Hrvati u Argentini
 |
Ovaj članak ili dio članka zahtijeva stilsku doradu. (Rasprava) Članci na Wikipediji moraju biti pisani enciklopedijskim stilom. |
.jpg)
Hrvati su se pojavljivali u Argentini i prije proglašenja argentinske nezavisnosti. Prve sigurne povijesne podatke imamo za hrvatskog isusovca Nikolu Plantića. Na ove je prostore došao 1748. Uz druge službe koje je ovdje obavljao, bio je profesor na sveučilištu u Cordobi (700 km sjeverozapadno od Buenos Airesa). Kasnije, ali već iza argentinske emancipacije (1810.), spominju se imena Jakova Buratovića, braće Nikole i Mihe Mihanovića, Ivana Vučetića i nekih drugih.
Dolazili su, dakle, pojedinačno. Kasnije useljavanje mogli bismo svrstati u četiri vala: prvi bi obuhvaćao zadnja dva desetljeća devetnaestog i prvo desetljeće dvadesetog stoljeća, drugi, razdoblje od 1910. do kraja I. svjetskog rata, treći vrijeme između dva rata i četvrti neposredno iza II. svjetskog rata. Ipak, ja sam hrvatske useljenike podjelio na dvije skupine: prvu, do drugog svjetskog rata, tipično ekonomske prirode, i drugu, do osamostaljenja Hrvatske, političke prirode.
Prva emigracija nije imala izgrađenog hrvatskog obilježja. Bili su to, kako su se sami nazivali, Austrijaki, Dalmati, Istrijani, a druga napose nakon osnutka "Hrvatskog domobrana", očitujući to pristupanjem u velikom broju u tu organizaciju ili sudjelovanjem u velikim društvenim i političkim manifestacijama koje je "HD" predvodio. Moram naglasiti da je bilo i preklapanja političkog i ekonomskog vala, malo prije II. svjetskog rata, u kojem je vjerojatno bilo više ekonomskih emigranata, ali i oni politički emigranti prije II. svjetskog rata se ubrajaju u sam taj rat, jer su u njemu vjerojatno i sami sudjelovali, izravno ili neizravno, pa možda poslije i živjeli u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a nakon toga se vratili.
Tako samo najvažnijim valovima, onima prije Prvog svjetskog rata i onima neposredno nakon Drugog ima prave literature (Ljubomir Antić se jedini dostojno posvetio ovoj temi).
Sadržaj
Hrvati u Argentini nakon Drugog svjetskog rata[uredi VE | uredi]
.jpg)
Opće značajke iseljavanja Hrvata u Argentinu nakon Drugog svjetskog rata[uredi VE | uredi]
Iseljavanje do II. svijeskog rata je bilo mnogo vece i obrađeno je u posebnom članku "Povijest hrvatskog iseljeništva u Argentini".
Potrebno je odvojiti ove valove iseljavanje iz Hrvatske zato što su kasnija iseljavanje večinom političke prirode. Ona je donijela sa sobom nešto što je manjkalo prošlima, a to je snažno izgrađena svijest narodnog pripadništva i školovani ljudi. Bila je to državotvorna emigracija, kako ju se obično naziva, ljudi svjesni da imaju pravo na ono za čim teži svaki narod: slobodu u vlastitoj državi. Kao što se borila za Nezavisnu Državu Hrvatsku, isto tako državotvorna emigracija u Argentini nastavila je bitku u istom pravcu nakon tragičnog nestanka NDH; ovaj put za ponovnu istinski nezavisnu i suverenu hrvatsku državu.
Podaci o broju Hrvata u Argentini opet se razilaze. Iznijeta su stajališta onih koji su istraživali hrvatsku dijasporu, a neki i sami bili njeni članovi.
Najnoviji podatak je onaj iz knjige Geografija Argentine, dr. Nikole Glamuzine u kojoj piše: "...prije početka Drugog svijetskog rata u Argentini je živjelo oko 130 000 Hrvata. Posljednje skupine hrvatskih doseljenika zabilježene su poratnih godina. Ukupan broj se kretao od 5000 do 10 000, a uglavnom su to bili politički emigranti, obitelji pripadnika ustaškog pokreta."
