Ignjat Martinović

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Ignjat Martinović odnosno Ignacije Dominik Martinović (Pešta, 20. srpnja 1755. – Pešta, 20. svibnja 1795.), znanstvenik, filozof, jakobinski revolucionar i hrvatski književnik iz Mađarske.

Ignjat Martinović

Smatra ga se dijelom budimskog kruga hrvatskih franjevačkih pisaca.[1]

Život[uredi | uredi kôd]

Bio je pripadnik franjevačkog reda i potom svjetovni svećenik. Zaređen je u Iloku 1772. godine.[2]

Doktorirao je u Budimu 1778. godine.[2] Profesor je filozofije i matematike u franjevačkom samostanu u Pešti te profesor fizike na Akademiji odnosno Sveučilištu u Lavovu i prvi dekan tamošnjeg Filozofskog fakulteta. Akademske godine 1779–1780. odlukom provincijala Josipa Jakošića, 31. kolovoza 1780. godine, premješten je s cijelom svojom klasom na filozofsko učilište u Brodu na Savi gdje predaje akademske godine 1780-1781.[3] U Osijeku 1781. godine tiska svoje djelo Systema universae philosophiae.[3]

Od 1791. se pod utjecajem ideja Francuske revolucije počinje baviti politikom i javno deklarira kao ateist. U spisu Status Regni Hungariae iz 1792. godine razradio je plan o reformi ustava, zalažući se za dvodomni sustav, uklanjanje klera iz svih svjetovnih službi, sekularizaciju crkvenih imanja i izjednačavanje prava svih ljudi bez razlika u vjeri i narodnosti. Njegovo političko djelovanje popraćeno je brojim kontroverzama i nejasnoćama, posebno veze s biskupom Maksimilijanom Vrhovcem.

Nakon što je u Beču 1794. organizirao dva tajna politička društva (Društvo reformatora i Društvo slobode i jednakosti),[4] uhićen je kao jakobinac i osuđen na smrt. Smaknut je 20. svibnja 1795. na Krvavoj poljani u Pešti, sa skupinom urotnika, jer je htio "sprovesti demokratsku revoluciju i ostvariti federativnu ugarsku republiku". Nakon toga je Slobodno zidarstvo bilo zabranjeno u čitavoj Austriji i Ugarskoj.

Jedna masonska loža u Budimpešti nosi danas ime po njemu.[5]

Grob Ignjata Martinović i drugih mađarskih jakobinaca smaknutih nakon otkrivanja urote 1795., Budimpešta

Znanstveno djelovanje[uredi | uredi kôd]

U znanosti je bio pod utjecajem Newtonove i Boškovićeve teorije. Bavio se problemima mikrometra, visinom atmosfere, dugom, frakcijskom destilacijom nafte, zračnom sisaljkom za kemijske pokuse. Autor je i mnogih izuma (stroj za rezanje duhana). Prvi je među hrvatskim franjevcima sustavno naučavao Boškovićevu teoriju silâ u njezinu izvornom obliku.[3]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. [1] Hrvatska filozofska učilišta u Podunavlju u razdoblju od 17. do 19. st. A. Sekulić 1981.
  2. a b Mirko Danijel Bogdanić (1760-1802) Astronom, matematičar, geodet i hrvatski prosvjetitelj Tatjana Kren, Hrvatski astronomski savez Preuzeto 3. svibnja 2011.
  3. a b c Boškovićevci na hrvatskim filozofskim učilištima od 1770. do 1834.[neaktivna poveznica] Ivica Martinović, Institut za filozofiju, Zagreb, 2008. Preuzeto 3. svibnja 2011.
  4. Povijest hrvatskog slobodnog zidarstvaInačica izvorne stranice arhivirana 25. studenoga 2011. Preuzeto 3. svibnja 2011.
  5. [2]Inačica izvorne stranice arhivirana 9. rujna 2012. Povijest lože "Martinović", pristupljeno 6.9.2013.
  • Ante Sekulić, Pregled književnosti bačkih Hrvata, Hrvatska revija 49/1999.1-2
  • Milovan Miković, Roman u književnosti Hrvata u Vojvodini, Književna revija, 3. – 4., 2008., 3. – 474.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]