Hrvatska pučka stranka (1919.)

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Hrvatska pučka stranka (1919.). Za druga značenja, pogledajte Hrvatska pučka stranka (1997.).

Hrvatska pučka stranka (HPS) bila je klerikalno i pučki usmjerena politička stranka koja je djelovala u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini u parlamentarnom razdoblju postojanja Kraljevstva i Kraljevine SHS, a okupljala je mahom svećenike i katoličke intelektualce.

Nastanak[uredi VE | uredi]

Uobičajeni naziv za članove i pristaše HPS-a bio je pučkaši. Stranka je svoje ishodište imala u Hrvatskome katoličkom pokretu, u sklopu kojega je od 1912. djelovao Hrvatski katolički seniorat, organizacija katoličkih intelektualaca. Nestankom Austro-Ugarske Monarhije nastupio je povoljan trenutak da seniori potaknu pitanje pokretanja katoličke stranke, kakve su u Europi već postojale u smislu političkoga katolicizma. Na plenarnom sastanku Hrvatskoga katoličkog seniorata održanom u Zagrebu u studenome 1918. donesena je odluka o osnivanju političke stranke. Ta je stranka trebala biti jugoslavenska stranka tipa njemačkoga Centra (Zentrum), stranka koja će ispunjavati politički prostor između "ekstremnih socijalnih tendencija liberalizma i socijalne demokracije". Ona je trebala biti "kulturno konzervativna i "socijalno-gospodarski pravična prema svim staležima, ali ipak više oslanjajući se na seljaštvo kao glavni kontingent naroda". Glede unutarnjega državnog uređenja, stranka je trebala zastupati unitarizam, ali uz "postojanje općinske i pokrajinske autonomije s obzirom na kulturne i gospodarske momente". Na sastanku Seniorata, održanom u Zagrebu 6. i 7. svibnja 1919., zaključeno je da se provede u život već donesena odluka o pokretanju i organiziranju vlastite političke stranke – Hrvatske pučke stranke. Svi su seniori morali biti članovi nonoosnovane stranke. Stranka je nastala i ustrojena pod utjecajem već postojeće Slovenske pučke stranke.

HPS je u organizacijskom pogledu bio zamišljen kao sinteza triju "kurija" – za seljake ("seljačka demokracija"), za radnike (kršćanskosocijalna organizacija), a kurija namijenjena građanstvu uobičajeno je nazivana "građanski klub". Osnivanje takve stranke u Hrvatskoj nije bilo ništa neobično, dapače radilo se o nečemu što je imalo uzor u cijeloj tadašnjoj Europi. Najstarija pučka stranka osnovana je u Njemačkoj (Centar). Deset godina kasnije pučke stranke su osnovane u Belgiji i Nizozemskoj, a nešto kasnije u Austriji. Osim tih navedenih, pučke su stranke djelovale još u Mađarskoj, Švicarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Italiji i drugdje. Godine 1922. organiziran je savez pučkih stranaka iz cijelog svijeta, popularno nazvan Bijela internacionala.

Početkom travnja 1920. Stjepan Barić, tadašnji predsjednik Seljačke demokracije PS-a, u sporazumu s pokrajinskim stranačkim odborima obznanio je odluku o sazivanju sastanka Središnjeg vijeća HPS-a. Bilo je predviđeno da se to vijećanje održi u Zagrebu 2. svibnja iste godine. Zbog zabrane sastajanja, koja je tada bila na snazi u Hrvatskoj, vijećanje je odgođeno za nešto više od mjesec dana. Konačno je održano 6. lipnja 1920. godine. Vijećanju su prethodili "pokrajinski veliki seljački sabori" održani u Zagrebu, Sarajevu i Mostaru te nešto kasnije u Splitu. Tom su prigodom, zapravo, održana dva sastanka: sastanak pokrajinskog vijeća PS-a u Hrvatskoj i Slavoniji te sastanak Vrhovnog vijeća PS-a za sve hrvatske zemlje. Vijećanju su prisustvovali: vlč. Anton Korošec, u svojstvu predsjednika Slovenske pučke stranke, vlč. Janko Šimrak, Velimir Deželić ml., Stjepan Barić, ispred Seljačke demokracije, izaslanici građanske demokracije (građanski klubovi) i radničke demokracije (kršćanski socijali) za Hrvatsku i Slavoniju, izaslanici PS-a iz Dalmacije, Bosne i Hercegovine.