Dr. Mladen Lorković u već ratnim uvjetima 1939. godine iznosi ove podatke: "U Argentini ima oko 90.000 Hrvata od čega se barem polovica doselila nakon god. 1918. Najveća hrvatska kolonija nalazi se u Buenos Airesu, gdje se broj Hrvata cijeni na 20.000.14 "
U knjizi "Katolička Crkva i Hrvati izvan Domovine", koja je objavljena u Zagrebu g. 1980. (pod glavnim i odgovornim uredništvom msgr. Vladimira Stankovića), u izdanju "Vijeća BK za hrvatsku migraciju", navode se sljedeći podaci: g. 1939. bilo je u Argentini 150.000 Hrvata, poslije rata uselilo je 20.000 političkih izbjeglica. Tada je u gradu Buenos Airesu živjelo oko 4 do 5.000 Hrvata, dok je g. 1980. bilo u Argentini 130.000 Hrvata rođenih u Hrvatskoj.
Ipak, Marko Sinovčić u novijem radu govori: "...od svih "Jugoslavena" ušlo bi 61.654 Hrvata, izišlo 35.398, a ostalo u Argentini 26.256. Drugim riječima, prema ovim brojkama, u Argentinu bi ušlo (kao "Austrougrini" i kao "Jugoslaveni") ukupno 118.378 Hrvata, istu napustilo 59.269, a ostalo u ovoj zemlji 59.109.", za razdoblje prije rata, a poslije: "na temelju mojih istraživanja, poslije Drugoga svjetskog rata u Argentinu je uselilo manje od 5.000 Hrvata."15 Uspon na društvenoj ljestvici mogao se brže postići ženidbom s domaćim djevojkama, što su mnogi naši iseljenici i učinili, ali je bilo podosta i onih koji su nevjeste doveli iz domovine. No mnogi naši muškarci nisu nikada sklopili braćne zajednice i vjerojatno nigdje u svijetu nema tako mnogo hrvatskih doseljenika koji su ostali neženje kao što je to slućaj u Argentini. Procjenjuje se da je samo u Buenos Airesu među onima što su se doselili između dva rata takvih bilo oko 50 posto.
Način dolaska poslijeratnih emigranata[uredi VE | uredi]
Kao što je to bio slučaj na početku useljavanja Hrvata u ovu zemlju, i prvi useljenici iza II. svjetskog rata dolazili su pojedinačno. Prvi od njih bila su braća Čiklić, Petar (svećenik) i Ljubo. Stigli su u Buenos Aires 6. travnja 1946.
Krajem godine (16.12.1946.) doletio je iz Rima veterinar Marko Čolak. Bio jo to prvi Hrvat koji je zrakoplovom stigao u ovu zemlju. Kasnije se je dolazilo u većim i manjim skupinama. Prva od većih skupina stigla je u Argentinu 25 .1.1947. brodom "Andrea Gritti" iz talijanske luke Genova. Prije njih (26.8.1946.) došla je jedna grupa svećenika, među kojima su se nalazili o. fra Vlado Bilobrk, franjevac i Mate Luketa. Oni su posebno važni, jer će zajedno s o. fra Blažom Štefanićem, koji se je ovdje nalazio još od prije rata, biti od velike koristi za primanje, organizaciju i prvo snalaženje novih hrvatskih useljenika. Jedna skupina stigla je u Buenos Aires 1. 4. 1947. brodom "Philippa", pod panamskom zastavom. Ovi emigranti doživjeli su u Genovi veliku neugodnost. Prije njihova ukrcanja našao se i ondje poznati lovac na Hrvate u Italiji, engleski bojnik Stephen Clissold, nekadašnji lektor engleskog jezika na sveučilištu u Zagrebu. Neke od njih podvrgnuo je ispitivanju, desetak je dao zatvoriti i (one koji nisu uspjeli pobjeći) otpremiti u Jugoslaviju.
Početne ulazne dozvole u Argentinu izdane su u bezimenom obliku, tj. nisu glasile na osobu, nego su određivale broj. Prvo takvo odobrenje glasilo je na 250 osoba. Dozvolu je isposlovao u Buenos Airesu o. fra Blaž Štefanić, a njezine korisnike određivao je za to stvoren odbor u Rimu (u okviru Hrvatske bratovštine Sv. Jeronima). Odbor je predlagao argentiskom konzulatu u Rimu osobe koje bi željele iseliti u Argentinu, a on je ispostavljao vizu na apolidske putne isprave, koje je izdavalo rimsko redarstvo, ili na putnice Crvenog križa. Kasnije, napose kada je IRO (International Refugees Organisation) preuzeo na sebe brigu za izbjeglice, upotrebljavao se je sistem lista, koje su se sastavljale u Rimu, odatle se slale "Hrvatskom karitasu" u Buenos Aires, a ovaj ih je nosio Ravnateljstvu za migraciju. Jednom odobrene, vraćane su u Rim na daljnji postupak.
