Iranska teorija o podrijetlu Hrvata

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Rasprostranjenost iranskih naroda u 1. st. pr. Kr. (Skitija je prikazana narančasto)

Teorija da su drevni Hrvati stigli u Europu iz Irana razvijala se od kraja18. stoljeća, a veliku je popularnost stekla nakon osamostaljenja Hrvatske. Otkriveni su stari zapisi i razne sličnosti koji ukazuju na mogućnost da su Hrvati nekad bili iransko pleme. Jedan od autora ove teze je profesor Orijentalnog papinskog instituta u Rimu, isusovac Stjepan Krizin Sakač.[1]

Za druge teorije o podrijetlu Hrvata vidi popis teorija o podrijetlu Hrvata.

Etimologija hrvatskog imena[uredi VE | uredi]

Ime Hrvati, prema suvremenim istraživanjima vuče korijen iz iranske ili arijske riječi, i najvjerojatnije iz proto-arijskog saraswati (sanskrt), koje se kasnije pretvorilo u Harahwaiti. Ono datira iz 3750. godine prije Krista. Ovdje treba znati da su Arya narodi prodrli u Indiju, noseći sa sobom iransko ime i iranski jezik. Danas se oni nazivaju Hindusima (po rijeci Ind) i čine granu Indoeuropskih (Arijskih naroda). Aryan znači 'plemeniti' a prefiks ar- prisutan je kako u imenu Aryan, tako i u raznim drugim nazivima. Čak je i u asirskom postojao naziv Arvat. Ostale razne varijante nalazimo i kod drugih naroda koji su bili u kontaktu s Hrvatima, a ovaj etnonim ostao je i danas sačuvan imenima naselja i gradova kao u Siriji (Arwata), Chorwat u Indiji, a u Kurdistanu postoji i selo Hrvati. Značenje imena Hrvati moglo bi imati slično značenje koje ima i ime Arya i Harahwaiti.

U jednom rukopisu koji datira iz 1370. pr. Kr. spominju se Hrvati i njihov jezik kao Hurrvuhe. U vremenima Ahemenida, napose kod Kira II. i Darija I. postoji istočna iranska provincija Harauvatya i pleme koje tamo živi nazivano Harauvatis ili Harahvaiti (grč. Arahozija), spominju se 12 puta. Postoje i dva rukopisa koja spominju Hrvate u Iranu u II. i III. stoljeću prije Krista u zemljama Horooouathos i Horoathoi. Godine 318. spominju se Aryans (Arijci) Horites (Huriti) ; 559. govori se o arijskim konjanicima Hrwts s područja Krima i Azova.

Sličnosti Hrvata i Iranaca[uredi VE | uredi]

Stari Hrvati opisivali su strane svijeta bojama, a po iranskom načinu. Bijela je boja označavala zapad, crvena – jug, zelena – istok, a crna – sjever.[2]

Rana povijest Hrvata prema toj teoriji[uredi VE | uredi]

Sedmo je stoljeće, Avari su navalili na Dalmaciju i zauzeše 614.- 615. Salonu, Hrvati su još iza Karpata. Na putu prema obalama Jadrana prethodi utemeljenje Bijele i Crvene Hrvatske. Oni su kao nomadski narod oko 200. prije Krista migrirali u stepe i ujahali u Europu pred kraj 4. stoljeća, moguće zajedno s Hunima. Pokorili su Slavene na području sjeverne Bohemije i južne Poljske i osnovali Bijelu Hrvatsku. Slavenski jezik preuzeli su od brojčano mnogobrojnijih Slavena, ali su sačuvali hrvatsko ime koje ih je pratilo tisućama godina unazad, prvi puta spominje se kao Harahwaiti iz 3750. prije nove ere.

