9. stoljeća.[11] Selo Hinalik i okolni krajolik rute transhumance Koč Jolu (Köç Yolu, „Put selidbe”) proglašeni su UNESCO-vom svjetskom baštinom tijekom 45. zasjedanja UNESCO -vog Odbora za svjetsku baštinu 2023. godine.[3]
Selo Hinalik ima jedinstven arhitektonski izgled. U njemu se nalaze srednjovjekovni hram Atešparast, grobnica Kidir Nabi, džamije Šeik Šalbuz i Abu Muslim, te špilje i brojna neistražena arheološka nalazišta.
Lokalne kuće podupiru stupovi postavljeni u središtu sobe. Kuće obično nemaju namještaj i umjesto toga ispunjene su jastucima, pokrivačima i mutakom (duguljastim jastucima), kao i madracima različitih veličina. Po običaju nema stolova, a stanovnici sjede na podu.[9]
Kako bi istražili povijest Hinaluga i drevne artefakte Hinalika, posjetitelji mogu posjetiti Povijesno-etnografski muzej sela Hinalik koji je osnovan 2001. godine. Muzej, ukupne površine 160 m², sadrži dva dijela u kojima su izloženi tradicionalni zemljani predmeti, odjeća, tepisi, kućanski alati, kovanice, oružje i fotografije značajnih osoba iz sela.[9]
Način života današnjih stanovnika Hinalika uglavnom se nije promijenio od davnina. Regija je bogata tradicijama vezanim uz kišu, poljoprivredu i posebno štovanje domaćih životinja i nebeskih tijela. Vjenčanja i druge ceremonije u Hinaliku održavaju se strogo pridržavajući se obreda koji se prenose s generacije na generaciju.
Seljani se prvenstveno bave ovčarstvom i tkanjem, a poznati su po proizvodnji čohe, vunenog šala, koji je u prošlosti bio nacionalna nošnja bogatijih ljudi u selima.[12] Vunene čarape, koje nalikuju mini tepisima u raznim bojama, uobičajeno se nose u Hinaliku zbog oštrih zima. Još jedna ključna aktivnost lokalnog stanovništva je sakupljanje ljekovitog bilja. Kolovoz u Hinaliku označava početak sezone meda, poznatog po jedinstvenom okusu i aromi.
U Hinaliku kućanstva koriste ekološki prihvatljivo prirodno gorivo napravljeno od gnoja, obično pohranjenog u hrpama kocki ili cigli poznatih kao tezek na azerbajdžanskom. Ova vrsta biogoriva nekada se široko koristila diljem Azerbajdžana. Gnoj se skuplja, miješa sa sijenom, oblikuje u određene oblike, a zatim preša. Dobivene cigle se suše na suncu i slažu u hrpe. Ove cigle služe kao primarno gorivo za stanovnike Hinalika, nudeći visokokvalitetan i besplatan materijal za grijanje i druge potrebe.[9]
Prepoznatljiva frizura, nekoć popularna među hunskim i turkijskim ratnicima, i danas je popularna u selu. Ovaj stil jedinstven je unutar Azerbajdžana i više se ne viđa nigdje drugdje u zemlji. Slične frizure sada se mogu naći samo u dijelovima Sibira i Mongolije. Naime, mladi dječaci su s potpuno obrijanim glavama, osim jedne duge pletenice na vrhu. Tradicionalno, dječaci bi nosili ovu pletenicu do adolescencije, kada su je morali odrezati nakon što bi bili regrutirani u vojsku.
Stanovnici Hinalika duboko su religiozni i prije prihvaćanja islama bili su sljedbenici zoroastrizma. Od 12. stoljeća seljani prakticiraju šafijski sunitski islam i danas se u selu nalazi gotovo deset džamija.[13] Seljani su također iznimno praznovjerni i često posjećuju pradavne špilje (pir, tj. „sveto mjesto” ili „svetište” na azerskom) kojima obiluje cijelo šire područje. Svaki pir sadrži grob neke svete osobe (jevlija) i „skida urok” za određenu boljku, kao što je npr. zubobolja.[14]
Koč Jolu (Köç Yolu, az. za „Migracijska ruta”) je 200 kilometara duga sezonska ruta selidbe stoke (transhumanca) koju prakticiraju Hinaluzi. Njihova kultura i način života definirani su ovom sezonskom migracijom između ljetnih i zimskih pašnjaka i zadržali su drevni način vertikalne selidbe stoke na velike udaljenosti. Pored sela Hinalik, kulturni krajolik naroda Hinaluga sastoji se od ljetnih pašnjaka (jajlaka) i poljoprivrednih terasa na velikim visinama u planinama Velikog Kavkaza, zimskih pašnjaka (kišlaka) u nizinskim ravnicama u središnjem Azerbajdžanu i puta koji ih povezuje, Koč Jolua. Ova organski razvijena mreža, koja uključuje drevne staze, privremene pašnjake i kampove, sustava za navodnjavanje, izvore i bunare, mauzoleje i džamije, groblja, mostove i infrastrukturu za stočarstvo, predstavlja održivi eko-socijalni sustav prilagođen ekstremnim uvjetima okoliša koji je poslužio za izgradnju i održavanje transhumance kao dominantne ekonomije.[3]
- ↑ Azerbajdžanska nacionalna akademija znanosti (ANAS), Enciklopedijski rječnik azerbajdžanskih toponima, U dva sveska, Svezak I., Baku: Istok-Zapad, 2007., str. 351. (PDF) arhivirano iz izvornika 11. ožujka 2016. (az.) Pristupljeno 9. kolovoza 2025.
