Ivan Šubašić

Izvor: Wikipedija
Ivan Šubašić
Ivan Šubašić

Ivan Šubašić

ban Banovine Hrvatske
trajanje službe
24. kolovoza 1939. – 13. lipnja 1943.
Zamjenik Ivo Krbek
Prethodnik položaj stvoren
Nasljednik položaj ukinut
23. predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije (u izbjeglištvu)
trajanje službe
8. srpnja 1944. – 2. studenoga 1944.
Prethodnik  Božidar Purić
Nasljednik Josip Broz Tito
Rođenje 7. svibnja 1892., Vukova Gorica
Smrt 22. ožujka 1955., Zagreb
Politička stranka HSS
Zanimanje pravnik

Ivan Šubašić (Vukova Gorica, 7. svibnja 1892.Zagreb, 22. ožujka 1955.), bio je hrvatski odvjetnik i političar, ban Banovine Hrvatske, znan i kao posljednji Ban Hrvatske. Narodni zastupnik kotara Delnice, jedini ban Banovine Hrvatske od 1939. godine. Predsjednik izbjegličke vlade Kraljevine Jugoslavije u Londonu postao je 1944. godine. S Titom je potpisao dva sporazuma koji su omogućili suradnju Titova partizanskog pokreta i kraljevske vlade. Godine 1945. kratko vrijeme bio je ministar vanjskih poslova Demokratske Federativne Jugoslavije.

Rani život[uredi | uredi kôd]

Osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju je završio u Zagrebu 1913. godine.[1] Nakon toga, upisao je Teološki fakultet. U vrijeme Prvog svjetskog rata mobiliziran je u Austro-ugarsku vojsku i sudjelovao je u borbama na Drini 1914. godine. Nakon toga, poslan je na istočno bojište. Tu je dospio u rusko zarobljeništvo, gdje je stupio u dobrovoljačke jedinice srpske vojske i sudjelovao u proboju Solunskog bojišta. Regent Aleksandar ga je darivao nagradom Karađorđeve zvijezde. Po završetku rata, studirao i doktorirao pravo na Zagrebačkom sveučilištu. Otvorio je svoj odvjetnički ured u Vrbovskom, na današnjoj adresi I. G. Kovačića 4. Tu se upoznao i s vođom HSS-a, Vladkom Mačekom i ubrzo pristupio istoj stranci. Za zastupnika u Narodnoj skupštini izabran je 1938. godine.

Politička karijera[uredi | uredi kôd]

Ban Banovine Hrvatske[uredi | uredi kôd]

Kao ugledan čovjek, radio je kao posrednik između Dvora princa Pavla Karađorđevića i Vladka Mačeka o rješenju hrvatskog pitanja. Kao pomirljiv političar, imenovan je za bana Banovine Hrvatske poslije sporazuma Cvetković-Maček u jesen 1939. godine, premda je Maček u početku želio Augusta Košutića na tom mjestu. Za vrijeme Travanjskog rata boravio je u Zagrebu. Odbio je pustiti na slobodu zatvorene komuniste prije njemačkog ulaska u Zagreb.[nedostaje izvor] Bio je usko povezan s vladom generala Simovića i s njom je napustio zemlju.

U izbjegličkoj vladi[uredi | uredi kôd]

Šubašić u Italiji s jugoslavenskim kraljem Petrom II, 1944. godine

Poslije većih ostavki pojedinih ministara Simovićeve vlade, dobio je mjesto jednog od kraljevog namjesnika. Poslije kraćeg boravka u Londonu, otputovao je u SAD u sastavu vladinog izaslanstva. U Americi ostaje sve do početka 1944. godine kada na poticaj premijera Churchilla prihvaća misiju sastava nove vlade. Dana 1. lipnja 1944. godine kao kompromis - Hrvat i nekomunist - bio je imenovan predsjenikom vlade.[2] U ovoj vladi, dr. Šubašić je vršio i dužnost ministra vanjskih poslova i ministra financija. Na prijedlog Churchilla upućen je u Jugoslaviju da se sporazumi s predstavnicima NKOJ-a i maršalom Josipom Brozom Titom o formiranju zajedničke vlade.

Povratak u Jugoslaviju[uredi | uredi kôd]

Boravi na Visu od 14. do 17. svibnja 1944. godine, gdje je potpisao s Titom Viški sporazum. Nakon toga, odlazi u Bari gdje izvještava britanskog premijera Churchilla o rezultatima sporazuma. Na ponovno inzistiranje Churchilla, odlazi po drugi put u Jugoslaviju. Boravi u Beloj Crkvi do kolovoza 1944. godine, a zatim u Vršcu, gdje ima opsežne razgovore s Titom o sastavu nove vlade. Po formiranju privremene vlade DFJ, 7. ožujka 1945. godine u Beogradu, dr. Šubašić je dobio resor vanjskih poslova. Već u listopadu 1945. godine podnio je ostavku zbog neslaganja s političkim smjerom u zemlji i napustio vladu. Po pobjedi snaga JNOF-a (komunista) na izborima, dr. Šubašić odlazi u Zagreb.

Kasniji život i smrt[uredi | uredi kôd]

Živio je povučeno, no pod stalnom paskom OZNA-e. Umro je 22. travnja 1955. godine u Zagrebu. Pokopan je na Mirogoju, a na sprovodu se okupilo 10.000 ljudi.

Literatura[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. – 2007.), Zagreb, 2007., str. 926., ISBN 978-953-95772-0-7
  2. Journal of Croatian Studies, XXIV, 1983 – Annual Review of the Croatian Academy of America, Inc. New York, N.Y., Electronic edition by Studia Croatica. Pristupljeno 2. veljače 2010. (engl.)