Negdje prvih mjeseci g. 1949. argentinske vlasti obustavljaju izdavanje dozvola po listama i uvađaju sistem osobnih (pojedinačnih) molbi, tzv. llamadas - poziva. Uza sve to Hrvati su i dalje stizali u skupinama sve dok se nisu, krajem g. 1951., iscrpile sve ranije izdane dozvole. Naravno da je to zabrinulo naše izbjeglice po Europi, pa se je počelo pomišljati na Paragvaj. "Hrvatski karitas", koji se, uza sve nastale poteškoće, nije prestao brinuti za izbjeglice, preuzeo je u tom smislu inicijativu u svoje ruke. Čak je i 1949. uputio pismo predsjedniku Paragvaja, Felipe Mola Lópezu, u kome ga moli da bi dozvolio hrvatskim izbjeglicama iz Njemačke, Austrije, Italije i Sirije useljavanje u Paragvaj.
Kako se redovito događa da u jednu državu ulaze i osobe bez propisnih putnih isprava i da mnogi od onih koji ih dobiju za određeno vrijeme ostaju u njoj i nakon isteklog roka, tako ih je bilo dosta i u Argentini nakon II. svjetskog rata. Razumije se da je takvih useljenika, tzv. polizón-a, bilo i među Hrvatima. To je pitanje riješeno predsjedničkim indultom povodom dana argentinske nezavisnosti, 9. srpnja 1949., na temelju koga su svi prestupnici zakona o useljavanju mogli urediti svoje stanje. Kasnije su pomilovani i svi oni koji su uselili u Argentinu pod krivim imenima. Većina naših poslijeratnih useljenika ostala je u Buenos Airesu. Nešto je otišlo na jug, ponajviše na petrolejska izvorišta (Comodoro Rivadavia), drugi u turističke predjele (Bariloche, Mendoza i atlantska obala), jedna skupina se je smjestila u Córdobi, druga u Paraná, a neki su otišli i još sjevernije, u grad Iguazú, na tromeđi Argentine, Brazila i Paragvaja.
Oni što su ostali u Buenos Airesu nastanjivali su se ponajviše u sjevernim (udobnijim) gradskim četvrtima i sjeverozapadnim predgradima, za razliku od naših starijih useljenika, koji su za svoja stalna boravišta birali južne gradske četvrti ([La] Boca) i susjedna predgrađa (Dock Sud i Avellaneda).
Vjerski život isjeljeništva[uredi VE | uredi]
Vrlo važna je bila upravo vjerska aktivnost Hrvata jer je ona imala vrlo važnu ulogu u očuvanju identiteta, baš kao što je rekao Vladimir Salopek koji živi u Antrofagasti, u Čileu: "A ovdje je napravljena pogreška što nije bilo ljudi koji bi došli izvan politika što su predstavljale aktualnu vlast. Npr. Ovdje nije bilo svećenika kao u Argentini koji su mnogo pomogli da se održi hrvatsko ime. U Argentini koliko je meni poznato nema jugonostalgije, iako i ondje ima više generacija."
Hrvatska Crkva, nije se bavila problemom tih naših iseljenike,zbog latinskog obreda u Argentini, baš kao što je to bilo u Hrvatskoj.Zato je u Argentinu prvi hrvatski svećenik došao tek 27.6.1929. Zato su prvi hrvatsi misionari primani s radošću. Obilazili su naše naseobine, i sudjelovanje našega svjeta na vjerskim svečanostima bilo je veliko. No, kad je njegovo nacionalno uvjerenje, došlo u krizu, nestalo je i njegovo zanimanje za vjerska pitanja, pa tako i slavljenje liturgije na hrvatskom. Nakon II. svjetskog rata stiglo je u Argentinu četrdesetak izbjeglih svećenika, što svjetovnog klera, što redovnika, ponajviše franjevaca, uglavnom članova dviju dalmatinskih provincija, Presvetog Otkupitelja (splitsko-sinjske) i sv. Jeronima (dubrovačko - zadarske).
Vjersku pastvu prvih desetak godina vršili su splitski franjevci. Zadarski su već odprije posluživali jednu argentinsku župu (José Ingenieros). Uz to se se posvetili brizi za smještaj i odgoj naših najmladih useljenika, a kasnije su podigli i pučko-srednjoškolski institut za argentinsku djecu u predgrađu Hurlingham.
