Hrvati u Švicarskoj

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Hrvati u Švicarskoj

Matija Vlačić IlirikVinko KriškovićVladimir Prelog
Lavoslav RužičkaMiroslav BlaževićMladen Petrić
Vladimir PetkovićIvan RakitićGoran Bezina
Josip DrmićMario GavranovićAna Maria Crnogorčević
Matija Vlačić Ilirik · Vinko Krišković · Vladimir Prelog
Lavoslav Ružička · Miroslav Blažević · Mladen Petrić
· Vladimir Petković · Ivan Rakitić · Goran Bezina
· Josip Drmić · Mario Gavranović · Ana Maria Crnogorčević
Ukupno pripadnika
36.125 (registriranih državljana RH)
60.000-80.000 (ukupno s pribrojenim s dvojnim državljanstvom)[1]
Značajna područja naseljavanja
Zürich, Argau, St. Gallen, Bern, Ticino (Tessin), Luzern, Solothurn, Basel, Schaffhausen i Wallis[2]
Jezik
njemački, hrvatski, francuski, talijanski
Vjera
Rimokatoličanstvo

Hrvati u Švicarskoj su osobe u Švicarskoj s punim, djelomičnim, ili većinskim hrvatskim podrijetlom, ili u Hrvatskoj rođene osobe s prebivalištem u Švicarskoj.

Prvi hrvatski tragovi[uredi VE | uredi]

Od davnina su pojedini Hrvati stizali u europske zemlje, pa tako i u Švicarsku. Kroz boravak i djelovanje takvih obično glasovitih ljudi stvarale su se veze između zemalja i kultura. Dvojica od prvih o čijem boravku i djelovanju postoje dokumenti svakako su kardinal Ivan Stojković (Dubrovnik 1390.- Lausanne 1443.) i biskup Andrija Jamometić (Nin 1420. - Basel 1484.). Prvi je djelovao u Švicarskoj kao visoki vatikanski diplomat, otvorio je i vodio Bazelski koncil 1431. godine, radio na pomirenju kršćana zapadnog i istočnog obreda, te pred osmanlijskim osvajačima iz Konstantinopola spasio i dopremio u Švicarsku mnoštvo starih grčkih i latinskih rukopisa i knjiga neprocjenjive vrijednosti. Potonji je djelovao kao u Europi vrlo poznati vatikanski diplomat, jedno je vrijeme zastupao njemačkog cara na papinskom dvoru, a njegova nevolja je bila u tome što se još četrdeset godina prije reformacije pokušao otvoreno i ne uvijek taktično boriti protiv loših odnosa u Crkvi, posebice protiv nepotizma i protekcije.[3]

Hrvatska prisutnost do 1945. godine[uredi VE | uredi]