- ↑ Ronald Wixman, Narodi SSSR-a: Etnografski priručnik, ME Sharpe, str. 104. (1. siječnja 1984.) (engl.) ISBN 978-0-87332-506-6
- 1 2 3 Cultural Landscape of Khinalig People and “Köç Yolu” Transhumance Route na službenim stranicama UNESCO-a (engl.) Pristupljeno 10. kolovoza 2025.
- ↑ "Narod od Noe", radikal.com.tr (tur.) Arhivirano iz izvornika 13. kolovoza 2011.
- ↑ Rahim Alkhas, Hinalyk, Azaharnašr, 1992. str. 4. (rus.)
- ↑ Emil Eyubov, "Arhitektura Hinalika", iz Angus Hay (ur.), Hinalik: Etno turizam u Azerbajdžanu, Baku, Azerbajdžan: Ministarstvo kulture i turizma Azerbajdžanske Republike; Izdavačka kuća Golden Book, 2014., str. 10.–23 . ISBN 978-9952-481-59-4
- 1 2 Arheologija Azerbajdžana, povijest.az, VI. dionica-zapad, 2008. str. 61. Arhivirano iz izvornika 10. siječnja 2011. (engl.) Pristupljeno 9. kolovoza 2025.
- ↑ Kolonijalna politika ruskog carizma u Azerbajdžanu 20-60-ih godina, XX. stoljeće Dio I. (Feudalni odnosi i kolonijalni režim. 1827.–1843.), Moskva-Lenjingrad, AN SSSR, 1936. str. 107. (rus.)
- 1 2 3 4 Emil Eyubov, Arhitektura Hinaluga, iz Angus Hay (ur.), Hinalik: Etno turizam u Azerbajdžanu, Baku, Azerbajdžan: Ministarstvo kulture i turizma Azerbajdžanske Republike; Izdavačka kuća Golden Book, 2014., str. 10.–23. ISBN 978-9952-481-59-4
- ↑ "Khinalug", World Monuments Fund (engl.) Preuzeto 10. kolovoza 2025.
- 1 2 "Povijest Hinalika" Arhivirano iz izvornika 8. listopada 2018. (az.) Pristupljeno 10. kolovoza 2025.
- ↑ Rasim Əfəndi, Azərbaycan incəsənəti, Baku: Şərq-Qərb, 2007., str. 227. Arhivirano iz izvornika 05.03.2016. (engl.) Pristupljeno 10. kolovoza 2025.
- ↑ Charlotte Cullen, "Azerbajdžan: Kavkaski mozaik", euronews, 31. svibnja 2013. (engl.) Pristupljeno 10. kolovoza 2025.
- ↑ A.Yaşar Ocak, HIDRELLEZ, članak objavljen u Turskoj enciklopediji islama Vol. 17 (Hajal-hilafet), Istanbul, 1998. str. 313.– 315. (tur.) Arhivirano iz izvornika 22. svibnja 2022. ISBN 978-97-53-89444-9
 |
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Hinalik |
| Kulturna baština (4) | Stari grad (Baku) (2000.) • Petroglifi nacionalnog parka Gobustan (2007.) • Kulturni krajolik naroda Hinaluga i “Köç Yolu” put transhumance (2023.) • Povijesno središte Šekija s Kanovom palačom (2019.) |  |
|---|---|---|---|
| Prirodna baština (1) | Hirkanijske šume (2023.)1)
| ||
| Nematerijalna svjetska baština (24) | Umjetnost trubadura Ašika (2009.) • Azerski tepih, tradicionalna umjetnost vezenja (2010.) • Zanatsko i izvedbeno umijeće balabana (2023.)6) • Kultura čaja (2022.)6) • Čovkan, tradicionalna konjička igra Karabaha (2013.) • Dede Korkut, epska kultura, narodne priče i glazba (2017.)4) • Dolma, kuhanje i običaji dijeljenja (2017.) • Iftar (2023.)5) • Umjetnost iluminacije (2023.)5) • Umijeće izrade i sviranja kamanča (2017.)1) • Tradicionalna umjetnost i simbolizam izrade kelagajija (2014.) • Kočari, tradicionalni grupni plesovi Nahičevana (2017.) • Obrada bakra u Lahiju (2015.) • Proizvodnja plošnog kruha lavaša (2016.)2) • Umjetnost minijature (2020.)5) • Mugam (2008.) • Nar Bajrami (2020.) • Nasredin hodža, Tradicija kazivanja anegdota (2022.)7) • Proslava nove godine, Novruz (2024.)3) • Pehlevanlik (2022.) • Izrada umetaka od sedefa (2023.)6) • Svilarstvo (2022.)8) • Vještina izrade i pečenja kruha tandira (2024.) • Obrt proizvodnje i sviranja dugovratog žičanog instrumenta Tara (2012.) | ||
|
1)zajedno s Iranom; 2)zajedno s drugim državama (Iran, Kazahstan, Kirgistan i Turska); 3)Slavi se u još desetak država sa značajnim udjelom iranskog stanovništva; 4)zajedno s Kazahstanom i Turskom; 5)zajedno s drugim državama (Iran, Turska i Uzbekistan); 6)zajedno s Turskom; 7)zajedno s drugim državama (Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turska, Turkmenistan i Uzbekistan); 8)zajedno s drugim državama (Iran, Turska, Afganistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan) | |||