Nakon ukinuća Komisarijata i osnutka Kustodije, a posebno nakon odlaska splitskih franjevaca iz Argentine, brigu za vjerski život preuzeli su zadarski fratri. Osnovano je "Duhovno ravnateljstvo" kao središnja točka pastoralne djelatnosti.
U Argentini djeluju i hrvatske redovnice. G. 1934. stigle su ovamo, na poziv o. Ruskovića, zagrebačke sestre milosrdnice, a g. 1936. "Kćeri milosrđa" s Blata na Korčuli. G. 1937. došle su i "Franjevke trećoretke Bezgriješnog Začeća" iz Dubrovnika, ali nisu dugo ovdje ostale.
Sestre milosrdnice raširile su se po Argentini i s vremenom prešle u Paragvaj i Urugvaj. Njihova središnja kuća nalazi se na Dock Sudu, južnom predgrađu Buenos Airesa. "Kćeri milosrđa" proširile su se još i više. Iz svoje matične kuće u mjestu Caseros, jednom od sjeverozapadnih predgrađa Buenos Airesa, proširile su se po Argentini i preko Paragvaja stigle u Chile i Perú. Rad i jednih i drugih odvija se u okviru školstva za domorodce i bolničkom njegom. Sestre milosrdnice, uz to, vode hrvatsku subotnju "Malu školu" u Hrvatskom vjerskom središtu "Sv. Nikola Tavelić", a sestre "Kćeri milosrđa" brigu o hrvatskom staračkom domu u mjestu Cortines, sedamdesetak kilometara zapadno od Buenos Airesa. Tako je među njima djelovala i Marija Petković, utemeljiteljica reda, koja je pred nekoliko godina proglašena blaženom.
Kulturni život od Drugog svjetskog rata[uredi VE | uredi]
Sredinom g. 1949. postignut je i jedan od najznačajnijih uspjeha - kupnja vlastite kuće-doma u središtu Buenos Airesa, u ulici Salta 1241 (u blizini jednog od glavnih željezničkih kolodvora i uz samu podzemnu željeznicu te više autobusnih linija pred samom kućom). U njoj će se odtada odvijati sav politički i društveni rad (ponekad će se i slaviti misa), za koji su dotada upotrebljavali skučene prostorije "Hrvatskog domobrana", odnosno prilično udaljeni prihvatni dom u ulici Monte ili su se služili raznim dvoranama crkvenih ustanova, koje su ljubezno i besplatno stavljali na raspolaganje župnici i voditelji katoličkih organizacija.
Ipak, to je stanovito siromaštvo kasnijih društava jedan argentinski Hrvat drugog naraštaja, koji sebe definira kao sina čiji je otac morao napustiti domovinu jer je izgubio rat, komentira ovako: "Ljudi koji su kao pripadnici političke emigracije stigli u Buenos Aires stalno su mislili o povratku. Tako su nas i odgajali. U toj generaciji bilo je mnogo onih koji su pripadali vladajućoj strukturi u Hrvatskoj od 1941. do 1945. i bili su uvjereni u brz povratak. Danas su posljedice toga vidljive u činjenicama da nemamo razvijeno školstvo kao što ga imaju drugi iseljenici (Španjolci, Talijani, Nijemci, Židovi...) ili pak onu vrstu organizacije i razvoja koju imaju Hrvati u Čileu. Hrvati u Čileu su vrlo brzo nakon dolaska prihvatili činjenicu da ih većina ostaje i zato su se organizirali i kao zajednica i kao pojedinci.17"
Drugi dio emigracije, uglavnom politički, nije se uključivao u postojeće klubove, što je i razumljivo s obzirom na to da su klubovi kontaktirali s veleposlanstvima, a veleposlanstva su najčešće bila prosrpska ili jugoslavenska.
Već iz prijašnjeg razlaganja moglo se je razabrati, da je naša četvrta (državotvorna) emigracija došla u potpuno nepoznat kraj, a što se tiče naših sunarodnjaka, koji su ovdje već od prije živjeli, često i u neprijateljsku sredinu. Osim male skupine naših rodoljuba, koji su se kao ostaci ostataka nekad snažne organizacije "Hrvatski domobran" okupljali oko svoga malog društvenog sjedišta (sede social), redovnica i franjevaca, koji su se ovdje već od prije rata nalazili, te novodošlog redovničkog i svjetovnog svećenstva, koje se je već bilo uključilo u crkveni i socijalni život ove zemlje, sve je drugo bilo (ukoliko se to tiče naših sunarodnjaka) neprijateljski raspoloženo prema njima, i to u tolikoj mjeri, da su prve skupine bile i napadane.