Kroz sljedeća stoljeća hrvatska prisutnost u Švicarskoj i dalje se najviše osjećala kroz značajne hrvatske pojedince. Tako je u 16. stoljeću u Švicarsku došlo nekoliko Hrvata koji su se revno borili za osvjedočene ciljeve reformacije, posebice glasoviti Matija Vlačić Ilirik (1520.-1575.), koji je u Baselu započeo svoje studije, te katolički biskup i publicist Petar Pavao Vergirije (1498.-1565).. U 17. stoljeću u Švicarskoj se skrasio i oženio Švicarkom Hvaranin Ivan Franjo Biundić (1574.-1644.), u to vrijeme vrlo cijenjen pisac a diljem Europe u to vrijeme najviše poznat po svoja dva djela: "Historia delle guerre civili d'Inghilterra tra le due case di Lancastro e Jorc" i po romanu "Eromena". U 18. stoljeću hrvatsku kulturnu baštinu Švicarcima otkriva Švicarac Clemens Wertes prevodeći i objavljujući u Bernu svoj njemački prijevod knjige zapisa iz Hrvatske "Viaggo in Dalmazia" Alberta Fortisa, objavljene samo godinu dana ranije u Mletcima na talijanskom jeziku (1774.). Zabilježeno je da je upravo po preporuci ovoga potonjeg stigao na studij prava, fizike i mineralogije u Bern i Lausanne Toma Basiljević (1756.-1806.) iz Dubrovnika, koji je postao ugledni član nekoliko strukovnih švicarskih društava, a po povratku širio po Hrvatskoj stečene ideje i spoznaje iz Švicarske. Od početka 19. stoljeća počinju se značajnije nego do tada umnažati hrvatski tragovi i veze sa Švicarskom. Godine 1883. doselio se za stalno u Švicarsku sa svoje tri neudane kćeri i suprugom političar i publicist grof Juraj IV. Drašković (1773.-1849.). Kćeri su mu se poudale vrlo brzo, a on je od svoje ušteđevine kupio dvorac Schrofen na Bodenskom jezeru, koji je nakon njegove smrti naslijedila najstarija kći Marija Lorenz. Hrvatski političar Eugen Kvaternik (1825.-1871.) djelovao je pisanom riječju i osobnim kontaktima više godina iz Züricha prije povratka u domovinu. Književnici Fran Mažuranić (1859.-1928.) i Antun Gustav Matoš (1873.-1914.) također su jedno vrijeme proveli u Švicarskoj. Najvjerojatnije prva Hrvatica koja je završila studij medicine u inozemstvu dr. Ema pl. Pavleković (1873.-1945.) studirala je u Ženevi i Lausannei. Povjesničar dr. Dominik Mandić (1889.-1973.) studirao je i doktorirao na Sveučilištu u Fribourgu, gdje je svoje studije završilo još nekoliko hrvatskih studenata. Nobelovci prof. dr. Lavoslav Ružička (1887.- 976.) i prof. dr. Vladimir Prelog (1906.-1998.) nastanili su se u Švicarskoj 1918. odnosno 1941 . godine. Slično je učinio i poznati hrvatski karikaturist Branimir Petrović (1888.-1957.), koji se oženio Švicarkom i proživio gotovo četrdeset godina u Ženevi.[3]

Razdoblje nakon 1945. godine[uredi VE | uredi]