Šime Pucinić, tajnik PS-a za Hrvatsku i Slavoniju podnio je izvješće o stanju stranke te brojnosti i jakosti Seljačke demokracije. Izvješća o stanju u Bosni i Dalmaciji podnijeli su Z. Šprajcer i vlč. Jerko (Matej) Vodanović. Osim njih riječ su još dobili A. Korošec, koji je govorio o vanjskom i unutarnjem položaju Kraljevstva SHS te M. Belić, V. Deželić, mons. A. Živković i drugi.

Premda je (H)PS otpočetka bio zamišljen kao jedinstvena organizacija, tek je na ovom vijećanju odlučeno da se konačno provede i formalno ujedinjenje svih pokrajinskih vijeća stranke. Pokrajinska vijeća PS-a postojala su u tom trenutku za Hrvatsku, Slavoniju i Međimurje, za Bosnu, za Hercegovinu i za Dalmaciju. Sada je izabrano "vrhovno ili glavno vodstvo Pučke stranke". U Vrhovno vijeće su ušli i glavni urednik Narodne politike Marijo Matulić te sva tri strankina zastupnika u Privremenome narodnom predstavništvu Kraljevstva SHS: vlč. J. Šimrak, vlč. S. Banić i V. Deželić ml. Predsjednik Hrvatske pučke stranke (HPS) postao je Stjepan Barić (1889. – 1945.) , koji je bio drugi i ujedno posljednji predsjednik te stranke. (Prvi je predsjednik bioPetar Rogulja, koji je umro u veljači 1920. godine.) Za potpredsjednike su izabrani Matija Pecoja, M. Belić i Ivan Andrić, a na mjesto glavnog tajnika je došao J. Andrić.

U Bačkoj Hrvatska pučka stranka uspjela je naći tlo samo u dvama naseljima: gradu Subotici i selu Tavankutu. 1920. je godine osnovao mjesnu organizaciju u Subotici Mihovil Katanec zajedno s Ivom Kopilovićem.[1] Treći čelni čovjek HPS-a u Subotici bio je Tomo Matković (koji je 1923. prešao u HRSS).[2] Ogranak u Tavankutu vodio je Franjo Skenderović.[3] Nešto poslije Katanec se pridružio Bunjevačko-šokačkoj stranci, nakon čega je HPS-a nestao s bačke političke pozornice.[1]

Izbori za Ustavotvornu skupštinu[uredi VE | uredi]

Privremeno narodno predstavništvo Kraljevstva SHS sazvano je za 1. ožujka 1919. god. Iako HPS tada još nije bio formalno osnovan, njegovi utemeljitelji i budući čelnici ušli su u nj. U skladu s prijašnjim dogovorom, Hrvatska je s Rijekom i Međimurjem dobila 60 zastupnika, a u toj su podjeli dva mandata pripala skupini oko zagrebačkog dnevnika "Narodna politika", koji je bio središnje javno glasilo Seniorata. Tako su vlč. Šimrak i dr. Velimir Deželić ml. postali članovi Narodnog predstavništva. Za njihove zamjenike bili su imenovani seniori Petar Rogulja i Stjepan Barić. Osim njih je kao predstavnik Dalmacije izabran senior vlč. S. Banić. Kao predstavnik Bosne i Hercegovine u novoformirano zakonodavno tijelo ušao je i fra Didak Buntić, koji je u to vrijeme bio stranački neopredijeljen. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu Kraljevstva SHS, održanima 28. 11. 1920. god., HPS je osvojio devet zastupničkih mjesta, zajedno s Bunjevačko-šokačkom strankom. Raščlanivši konačne rezultate izbora, vodstvo HPS-a je moralo prihvatiti činjenicu da je stranka izgubila u izbornom nadmetanju s Radićevom Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom, o kojoj je imalo iznimno loše mišljenje: "Rad Radićeve stranke nosi sa sobom takovu moralnu destrukciju, da takove destrukcije nije mogla unijeti u narod nijedna ma i najizrazitije liberalna stranka. Iz stupaca 'Sl. Slobodnog Doma' ravno bukti mržnja ne samo na kler i crkvenu organizaciju, nego i na samu vjeru. Ovom boljševičko-liberalnom rušenju kršćanstva među našim seljačkim svijetom pridružiše se i neki žalosni svećenici." U Skupštini zajedno sa Korošecovom strankom formirali su Jugoslavenski klub.

