Ivan Pudar
| Ivan Pudar | ||
|---|---|---|
| Osobni podatci | ||
| Puno ime | Ivan Pudar | |
| Nadimak | Maca | |
| Rođenje | 6. kolovoza 1961. Zemun, Srbija | |
| Broj | trener | |
| Igračka karijera* | ||
| Godina | Klub | Nast. (gol.) |
| 1979. – 1990. 1990. – 1991. 1991. – 1992. |
Hajduk Split Espinho Boavista |
157 (0) 28 (0) 21 (0) |
| Reprezentativna karijera** | ||
| 1985. | .svg){kind=small} Jugoslavija
|
1 (0) |
| Trenerska karijera | ||
| 2004. – 2007. 2007. 2008. – 2009. 2009. 2010. 2012. – 2013. 2015. 2017. 2017. – 2018. 2018. |
HNK Šibenik Hajduk Split HNK Trogir NK Solin NK Hrvatski dragovoljac NK Solin HNK Segesta NK Zadar RNK Split FK Kaspij | |
| Portal o životopisima | ||
| Portal o športu | ||
Ivan Pudar (Zemun, 6. kolovoza 1961.), hrvatski bivši nogometni vratar, danas nogometni trener.
Igračka karijera[uredi | uredi kôd]
Kao nogometaš proveo je karijeru u Hajduku, debitiravši u Osijeku, a par dana nakon toga kao 18-godišnjak branio je u famoznoj utakmici Kupa UEFE protiv, tada možda najjače momčadi u Europi, njemačkog HSV-a. U obje je utakmice vrlo dobro branio, bez obzira na ispadanje Hajduka.
1986. doživio je prometnu nesreću gdje ozlijeđuje koljeno, koje je mu usporava obećavajuću karijeru i zauvijek prekida uzlaz ka samom vrhu europskih vratara.
Odlazi na posudbu u Spartak iz Subotice na šest mjeseci, te se vraća u Split, i tamo kao što je obećao, postaje kapetanom.
Do 1990. brani za Hajduk, na čijem golu ima 187 utakmica. U inozemstvu je branio na vratima portugalskih klubova Espinha, Boaviste i Sao Joai de Madeire, te njemačkog Triera.
Za reprezentaciju Jugoslavije branio je samo jednu utakmicu, ne dobivavši prigodu u izabranim vrstama, čiji izbornici su preferirali vratare koji su branili u "Partizanu" i "Crvenoj zvezdi" iz Beograda.
Od inih reprezentativnih kategorija, ima brončanu medalju s olimpijade u Los Angelesu 1984.
- Statistika u Hajduku[1]
| Natjecanje | Nastupi | Zgoditci |
|---|---|---|
| Prvenstvo | 157 | 0 |
| Kup | 15 | 0 |
| Superkup | 0 | 0 |
| Međunarodne | 13 | 0 |
| Splitski podsavez | 0 | 0 |
| Ukupno | 185 | 0
|
| Prijateljske | 101 | 4 |
| Sveukupno | 286 | 4 |
Trenerska karijera[uredi | uredi kôd]
Kao trener bio je na klupi Hajduka 2002. u obliku pomoćnika Slavenu Biliću, a vodio je i kadete, te juniore bilih. Nakon toga, ostaje Hajdukovim "igračem" i trenira momčadi povezane sa splitskim klubom, poput Omiša, Mosora, dva puta Solina i Šibenika. Vječna želja, kao i svakom bivšem igraču, bila je da jednom sjedne na mjesto trenera Hajduka, kojem je bio blizu nakon otkaza Gudelju i ostavke Bonačića, ali nije uspio dobiti posao.
Nakon što je 2004. pri dnu druge lige preuzeo momčad Šibenika, u 2 godine s njom je dospio do četvrtog mjesta 1. HNL, afirmiravši talentirane igrače poput Gordona Schildenfelda i Ante Rukavine. Tijekom sezone 06./07. došao je do naslova trenerskog osvježenja i sigurnog nasljednika Zorana Vulića na klupi matičnog mu kluba. Sve su mu momčadi igrale lijep, napadački nogomet, a osobno se najčešće konzultirao sa slavnim Tomislavom Ivićem koji ga je cjenio i kao igrača.
Nakon što je Vulić pred kraj tekuće sezone podnio ostavku, Pudar je stigao na toliko očekivano mjesto trenera Hajduka, gdje je po ugovoru trebao ostati naredne 2 sezone, ne bi li potvrdio "Hajdukovu" tradiciju u kojoj su njegovi treneri (nerijetko i najuspješniji) uglavnom bili vratari.
Nakon što je "Vulićevu" sezonu završio kao drugi, iza neuhvatljivog Dinama, u narednu je sezonu krenuo s 3 gostujuća remija u 5 utakmica, jedva eliminiranom Budućnosti, te porazom od Sampdorije na Poljudu uz igru nedostojnu iskusne i skupe momčadi kakvu je vodio. Već nakon 5. kola dobio je otkaz. U travnju 2015. preuzima klupu nastarijeg hrvatskog nogometnog kluba Segeste iz Siska, s kojom je ostvario ostanak u ligi, te se nakon samo mjesec i pol dana oprostio.
Nagrade i priznanja[uredi | uredi kôd]
- najbolji trener 2. HNL 2012./13.
Izvori[uredi | uredi kôd]
| ||||||||||||||||
| ||||||||||||||||