Drugi svjetski rat i poraće nakon 1945. godine natjerali su pojedine Hrvate da potraže utočište u Švicarskoj. Najglasovitiji hrvatski kipar Ivan Meštrović (1883.-1962.) našao je sigurnost u Švicarskoj od 1943. do 1947. godine, a u njoj se odmah nakon rata nastanio (u Waldu) i posljednji grof Drašković, Ivan (1876.-1971.) koji je sjećanja iz Austrougarske, Kraljevine Jugoslavije i Drugog svjetskog rata zabilježio u svojim memoarima. U to vrijeme u Švicarskoj su našli utočište brojni hrvatski politički prognanici, među kojima su bili i sljedeći značajni Hrvati: političar i znanstvenik dr. Vinko Krišković (1858.-1952.), franjevac i književnik Lucijan Kordić (1914.-1993.), ekonomisti i publicisti dr. Jure Petričević (1912.-1997.) i dr. Tihomil Radja (1928.-2002.) i još neki za koje nije bilo mjesta u Hrvatskoj sve do pada komunizma i osnutka hrvatske države 1991. godine. Čini se da tragovi javnoga društvenog života Hrvata u Švicarskoj počinju tek djelovanjem hrvatskih katoličkih misija (HKM). Njihov začetak vezan je za dolazak fra Lucijana Kordića u Švicarsku 1951. godine, koji je po raznim švicarskim mjestima povremeno okupljao naše ljude, a godine 1961. nadležna kongregacija u Rimu ga je i službeno imenovala misionarom i ravnateljem hrvatske pastve u Švicarskoj. Dolaskom sve većeg broja hrvatskih radnika iz domovine pristupilo se osnivanju pojedinačnih hrvatskih misija. Na prvu takvu, u Zürichu, došao je 1967. godine fra Ljubo Krasić, koji je otpočeo sustavno misijsko djelovanje, a koje su nastavili fra Rade Vukšić, fra Karlo Lovrić i ostali misionari. Danas u Švicarskoj djeluje dvanaest hrvatskih katoličkih misija s petnaest franjevaca i sedam misijskih suradnica, a njihovo glasilo MOVIS izlazi neprestance od 1969. godine, danas u nakladi višoj od 14.000 primjeraka. Ove misije su pojedinačno i zajednički svojim vjerskim, kulturnim i drugim raznolikim djelatnostima postale i ostale (poglavito do uspostave hrvatske države 1991. godine) središte hrvatskog javnog života. Nikada nisu zaboravljale ni skrb za čuvanje i izgradnju hrvatskoga nacionalnog identiteta. Primjerice, samo HKM Bern pod vodstvom fra Šimuna Šite Ćorića na svom je području od 1984. do 1990. godine u sklopu "Iseljeničke tribine" organizirala preko pedeset zasebnih nastupa vodećih ljudi iz hrvatskog javnog života, uglavnom iz domovine, a među njima je bio i ondašnji vodeći hrvatski disident dr. Franjo Tuđman. Prva hrvatska udruga osnovana u Švicarskoj izvan krila misija bila je Hrvatsko društvo u Švicarskoj, koje je s prijateljima utemeljio 1960. godine u Zürichu i godinama vodio dr. Jure Petričević, a petnaestak je godina okupljalo hrvatske intelektualce i druge hrvatske ugledne ljude u Švicarskoj. Osnovana je i "Knjižnica Hrvatskog društva u Švicarskoj", a Društvo je organiziralo dva u hrvatskoj emigraciji jedinstvena kulturno-politička simpozija (Luzern, 1968. i 1971. godine) na kojima su sudjelovali vodeći intelektualci iz hrvatske političke emigracije. Tijekom 1968. i 1969. bilježe se prva formalna odnosno neformalna osnivanja hrvatskih športskih klubova u Švicarskoj (npr. NK Croatia Zürich 1969., NK Dinamo Schaffhausen[4] i dr.), a na samom početku 70-ih godina počinju se rađati hrvatske ustanove i udruge jedna za drugom: "Socijalna služba hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj (Buchs, 1970.), Folklorno društvo "Movis Croatia" (Zürich, 1970), Hrvatska zaklada protiv raka (Basel, 1970.), "Društvo prijatelja Matice Hrvatske" (Zürich 1971.), koje je 1973. godine preimenovano u "Hrvatsku kulturnu zajednicu", i tako redom. Prema najnovijem popisu, u Švicarskoj i Liechtensteinu ima 199 raznoraznih hrvatskih udruga i ustanova, uz dužnu napomenu da među njima ima nekih koji nisu aktivni, a neki su praktički vezani za djelovanje pojedinaca. Uz gore spomenute, redaju se udruge i ustanove raznolikih orijentacija, od uglednog glazbenog okteta "Chorus Croaticus" (Bern) ili humanitarnog "Fonda hrvatskih studenta" (Neuchatel) do Hrvatske demokratske zajednice, koja je prigodom stvaranja hrvatske države na samom početku 90-ih godina, okupila kao nitko dotad najveći broj aktivnih Hrvata u Švicarskoj. Danas se najviše hrvatskih udruga okuplja i povezuje kroz Hrvatski svjetski kongres u Švicarskoj (HSK-CH), koji je u ovoj zemlji ustanovljen 1993. godine kao dio te najveće međunarodne nevladine organizacije Hrvata izvan domovine koja djeluje u svim zemljama svijeta u kojima Hrvati i njihovi potomci žive u većem broju.[3] Hrvati u Švicarskoj aktivni su u preko dvadeset nogometnih klubova također i u preko dvadeset malonogometnih klubova. Osim nogometnih Hrvati imaju svoje odbojkaške, košarkaške i kuglačke klubove.[5]

Poznati Hrvati u Švicarskoj[uredi VE | uredi]