HPS je izbjegao glasovanje o ustavu, ali nije mogao spriječiti njegovo donošenje (1921.) Novinstvo HPS-a dočekalo je vijest o izglasavanju centralističkog tzv. vidovdanskog ustava s neskrivenim nezadovoljstvom: "Ovaj Ustav ostvaruje velikosrpsku koncepciju." Predlagali su podjelu jedinstvene države na šest autonomnih povijesnih pokrajina (Slovenija s Prekomurjem, Hrvatska i Slavonija s Međimurjem, Bosna i Hercegovina s Dalmacijom, Crna Gora, Vojvodina i Srbija s Makedonijom) što nije bilo prihvaćeno od centralističke većine u Konstituanti. Također nije prošao ni “pučkaški” prijedlog da se zajednička država nazove – Jugoslavija.[4]

Izbori za Narodnu skupštinu 1923.[uredi VE | uredi]

HPS je izišao i na parlamentarne izbore za Narodnu skupštinu Kraljevine SHS 1923. godine, na kojima im je glavni konkurent bio HRSS. HPS nije prošao izborni prag, odnosno nije dobio niti jedno zastupničko mjesto. Saznavši za izborne rezultate, vođe su pučkaša razočarano izjavili da su "ovi izbori riješili HPS od jedne nezahvalne i veoma teške uloge, da je Radić baš na nju svaljivao gotovo svu krivnju, što se njegov program ne može izvršiti". Sve što su u tom trenutku mogli reći svom članstvu i pristašama je da će odsada "budno paziti, što će raditi g. Stjepan Radić", jer "sada dolazi i za njega vrijeme političke odgovornosti".

Od 1924. do 1927.[uredi VE | uredi]

Na izborima 1927. S. Barić ušao je u Narodnu skupštinu i HPS je ponovno postao parlamentarna stranka, a Anton Korošec je u dva navrata postao ministar unutarnjih poslova (1924. i 1927.). Pučkaši su verbalno osuđivali politiku Pašić-Pribićevićeve koalicijske vlade, iako su ju neizravno podupirali. Napadali su i djelovanje predsjednika HRSS-a. Radiću se ponajprije zamjerao pokušaj internacionaliziranja hrvatskog pitanja, tj. njegovo djelovanje u zemljama Zapadne Europe i boljševičkoj Rusiji, jer ta politika "nam može osigurati vanjsku pomoć". To se osobito odnosilo na Radićev odlazak u Moskvu i njegovo učlanjenje HRSS-a u Seljačku internacionalu, koja je bila ekspozitura međunarodnoga komunističkog pokreta. Za pučkaše je bilo iluzorno da bi se od "ruskih boljševika" (komunista) moglo dobiti pomoć, jer od njih "možemo očekivati samo zlo". Stoga su pučkaši poručili svojim potencijalnim glasačima da "Hrvati neće biti sredstvo u rukama boljševika", jer njima, ionako, nije "stalo do hrvatskog naroda".

Kraj stranke[uredi VE | uredi]

Nakon što je Vukićevićeva vlada podnijela ostavku po Atentatu na Stjepana Radića 1928., došlo je do brojnih konzultacija između kralja Aleksandra i političkih prvaka o sastavu nove vlade. Konačno je mandat za sastav vlade dobio Anton Korošec. U njegovu je vladu ušao i S. Barić, koji je postao ministar socijalne politike, iako su svi ostali hrvatski političari iz prosvjeda napustili sve dužnosti u Beogradu.

Nakon što je kralj uveo Šestosiječanjsku diktaturu, dana 21. siječnja 1929. god. vodstvo Hrvatske pučke stranke je dobilo odluku ravnateljstva zagrebačke policije o raspuštanju stranke.

Poznati pripadnici[uredi VE | uredi]

U vodstvu je stranke bio hrvatski katolički novinar i publicist Petar Grgec.[5]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 CPI Robert Skenderović: Blaško Rajić i Hrvatska seljačka stranka – različiti koncepti nacionalnog identiteta bačkih Hrvata
  2. God. 38., br. 3., 795.-816. (2006) Robert Skenderović: Bunjevačko-šokačka stranka 1920. - 1926.
  3. ZKVH Mario Bara: Pregled povijesti Hrvata u Vojvodini
  4. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, No.42 Lipanj 2000. Zlatko Matijević: Hrvatska pučka stranka u Dalmaciji (1919.-1929.)
  5. Ivica Zvonar: Zapisi Petra Grgeca o prvom svjetskom ratu i Podravini u ratnom razdblju, Podravina, sv. 11, broj 21, str. 36 - 46 Koprivnica 2012.

Literatura[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]