Tiskovine[uredi VE | uredi]
|
|
Športska društva[uredi VE | uredi]
Zaključak[uredi VE | uredi]
Određivanje broja Hrvata u Argentini vrlo je nezahvalno. Dovoljno je reći da se procjene ukupnog broja kreću između 200 000 i 500 000 (Antić, 2002.). Kao ilustracija o utjecaju Hrvata govori i činjenica da je i sam argentinski predsjednik podrijetlom Hrvat, naime, majka mu je Hrvatica. Nije sporno da su oni većinom Dalmatinci i Primorci. Generalno gledajući, hrvati su se uglavnom uspijevali uklopiti u argentinsko društvo, poneki su tako i izgubili nacionalni identitet. Tome je pripomogla i jugoslavenska struja koja je okupila najutjecajnije i najbogatije iseljenike. JNO je imala ogranke u svim hrvatskim naseobinama u Južnoj Americi, pa se neosvješteno hrvatstvo počelo oporavljati tek nakon uspostave samostalne Hrvatske. Iako su i nove generacije već potpuno asimilirane i međusobno govore samo španjolskim jezikom, oni pokazuju sve veće zanimanje i simpatije za zemlju podrijetla svojih roditelja i djedova, za njezinu povijest i sadašnjost, kulturno naslijeđe i politički život. No, ima znatan broj akademski obrazovanih pripadnika druge generacije koji izvrsno znaju hrvatski jezik, okupljaju se u društvima hrvatskih sveučilištaraca, a osobito oko "Hrvatskog katoličkog središta sv. Nikola Tavelić" u Buenos Airesu, u kojem se osim duhovnih njeguju i sve kulturne i nacionalne vrijednosti pa to središte, koje vode hrvatski franjevci, poprima sve veće značenje u Argentini i izvan nje.
Ipak, upozorava član dijaspore Gajo Bulat, ostaje veliki problemi u organizaciji školstva na hrvatskom jeziku u cijeloj Argentini, a taj je problem posebno izražen u Buenos Airesu gdje živi velika zajednica Hrvata. Ti problemi prvenstveno se odnose na činjenicu da nedostaje nastavnika hrvatskog jezika koji bi na kvalitetan način poučavale brojnu iseljeničku zajednicu budući da skrb o nacionalnom identitetu te jeziku drže, baš kao i nekad, svećenici u katoličkim misijama. Zbog toga je opasnost asimilacije mladih hrvata velika i o tome postoji ozbiljna zabrinutost u iseljeništvu. Argentina je inače zemlja u sličnim problemima kao i Hrvatska tako da ti gospodarski problemi sasvim sigurno utječu i na mogućnost matične države da im pomogne.
Vidi[uredi VE | uredi]
Literatura[uredi VE | uredi]
- 1. Ljubomir Antić "Hrvati u Južnoj Americi do godine 1914.", Stvarnost, Zagreb, 1991.
- 2. Marko Sinovčić "Hrvati u Argentini i njihov doprinos hrvatskoj kulturi, pregled hrvatskog tiska objavljenog u Argentini od godine 1946. do 1990.", vlastita naklada, Buenos Aires, 1991.
- 3. Ljubomir Antić "Hrvati i Amerika", Hrvatska sveučilišna naklada - Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 2002.
- 4. Dr. Nikola Glamuzina, "Geografija Argentine", Meridijani, Samobor, 2005.
- 5. www.hr
- 6. http://www.hrt.hr/arhiv/hrvati_u_svijetu/upoznajte_hrvatsku
- 7. Hrvatska revija, Matica hrvatska, Zagreb, broj 3, 2003.
- 8. www.studiacroatica.com, Studia croatica
- 9. www.croatiaviva.com
- 10. http://camaracroata.croacia.com.ar
- 11. Ljubomir Antić, Pregled hrvatskih iseljeničkih društava u Južnoj Americi od prvog svijetskog rata, radovi instituta za hrvatsku povijest, 1984.
- 12. Carmen Vrljicak "Los croatas en la argentina" (Hrvati u Argentini)
- 13. Ivan Čizmić, Marin Sopta, Vlado Šakić, "Iseljena Hrvatska" Golden marketing-Tehnička knjiga, Institut Ive Pilara i Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 2005.
Izvori[uredi VE | uredi]
Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]
- Matica iseljenika Španjolska Croatica u Argentini, Venezueli, Peruu i Urugvaju
- Leksikon Hrvata u Argentini (djelimice i na španjolskom)
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