Hrvat Josipa Fame (Split 1813. - Saxon-les-Bains 1882.). je postao švicarski državljanin i vlasnik nekoliko hotela i glasovitog "Spielsalona" u Aaxon-les-Bains, u koji su navraćale svjetske ličnosti. Vlasnik tvornice FBW kraj Züricha (Franz Brozinčević Werke) Franje Brozinčevića iz Like (Brinje 1874. - Zürich 1933.) i njegovih sinova. Franjin najmlađi sin Paul prodao je tvrtku FBW 1878. koncernu "Buehrle AG". Josip Veselić iz Valpova (1893.-1975.) desetljećima je bio jedno od poznatih imena u švicarskom sindikalnom pokretu, a svoje zanimljive memoare objavio je u Zürichu 1963. ("Aus den Erinnerungen eines Handwerkers"). Karikaturist Branimir Petrović (1888.-1957.) proživio je četrdesetak godina u Ženevi, gdje je više od dva desetljeća bio među prvim švicarskim karikaturistima i iz dana u dan punio ženevske novine svojim crtežima. Dvojica Nobelovaca Lavoslav Ružička i Vladimir Prelog veliki dio svog života i rada proveli su u Švicarskoj gdje su i umrli. U Švicarskom seljačkom savezu (Brugg) godinama je djelovao dr. Jure Petričević (Staro Petrovo Selo 1912. - Brugg 1997.). Akademski slikar Julije Meissner (Zagreb 1906. - Zürich 1979.) došao je 1957. godine u Švicarsku i ostao tu do kraja života, slikajući i podučavajući likovnu umjetnost na više srednjih škola u Zürichu. Od 1960. godine u Švicarskoj je živio i prof. dr. Žarko Dolinar. Prof. dr. Marko Turino, najpoznatiji švicarski dnevnik "Neue Zurcher Zeitung" zabilježio je da je dr. Turina "najslavniji kardiokirurg Švicarske". Davor Pavuna fizičar i izumitelj od 1986. godine radi u Lausannei.

Brojni hrvatski glazbenici ostavili su ili još uvijek ostavljaju zamjetne tragove u javnom životu i/ili po visokim glazbenim ustanovama Švicarske. Među njih svakako spadaju violinist i dirigent Radovan Lorković (Basel), sopranistica Marina Jajić (Luzern), pijanistica Irena Šulić (Zürich), pijanist i skladatelj Ivo Crmarić (Fribourg), Branka Grakalić (Baden), Baldo Podić (Basel), mr. Franjo Vugdelija i njegov oktet "Chorus Croaticus" (Bern) i drugi. Cijeli je niz hrvatskih športaša koji su imali vrlo značajnu ulogu u švicarskom športu. Već 30-ih godina švicarski nogomet znatno su pojačala trojica vrsnih nogometaša iz Zagreba: Ico Hitrec, Aco Živković i Josip Jakupić. Miroslav Blažević je bio najprije igrač i trener u FC Lausanne i FC Sion, a onda nekoliko godina trener švicarske nacionalne reprezentacije. Među najboljim nogometašima u Švicarskoj godinama su bili Željko Perušić (FC St. Gallen), Jurica Jerković, Zlatko Čajkovski, Željko Matuš i Ilija Katić, svi u FC Zurich. Tu su rukometaši Izidor Dolenac i Vinko Kandija, koji je bio i trener švicarske nacionalne momčadi. Nezaobilazno je ime i Pavao Piacun koji je odgojio brojne švicarske vrhunske karataše te s njima za Švicarsku osvojio brojne europske, pa i svjetske medalje i priznanja. Od ostalih športaša tu su Anamarija Petričević plivačica kćerka Đurđice Bjedov koja također živi u Švicarskoj[6], hokejaš Goran Bezina te nogometaši Marijan Urtić, Mladen Petrić, Ivan Rakitić, Zlatko Hebib, Oliver Marić, Ana Maria Crnogorčević i Mario Gavranović,[7] te bivši nogometaš i sadašnji trener Vladimir Petković[8]. Znanstveno je obrazovanje i karijeru u Švicarskoj izgradio fizičar Vuko Brigljević.[9]

Diplomatska predstavništa[uredi VE | uredi]

Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Švicarskoj koje pokriva i Kneževinu Lihtenštajn ima sjedište u Bernu. Trenutni veleposlanik je Aleksandar Heina. Osim u Bernu Hrvatska ima konzulat u Luganu i generalni konzulat u Zürichu.[10]

Izvori[uredi VE | uredi]

RomanH-01.pngI, heavily serifed.pngRomanC-01.png Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s internetskih stranica Hrvatskog informativnog centra. Vidi Dopusnicu Hrvatskog informativnog centra za Wikipediju na hrvatskome jeziku.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]