Izvor časti
Izvor časti (lat. fons honorum) je osoba koja, na temelju svojega službenog položaja, ima isključivo pravo dodjeljivanja zakonitih plemićkih naslova i viteških redova drugim osobama.
U razdoblju visokog srednjeg vijeka europski vitezovi bili su u osnovi oklopljeni konjanici–ratnici.[1] U feudalnom sustavu, čija je bitna značajka bila subordinacija vazala (subinfeudatio), bilo je uobičajeno da zapovjednici vitezova dodjeljuju viteštvo svojim najistaknutijim vojnicima, koji su pak, kada bi stekli zapovjedni položaj, imali pravo na isti čin prema drugima.[2] Ova se praksa održala i u doba renesanse. Prema procjeni britanskog povjesničara Lawrencea Stonea, čak četvrtinu od približno 550 engleskih vitezova, koliko ih je bilo u trenutku smrti kraljice Elizabete I. 1603., proizveo je samo jedan velikaš – grof od Essexa.[3] Tijekom većeg dijela srednjega vijeka i privatne osobe mogle su osnivati viteške redove.[4] Najstariji postojeći viteški red, Red svetog Ivana Suverenog viteškog reda hospitalaca od Malte,[5] započeo je upravo kao privatna udruga,[6] koja je tek kasnije stekla službeno priznanje Crkve i države.[7]
U 13. stoljeću javlja se trend da vladari preuzimaju isključivo pravo fons honorum – izvora časti. Proces je započeo car Fridrik II., kao kralj Sicilije, 1231. godine,[8] ukinuvši postupno pravo vitezova da sami podižu svoje štitonoše u viteški red.[9] S nestankom feudalizma i usponom nacionalnih država, dodjela viteštava i plemićkih naslova (u monarhijama) prelazi u isključivu nadležnost vladara, odnosno poglavara države,[10] koji time postaju "izvori časti" svojih naroda.[11]
Ova promjena izazvala je nezadovoljstvo dijela vojničkog plemstva, koji su je smatrali zadiranjem monarha u njihovu dotadašnju autonomiju. Britanski socijalni antropolog Julian A. Pitt-Rivers istaknuo je da je "suveren s jedne strane izvor časti, ali i njezin neprijatelj s druge, budući da prisvaja pravo arbitriranja o njoj".[12] Još je u ranim desetljećima 13. stoljeća, u anonimnoj L'Histoire de Guillaume le Marechal[13] (stihovanoj biografiji Williama Marshala, 1. grofa od Pembrokea, često smatranog najvećim engleskim vitezom srednjeg vijeka), izraženo žaljenje što je "duh viteštva okovan" te što je, kako bilježi povjesničar Richard W. Kaeuper, "život viteza lutalice sveden na položaj tužitelja pred sudovima".[14]
Pitanje je li određeni red legitimni viteški red ili samozvani red neraskidivo je povezano s pojmom fons honorum.[15] Legitimni izvor časti jest osoba ili tijelo koje u trenutku dodjele reda posjeduje suverenitet. U konačnici, upravo autoritet države – bilo da ga utjelovljuje vladajući monarh ili predsjednik republike – razlikuje viteške redove od privatnih udruga.[16][17] Tako u Kanadi nijedna privatna osoba, bez obzira na svoj stalež, više nema pravo dodjeljivati plemićke naslove, viteštva ili viteške redove.[18]
U Ujedinjenom Kraljevstvu službena stranica monarhije navodi da je monarh "izvor časti" te da ima isključivo pravo dodjele svih naslova i odlikovanja, uključujući doživotna lordovstva, viteštva i odličja za hrabrost.[19] Određenim privatnim društvima (primjerice Royal Humane Society) dopušteno je uručivanje medalja, koje se mogu nositi i u uniformi, ali isključivo na desnoj strani, a ne na uobičajenoj lijevoj.[20][21] U Španjolskoj je izvor časti njihov kralj, u svojstvu šefa države.[22]
U Francuskoj se javno smiju nositi samo ona odličja koja priznaje Velika kancelarija Legije časti, a za nošenje stranih odlikovanja potrebna je službena dozvola.[23] Dinastički redovi zabranjeni su osim ako je dinastija u pitanju priznati suveren. Tako je, primjerice, Kraljevski viktorijanski red izrijekom priznat, dok Red svetih Mauricija i Lazara nije. Nepoštivanje ovih odredbi kažnjivo je zakonom. Vlada objavljuje popis kolektivno odobrenih redova, s ciljem zaštite autentičnih domaćih i stranih odlikovanja te sprječavanja zloupotrebe izmišljenih "fantomskih" redova i dekoracija, često motiviranih prijevarom ili osobnom koristi.[24][25]
U Portugalu je predsjednik Republike naslijedio ulogu izvora časti od portugalskih monarha, jer viteški redovi nisu ukinuti revolucijom 1910. godine. Ustav predsjednika imenuje i "velikim meštrom portugalskih počasnih redova" (port. Grão-Mestre das Ordens Honoríficas Portuguesas).[26] U toj ulozi predsjednik nosi i Lentu Tri reda,[27] koja je postala simbolom portugalskog predsjedničkog dostojanstva.
Sveta Stolica izravno dodjeljuje pet papinskih viteških redova, a još dva – Suvereni viteški malteški red i Red Svetoga Groba u Jeruzalemu – "priznaje i podupire". U vezi s brojnim samozvanim katoličkim viteškim redovima, Sveta Stolica je 2012. objavila izjavu da nijedna organizacija izvan tih sedam odobrenih redova "bilo novijeg podrijetla ili srednjovjekovne tradicije" nije priznata. Naglašeno je da Sveta Stolica ne jamči za njihovu povijesnu ili pravnu valjanost niti za njihove ciljeve i organizacijske strukture te da nema nikakvu vrijednost članstvo ili nošenje njihovih oznaka. Također je istaknuto da je neprimjereno korištenje crkava i kapela za njihove ceremonije "primanja u red".[28][29]
- ