Ivana Sajko
| Ivana Sajko | |
|---|---|
| Puno ime | Ivana Sajko |
| Rođenje | 8. prosinca 1975., Zagreb |
| Zanimanje | književnica, dramaturginja |
| Književne vrste | drama roman |
| Književni period | 21. stoljeće |
Važnija djela
| |
Nagrade
| |
Ivana Sajko (Zagreb, 8. prosinca 1975.), hrvatska književnica, dramaturginja i redateljica, etablirana i u kazalištima njemačkog govornog područja.[1] Drame joj se izvode u kazalištu i na radiju, te su objavljene na desetak jezika.
Životopis[uredi VE | uredi]
Diplomirala je na Akademiji dramske umjetnosti 2000., i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uređivala je i vodila V-efekt, televizijsku emisiju o kazalištu, te bila kazališna kritičarka na Radiju 101. Surađivala je s Trećim programom Hrvatskoga radija. Članica je uredništva Frakcije, časopisa za izvedbene umjetnosti. Suosnovala je kazališnu skupinu "BAD co." gdje je do 2005. djelovala kao dramaturginja i redateljica. Kasnije nastavlja režirati i izvoditi vlastite drame u hibridnim izvedbenim formama, eksperimentirajući s problemima odnosa dramskoga teksta i scenske izvedbe.
Drame joj se izvode u kazalištu i na radiju, te su objavljene na desetak jezika. Često su politički angažirane, s egzistencijalističkim motivima i tematikom.[2] Od 2008. njena djela stječu popularnost na kazališnoj sceni njemačkog govornog područja, gdje se često i praizvode. Drama Rose is a rose is a rose is a rose je praizvedena na festivalu Steirischer Herbst u Grazu (2008.), a Prizori s jabukom u Stadttheater Bern (2009.)
Hrvatska praizvedba drame Rose is a rose is a rose is a rose postavljena je u Zagrebačkom kazalištu mladih u koprodukciji s Istarskim narodnim kazalištem. Hrvatska praizvedba drame Prizori s jabukom postavljena je na 62. Dubrovačkim ljetnim igrama u režiji i izvedbi autorice. Kritika je tim povodom ustvrdila kako predstava označava pomak u koncepciji Dubrovačkih ljetnih igara prema postdramskom izrazu teatra, a zbog toga ju je i kazališni kritičar Igor Ružić uvrstio u godišnju listu najboljih dramskih predstava 2011. godine, te je tom prilikom zapisao:"Možda i najbolji tekst Ivane Sajko, koji njezinim uobičajenim bolnim i angažiranim temama pomoću biblijskog okvira daje i sasvim konkretna geopolitička sidrišta, a ne samo aluziju na domaće prilike. Što su sve Igre ovom predstavom dobile, tek će postati jasno zadrže li ovaj smjer i politiku koja se sjetila da je manje ponekad više."[3]
Godine 2012. sudjeluje u međunarodnom projektu Zagrebačkog kazališta mladih i Kazališta iz Braunschweiga gdje postavljaju njezin tekst Krajolik s padom. Iste godine kao autorica sudjeluje u kazališnom triptihu Jalova koji se bavio spornim zakonom o medicinski potpomognutoj oplodnji, a koji je ostvaren u sklopu projekta Maribor - Europska prijestolnica kulture. Iste godine premijerno je izvedena njezina drama To nismo mi, to je samo staklo u konceptu i režiji Bojana Đorđeva i Siniše Ilića i produkciji Balcan Can Contemporary projekta, a u prostorima trgovačkog centra Beograđanka u Beogradu. Godine 2016. piše zapaženu adaptaciju romana Gustavea Flauberta Gospođa Bovary za GDK Gavella u režiji Saše Božića sa Jelenom Miholjević u naslovnoj ulozi.
Od 2016. godine živi u Berlinu gdje nastavlja vrlo uspješnu spisateljsku karijeru. Sudjeluje na raznim forumima, piše kolumne za dnevnu novinu Die Zeit, te kao dramatičarka i redateljica radi u brojnim kazališnim kućama. Veliki uspjeh postiže 2018. godine kada zajedno sa prevoditeljicom Alidom Bremer osvaja prestižnu nagradu Internationaler Literaturpreis koju dodjeljuje Das Haus Kulturen der Welt, kulturni centar u Berlinu u suradnji sa zakladom Stiftung Elementarteilchen. Nagrada se dodjeljuje za stranu književnost prvi put prevedenu na njemački jezik.
Do sada je objavila zbirku drama Smaknuta lica (Meandar 2001), dramsku trilogiju Žena – bomba (Meandar 2004), te zbirku drama Trilogija o neposluhu (2011), romane Rio bar (Meandar 2006) nagrađen priznanjem Ivan Goran Kovačić za najbolje prozno djelo, Povijest moje obitelji (2009.), i Ljubavni roman (2015.), te teorijsku knjigu Prema ludilu (i revoluciji): čitanje (Disput 2006).
Djela[uredi VE | uredi]
Drame[uredi VE | uredi]
- 23 macak, 1995.
- Naranča u oblacima, 1997.
- Rekonstrukcije - komičan sprovod prve rečenice, 1997.
- 4 suha stopala, 1999.
- Arhetip: Medeja - Monolog za ženu koja ponekad govori, 2000.
- Rebro kao zeleni zidovi, 2000.
- Ulicari - city tour Orfeja i Euridike, 2001.
- Misa za predizbornu šutnju, mrtvaca iza zida i kopita u grlu, 2002.
- Žena-bomba, 2003.
- Europa - monolog za majku Courage i njezinu djecu, 2004.
- Rose is a rose is a rose is a rose, 2008.
- Prizori s jabukom, 2009.
- To nismo mi, to je samo staklo, 2011.
- Krajolik s padom, 2011.
Romani[uredi VE | uredi]
- Rio bar, 2006.
- Povijest moje obitelji, 2009.
- Ljubavni roman, 2015.
Teorijske knjige[uredi VE | uredi]
- Prema ludilu (i revoluciji): čitanje, 2006.
Nagrade[uredi VE | uredi]
- 1998. Nagrada za dramsko djelo "Marin Držić", za "Naranča u oblacima"
- 2000. Nagrada za dramsko djelo "Marin Držić", za "Rebro kao zeleni zidovi"
- 2002. Nagrada za dramsko djelo "Marin Držić", za "Misa za predizbornu šutnju, mrtvaca iza zida i kopita u grlu"
- 2006. Nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolje prozno djelo, za roman "Rio bar"
- 2011. Nagrada za dramsko djelo "Marin Držić", za "Krajolik s padom"
Izvori[uredi VE | uredi]
- ↑ LZMK, Hrvatska enciklopedija, Sajko, Ivana (pristupljeno 18. prosinca 2017.)
- ↑ LZMK, Hrvatska enciklopedija, Sajko, Ivana (pristupljeno 18. prosinca 2017.)
- ↑ - Kritika Igora Ružića na T-portalu pristupljeno 2. siječnja 2012