Ingrijski rat

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Ingrijski rat između Švedske i Rusije, koji je trajao između 1610. i 1617., a može se promatrati kao dio ruskog razdoblja nevolja, uglavnom se pamti zbog pokušaja postavljanja švedskog vojvodu na rusko prijestolje. To je završio s velikim švedskim teritorijalnim dobitkom u Sporazumu iz Stolbova koji postavio važan temelj za švedsko doba veličine.

Povijest[uredi VE | uredi]

Tijekom ruskog razdoblja nevolja, Vasilije IV. , kojeg je u Moskvi opsjedala Tušinova banda i u očaju zbog poljske intervencije koja je bila u tijeku, ušaoje u savez sa švedskim kraljem Karlom IX. , koji je također bio ratu protiv Poljske. Car je obećao ustupiti tvrđavu Korela Švedskoj kao naknadu za vojnu potporu protiv lažnog Dmitrija II i Poljaka. Nakon toga De la Gardie udružio je svoje snage s ruskim zapovjednikom Mihailom Skopinom-­Šuiskim i marširao od Novgoroda prema Moskvi da bi se oslobodilo cara.

Švedska uvučenost u ruske poslove dala je Sigismundu III. Vasi izgovor za objavu rata Rusiji. Poljaci su se sukobili s kombiniranim rusko­-švedskim snagama kod Klušina i uništili većinu ruskih snaga; švedski plaćenici koji su sudjelovali kao dio pohoda u De la Gardie (srpanj 1610) su se predali. Bitka je imala ozbiljne posljedice za Rusiju, budući da su cara svrgnuli boljari a Poljaci okupirali Kremlj.

Godine 1611. švedske ekspedicijske postrojbe pod Jacobom De la Gardie zauzele su Novgorod. Novgorođani su zamolili švedskog kralja da instalira jednog od svojih sinova ­Karla Filipa ili Gustava Adolfa ­ kao njihovog vladara.

U međuvremenu, Gustavus Adolphus je dospio na švedsko prijestolje. Mladi kralj je odlučio pritisnuti bratovo pravo na rusko prijestolje čak i nakon što su Poljaci su bili protjerani iz Moskve nakon domoljubnog ustanka 1612. godine te je Mihail Romanov bio izabran za novog cara.

Dok su švedski državnici predviđali stvaranje trans-baltičke vlasti koja bi se protezala prema sjeveru do Arhangelska i prema istoku do Vologda, De la Gardie i drugi švedski vojnici, i dalje držeći Novgorod i Ingriju, vidjeli su rat kao reakciju jer njihove snage nisu primile plaću za sudjelovanje u pohodu De la Gardie. Godine 1613. oni su napredovali prema Tihviunu i postavili opsadu grada, ali su bili odbijeni. Ruska protu­ofenziva nije, međutim, uspjela vratiti Novgorod.

Sljedeće godine su opsjedali Pskov, ali ruski generali Morozov i Buturlin su održavali svoje položaj dok 27 veljače 1617. nije potpisan Sporazum iz Stolbova koji je oduzeo Rusij pristup Baltičkom mora i dodjelio Švedskoj pokrajine Ingriju s gradovima iz Ivangorod, jama, Koporye i Noteborg. Novgorod i Gdov su trebali biti vraćeni Rusiji.

Kao rezultat rata, Rusiji je uskraćen pristup moru oko stoljeća, unatoč njihovim upornim nastojanjima da preokrenu situaciju.