Hrvatski radnički savez
Za druga značenja pogledajte HRS.Hrvatski radnički savez (kratica: HRS) bio je sindikalna organizacija Hrvatske seljačke stranke.[1]
Glasilo Hrvatskog radničkog saveza je bio tjednik Hrvatski radnik.
Utemeljen je godine 1921. Tijekom povijesti bio je pod utjecajem nekoliko ideoloških struja: do 1925. bio je samostalan, uz početni utjecaj pravaša, te kasniji HRSS-a. Kasnije je jačao HSS-ov utjecaj, a od 1935. se u potpunosti vezuje uz HSS. Neposredno prije Drugog svjetskog rata osjećao se utjecaj ideologije KPJ među članstvom HRS-a, osobito na hrvatskom jugu.[2] Najviše je podružnica imao po Hrvatskoj, ali bilo ih je i u Sloveniji i u BiH (Sarajevo i dr.). Prema struci, najviše je okupio radnike tekstilne industrije, građevinarstva, šumarstva, rudare, "radnike seljake"[2]
Politika HRS-a je pratila politiku matične stranke HSS-a: tolerancija,
demokracija i sloboda. Za razliku od komunista, nije tražio ukidanje, nego reformiranje privatnog vlasništva. Protivio se oružanoj klasnoj borbi, diktaturu proletarijata, a socijalni program je glasio "nacionalna sloboda i socijalna pravda".
Gospodarski program se namjeravalo sprovesti borbom protiv nezaposlenosti, potpisivanjem kolektivnih ugovora, određivanjem minimalnih nadnica, te osiguravanjem u slučaju bolesti i smrti.[2]
Nakon 1939. se ističe da bi se radništvo trebalo sporazumjeti s domaćim kapitalom, koji ne izrabljiva domaće radništvo kao međunarodni. Sporazum s domaćim je značilo da se ne radi protiv nacionalnih interesa, kao i interesa posloprimatelja i poslodavaca.,[2] HRS-ove štrajkove nije odlikovalo nasilje, nego mirni pristup, pregovaranjem s poslodavcima;[2] s druge strane, KPJ je za svoje ciljeve pribjegavala i terorističkim metodama: likvidacijama političkih protivnika, zastrašivanjem stanovništva i destruktivnim štrajkovima radi destabilizacije nepoželjne vlasti, dok su radnička prava nerijetko bila u drugom planu.[1]
Do 1937. HRS je bio glavni stjegonoša borbe za nacionalna i radnička prava i socijalnu pravdu u Hrvatskoj. Dotada je "konkurentski", komunistički URSSJ djelovao na rubu zakona. Do 1925. se povremeno surađivalo s komunistima, no nakon 1925. se odbijalo suradnju s njima.[2] Nakon što je Josip Broz Tito došao 1937. na čelo KPJ, matične stranke URSSJ-u, odnosi HRS-a i URSSJ su se znatno pogoršali. Situacija je došla dotle da je čelni čovjek HRS-a Alojz Pećnik 1941. ocijenio u izjavi za splitski dnevnik Novo doba da su HRS-u glavni neprijatelji redom "nezasitni kapital", onda već na drugom mjestu "marksisti" i tek na trećem mjestu ondašnja državna vlast.[1]
Izvori za neslogu su bili višestruki: HRS je bio HSS-ov i radio je za hrvatsku stvar, za hrvatsku državu, dok je KPJ bio internacionalistički, protiv nacionalne države.
Drugi razlog bila je otimačina članova, odnosno odvajanje ljudi od HSS-a. KPJ je imala neusporedivo manje članstvo u sindikatima, u usporedbi s HSS-ovim HRS-om. Da bi KP-ov URSSJ dovukao sebi ljudstvo koje im je bilo potrebno za njihove ciljeve (podizanje oružanog ustanka, po naputku svojih stvarnih vođa Staljina i KP SSSR-a), KPJ je pribjegavala zastrašivanjem HRS-ovih ljudi atentatima[1] i kompromitiranjem HSS-a, njegova čelništva, Vladka Mačeka te Banovine Hrvatske (kad je organizirala štrajk prosinca 1939. tobože protiv skupoće, a zapravo radi destabiliziranja hrvatske vlasti, odnosno Banovine Hrvatske).
Čelne osobe HRS-a bile su izložene progonima[3] od državnih vlasti, jugonacionalista, ali i od konkurentske KPJ,[1][4] koja je vršila atentate na HRS-ove ljude (na Luku Čulića, Vojka Krstulovića[5] i dr.).
Nakon 1945.[uredi | uredi kôd]
Nastankom Jugoslavije kojom je vladala KPJ, višestranačje nestaje, i HRS je izvan zakona, te djeluje među hrvatskim iseljenicima i emigrantima. Izdavali su svoja glasila, kao što je mjesečnik Hrvatski radnik koji je izlazio u Parizu.[6] U Njemačkoj je u emigraciji sindikalist HRS-a Andrija Mrzlečki (1910. – 2000.) iznova osnovao HRS i objavio godine 1971. knjigu "Andrija Mrzlečki - Uspomene na 50. godišnjicu Hrvatskog radničkog saveza ", Kempten 1971./1972., naklada Udruženje hrvatskih radnika Europe (UHRE).
Znanstveni radovi o HRS-u[uredi | uredi kôd]
Hrvatski radnički savez znanstveno je proučavala hrvatska povjesničarka Bosiljka Janjatović.[7][8]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b c d e Slobodna Dalmacija Razgovor - Željko Čulić, sin "narodnog neprijatelja": Oca sam 1945. prikriveno pokapao (razgovarao Damir Pilić), pristupljeno 14. veljače 2011.
- ↑ a b c d e f Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol. 17 No.1, listopad 1984. Bosiljka Janjatović, Politika HSS prema radničkoj klasi. Hrvatski radnički savez 1921.–1941. godine. Centar za kulturnu djelatnost – Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb 1983. (prikaz Branke Boban)
- ↑ Hrvatski državni arhiv Režimske i reakcionarne organizacije 1911.-1941.
- ↑ Slobodna Dalmacija Željko Čulić: HSS u Splitu između dvaju svjetskih ratova (2) - Duga serija ubojstava, pristupljeno 14. veljače 2011.
- ↑ Slobodna Dalmacija Željko Čulić: HSS u Splitu između dvaju svjetskih ratova (8) - Prekinuta mladost Vojka Krstulovića, 17. siječnja 2001.
- ↑ Hrvatska revija[neaktivna poveznica] Vinko Nikolić: Hrvatski radnik, mjesečno glasilo H. radničkog saveza u Parizu
- ↑ Radnička politika Hrvatske seljačke stranke. Hrvatski radnički savez 1921.–1941., Zagreb, 1983.
- ↑ Politika HSS prema radničkoj klasi, Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1983.