U 7. stoljeću došavši na rimsko područje nazivaju ih Slavenima. Prateći kronološki povijesna imena Hrvata pratimo ujedno i njihovu migraciju iz Irana i Afganistana (Harahvaiti i Harauvati) pa na područje Armenije u Gruzije (Hurravat i Hurrvuhe), do Crnog mora Horoouathos i napokon na obalu Jadrana (Croati). U 4. stoljeću Hrvati prodiru u područje naseljeno Antima i osnivaju Crvenu Hrvatsku (na području današnje Ukrajine) gdje ih nazivaju Horiti. U vikinških putopisaca ova je zemlja nazivana Krowataland. Kod ruskih i poljskih putopisaca nazivani su Carvati, Rothe Krobatthen i Horvaty. Ukrajinska se Hrvatska po smrti kralja Mezamera ujedinjuje s Bijelom (zakarpatskom) Hrvatskom u Veliku Hrvatsku. Glavni grad ove države bio je današnji Krakov. U šestom stoljeću antsko-slavenski savez se raspada pod pritiskom Avara. Anti nestaju. Hrvati se podigoše i potjeraše Avare do Jadrana gdje su utemeljili drugu Crvenu Hrvatsku. Ovdje su oni trebali stići negdje u drugoj polovici 7. stoljeća. (Prema caru Herakliju ipak su već 630. otjerali Avare i Slavene s Jadranske obale.)

Pisani tragovi[uredi VE | uredi]

Jedan od ranijih oblika hrvatskog imena, ΧΟΡΟΑΘΟΣ (Horoathos), nalazi se na Tanajskom pločama ispisane grčkim pismom iz 200. godine, nađenima u luci Tanais na poluotoku Krim. Obje ploče se čuvaju u arheološkom muzeju ruskog grada Petrograda.[3]

  • Pismo čelniku najstarije banovine Hurrwurtu i akadskom vazalu Kurdistana Hurru-Bani

Arwatal iz Urkiša oko 2340. pr. Kr. (dokumentirano akadskim klinopisima nadređenog cara Sargona Velikog)

  • Sirijski klinopis Idrilima Alepskog vazala prvog vladara Hurrwuhe-Šarmata Bratarina

Mitanni iz Wasugana u Kurdistanu oko 1500. pr. Kr.

  • Sarmada (kralj) Surena (53.-36. pr.Kr.) uništava s oklopnom konjicom 53. pr. Kr. brojne rimske legije gdje pogiba i sam rimski konzul Marko Kras
  • Kralj Radomišt odolijeva mnogobrojnim rimskim legijama koje provaljuju u Perziju
  • Sirijski biskup Zacharias Rhetor 559. godine pismeno svjedoči o kasnoj neslavenskoj selidbi arijevskoga konjičkog naroda Hrwts uz sjeverne obale Azovskog mora

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Studia croatica Andrija Lukinović: Bratovština sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama
  2. Mato Marčinko, Indoiransko podrijetlo Hrvata, Zagreb : Naklada Jurčić, 2000., ISBN 953-6462-33-8, na str. 331.
    Wikicitati „Po iranskom su načinu stari Hrvati označivali bojama strane svijeta i zemalja u kojima su stanovali (bijela – zapad, crvena – jug, zelena – iztok, crna – sjever).”
    (Stranica 331.)
  3. Škegro, Ante, "Najstariji 'popis' Hrvata: Javni natpisi s dviju mramornih ploča iz Tanaisa na Azovskom moru", u: Bosna Franciscana 16 (2002) X, str. 134-144.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • M.N. Ćurić: Staroiransko podrijetlo Hrvata. Zagreb 1991.
  • M. Vidović: Hrvatski iranski korijeni. Grgur Ninski, Zagreb 1991.
  • Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata: Tko su i odakle Hrvati - revizija etnogeneze, Zagreb 1994.
  • Iranski Kulturni centar: Staroiransko porijeklo Hrvata (zbornik simpozija), Zagreb 1999.
  • Škegro, Ante, "Najstariji 'popis' Hrvata: Javni natpisi s dviju mramornih ploča iz Tanaisa na Azovskom moru", u: Bosna Franciscana 16 (2002) X, str. 134-144.
  • S.K. Sakač: Hrvati do stoljeća VII (zbornik radova). Darko Sagrak, Zagreb 2000.
  • M. Marčinko: Indoiransko podrijetlo Hrvata. Jurčić d.o.o., Zagreb 2000.
  • Udruga Muži zagorskog srca: Podrijetlo Hrvata (zbornici simpozija 2001-2006), dio I.- Indoiranski iskon, II.- Genetička otkrića, III.- Etnogeneza. Zagreb-Zabok 2007.
  • Identity of Croatians in Ancient Iran [1]
  • Identity of Croatians in Ancient Iran [2]
  • Put Hrvata Do Jadrana [3]