Ivana Sajko

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ivana Sajko
Puno ime Ivana Sajko
Rođenje 8. prosinca 1975., Zagreb
Zanimanje književnica, dramaturginja
Književne vrste drama, roman
Književni period 21. stoljeće
Važnija djela
Nagrade
Portal o životopisima


Ivana Sajko (Zagreb, 8. prosinca 1975.), hrvatska književnica, dramaturginja i redateljica, etablirana i u kazalištima njemačkog govornog područja.[1] Drame joj se izvode u kazalištu i na radiju, te su objavljene na desetak jezika.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Diplomirala je na Akademiji dramske umjetnosti 2000., i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uređivala je i vodila V-efekt, televizijsku emisiju o kazalištu, te bila kazališna kritičarka na Radiju 101. Surađivala je s Trećim programom Hrvatskoga radija. Članica je uredništva Frakcije, časopisa za izvedbene umjetnosti. Suosnovala je kazališnu skupinu "BAD co." gdje je do 2005. djelovala kao dramaturginja i redateljica. Kasnije nastavlja režirati i izvoditi vlastite drame u hibridnim izvedbenim formama, eksperimentirajući s problemima odnosa dramskoga teksta i scenske izvedbe.

Drame joj se izvode u kazalištu i na radiju, te su objavljene na desetak jezika. Često su politički angažirane, s egzistencijalističkim motivima i tematikom.[2] Od 2008. njena djela stječu popularnost na kazališnoj sceni njemačkog govornog područja, gdje se često i praizvode. Drama Rose is a rose is a rose is a rose je praizvedena na festivalu Steirischer Herbst u Grazu (2008.), a Prizori s jabukom u Stadttheater Bern (2009.)

Hrvatska praizvedba drame Rose is a rose is a rose is a rose postavljena je u Zagrebačkom kazalištu mladih u koprodukciji s Istarskim narodnim kazalištem. Hrvatska praizvedba drame Prizori s jabukom postavljena je na 62. Dubrovačkim ljetnim igrama u režiji i izvedbi autorice. Kritika je tim povodom ustvrdila kako predstava označava pomak u koncepciji Dubrovačkih ljetnih igara prema postdramskom izrazu teatra, a zbog toga ju je i kazališni kritičar Igor Ružić uvrstio u godišnju listu najboljih dramskih predstava 2011. godine, te je tom prilikom zapisao:"Možda i najbolji tekst Ivane Sajko, koji njezinim uobičajenim bolnim i angažiranim temama pomoću biblijskog okvira daje i sasvim konkretna geopolitička sidrišta, a ne samo aluziju na domaće prilike. Što su sve Igre ovom predstavom dobile, tek će postati jasno zadrže li ovaj smjer i politiku koja se sjetila da je manje ponekad više."[3]

Godine 2012. sudjeluje u međunarodnom projektu Zagrebačkog kazališta mladih i Kazališta iz Braunschweiga gdje postavljaju njezin tekst Krajolik s padom. Iste godine kao autorica sudjeluje u kazališnom triptihu Jalova koji se bavio spornim zakonom o medicinski potpomognutoj oplodnji, a koji je ostvaren u sklopu projekta Maribor - Europska prijestolnica kulture. Iste godine premijerno je izvedena njezina drama To nismo mi, to je samo staklo u konceptu i režiji Bojana Đorđeva i Siniše Ilića i produkciji Balcan Can Contemporary projekta, a u prostorima trgovačkog centra Beograđanka u Beogradu. Godine 2016. piše zapaženu adaptaciju romana Gustavea Flauberta Gospođa Bovary za GDK Gavella u režiji Saše Božića sa Jelenom Miholjević u naslovnoj ulozi.

Od 2016. godine živi u Berlinu gdje nastavlja vrlo uspješnu spisateljsku karijeru. Sudjeluje na raznim forumima, piše kolumne za dnevnu novinu Die Zeit, te kao dramatičarka i redateljica radi u brojnim kazališnim kućama. Veliki uspjeh postiže 2018. godine kada zajedno sa prevoditeljicom Alidom Bremer osvaja prestižnu nagradu Internationaler Literaturpreis koju dodjeljuje Das Haus Kulturen der Welt, kulturni centar u Berlinu u suradnji sa zakladom Stiftung Elementarteilchen. Nagrada se dodjeljuje za stranu književnost prvi put prevedenu na njemački jezik.

Do sada je objavila zbirku drama Smaknuta lica (Meandar 2001), dramsku trilogiju Žena – bomba (Meandar 2004), te zbirku drama Trilogija o neposluhu (2011), romane Rio bar (Meandar 2006) nagrađen priznanjem Ivan Goran Kovačić za najbolje prozno djelo, Povijest moje obitelji (2009.), i Ljubavni roman (2015.), te teorijsku knjigu Prema ludilu (i revoluciji): čitanje (Disput 2006).

Djela[uredi | uredi kôd]

Drame[uredi | uredi kôd]

  • 23 macak, 1995.
  • Naranča u oblacima, 1997.
  • Rekonstrukcije - komičan sprovod prve rečenice, 1997.
  • 4 suha stopala, 1999.
  • Arhetip: Medeja - monolog za ženu koja ponekad govori, 2000.
  • Rebro kao zeleni zidovi, 2000.
  • Ulicari - city tour Orfeja i Euridike, 2001.
  • Misa za predizbornu šutnju, mrtvaca iza zida i kopita u grlu, 2002.
  • Žena-bomba, 2003. [4]
  • Europa - monolog za majku Courage i njezinu djecu, 2004.
  • Rose is a rose is a rose is a rose, 2008.
  • Prizori s jabukom, 2009.
  • To nismo mi, to je samo staklo, 2011.
  • Krajolik s padom, 2011.

Romani[uredi | uredi kôd]

  • Rio bar, 2006. [5]
  • Povijest moje obitelji, 2009.
  • Ljubavni roman, 2015. [6]
  • Male smrti, 2021.

Teorijske knjige[uredi | uredi kôd]

  • Prema ludilu (i revoluciji) : čitanje, 2006. [7]

Nagrade[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ LZMK, Hrvatska enciklopedija, Sajko, Ivana (pristupljeno 18. prosinca 2017.)
  2. ↑ LZMK, Hrvatska enciklopedija, Sajko, Ivana (pristupljeno 18. prosinca 2017.)
  3. ↑ - Kritika Igora Ružića na T-portalu Provjerite vrijednost parametra |url= (pomoć). Pristupljeno 2. siječnja 2012.
  4. ↑ Barbara Gregov, Ivana Sajko – Žena-bomba hrvatske drame, voxfeminae.net, 8. prosinca 2015. (IA), pristupljeno 22. svibnja 2021.
  5. ↑ Božidar Alajbegović, KRITIKA : Ivana Sajko - 'Rio bar' (Meandar, 2006.), Bibliovizor, Treći program Hrvatskoga radija, svibanj 2006. (HAW)
  6. ↑ Ivana Sajko : Prostor teksta je mjesto gdje se zbilja mogu odviti neka lijepa čuda (intervju), mvinfo.hr, 24. kolovoza 2015. (IA), pristupljeno 22. svibnja 2021.
  7. ↑ Stephanie Jug, Sonja Novak, Antipoetika Ivane Sajko: Što ludilo, revolucija i pisanje imaju zajedničko?, sic 1/2014. (CROSBI)

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Mrežna mjesta

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ivana_Sajko&oldid=5912884"