Hrvoje Vukčić Hrvatinić
| Hrvoje Vukčić Hrvatinić | |
|---|---|
| veliki vojvoda | |
 Hrvoje Vukčić Hrvatinić | |
| Rođenje | oko 1350. Kotor Varoš |
| Smrt | 1416. |
| Plemićka kuća/obitelj | Hrvatinići |
| Supruga | Jelena Nelipčić |
| Djeca | |
| Otac | Vukac Hrvatinić |
| Majka | Katarina Kotromanić |
| Vjera | rimokatolik |
Hrvoje Vukčić Hrvatinić (Kotor, danas Kotor Varoš, oko 1350. – 1416.), veliki vojvoda bosanski, knez Donjih kraja, hrvatski ban (podkralj), župan vrbaske županije i herceg splitski iz velikaške obitelji Hrvatinić.
Životopis[uredi | uredi kôd]
Hrvoje Hrvatinić bio je najstariji sin vojvode Vukca († iza 1378.) iz velikaške obitelji Hrvatinić. Majka mu je vjerojatno bila Katarina, sestra bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića († 1353.).[1] Spominje se prvi put u ispravi iz 1376. godine kao knez i vjerni vitez hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca. Godine 1380. kralj Tvrtko I. Kotromanić dodijelio mu je naslov velikoga vojvode i darovao posjede u župi Lašvi. Nakon smrti kralja Ludovika I. sudjelovao u dinastičkim borbama kao protivnik kralja Sigismunda Luksemburgovca i bio pristaša Ladislava Napuljskoga, koji mu je povjerio na upravu banovine Dalmaciju i Hrvatsku (1391.). Utjecao je na izbor kralja Ostoje za bosanskoga kralja (1398.). Vjenčao se s Jelenom Nelipčić 1401. Igrala je značajnu ulogu u upravljanju muževim posjedima. Kao splitska vojvotkinja, Jelena je naredila izrađivanje rake svetog Dujma.
Nakon krunidbe u Zadru za hrvatsko-ugarskoga kralja (1403.), Ladislav Napuljski postavio je Hrvatinića za glavnog namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Vrbaskoj banovini te ga imenovao hercegom splitskim, darovavši mu uz to otoke Brač, Hvar i Korčulu.
Od tada je Hrvoje nosio titulu herceg Splita, potkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki ban Vrbaske banovine i knez Donjih kraja. Kovao je vlastiti novac; »krstianin« Hval izradio je za nj ćirilski iluminirani rukopis, poznat kao Hvalov zbornik (v. bosančica), a glagoljaš Butko prepisao —Hrvojev misal. Došavši u sukob s kraljem Ostojom, utjecao je na njegovo svrgavanje s prijestolja i izbor novog bosanskog kralja, Tvrtka II. Tvrtkovića (1404.). U Bosni se potom pod vodstvom Hrvatinića i kralja Tvrtka II. stvorio pokret protiv Ugarske i kralja Sigismunda Luksemburgovca. Nakon Sigismundove vojne intervencije (1408.) i pokolja bosanske vojske kraj Dobora, Hrvoje je prešao na Sigismundovu stranu. Pritom je zadržao dotadašnje časti, upravu nad Splitom i naslov hercega te upravu nad mnogim gradovima, medu njima i Požegom. No ugarskom pobjedom u Bosni počela je stvarno slabjeti moć Hrvatinića, osobito nakon ponovnog izbora Ostoje za bosanskog kralja. Nakon mnogih sukoba Sigismund je oduzeo Hrvoju župu Sanu, otoke Brač, Hvar i Korčulu, a Split uzeo pod svoju zaštitu. Hrvoje je tada zatražio pomoć nezadovoljnih bosanskih velikaša i Osmanlija. Ugarsko-hrvatska vojska bila je poražena u Lašvi 10. kolovoza 1415., što je otvorilo put osmanskomu prodoru u Bosnu, a sljedeće je godine Hrvoje umro.
Zanimljivosti[uredi | uredi kôd]
- Hrvoje Vukčić Hrvatinić njegovao je i širio službu Božju pa su mu stoga omiški fratar glagoljaš Butko i pataren Hval napisali bogato ilumiminirane misale.[2] Misal zvan Hrvojev misal ispisan je na 247 pergamenskih listova 1405. godine za crkvu sv. Mihovila u Splitu.[2]
- Kod poljskoga kroničara Ivana Długosza zabilježeno je da su Hrvoje i njegova supruga Jelena Nelipčić svojom nazoščnošću proslavili viteški turnir priređen u Budimu 1412. u čast poljskoga kralja Vladislava II., na kojemu su se hercegovi ljudi, za koje se kaže da su bili "visoka i vitka stasa" (altae et procerae staturae), istakli kao "okretni i srčani" (strenui et animosi).[3]
- U romanu Obitelj vojvode Hrvoja, pod književnim pseudonimom Narcis Jenko, fra Eugen Matić, redovnik i književnik katoličkoga nadahnuća nadimka bosanski Šenoa u hrvatskoj književnosti vrlo je realno oslikao povijesna događanja, kao izvanredan poznavatelj bosanske srednjovjekovne povijesti i društveno-političkih prilika toga doba. Čitatelju su, uz osnovni povijesni sloj priče smještene u 15. stoljeće, ponuđene brojne epizode ispunjene ljubavnim intrigama i političkim spletkama. Njegov antiratni stav i tu je nedvojbeno iskazan kroz njegove junake, a cijeli je roman sklopljen i dosljedno usklađen po dijakronijskoj metodi vremenskog protjecanja i raznovrsnih sukoba i ratovanja.[4]
Literatura[uredi | uredi kôd]
- Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, sv. IX, Pro Leksis, Zagreb, 2006. ISBN 953-7224-09-0
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, sv. IX, str. 16.
- ↑ a b Troplet. Mala uljudbena knjižnica: Hrvati - narod starog imena i znamena/Croats - a nation of old name and renown, B-trade Mostar, Mostar-Zagreb, 1994., 2. nešto izmj. izd., Radoslav Dodig, Hrvoje Vukčić-Hrvatinić, str. 53.
- ↑ Joannis Dlugossii Historiae polonicae XI, Krakov 1877, str. 141
- ↑ Verbum Obitelj vojvode Hrvoja, preuzeto 21. listopada 2012.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Hrvoje Vukčić Hrvatinić - Hrvatska enciklopedija
- Obitelj vojvode Hrvoja[neaktivna poveznica]
- Jajce
- Ferdo Šišić: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350.-1416.)
- Staroslavenski institut Izbor minijatura iz Misala Hrvoja Vukčića Hrvatinića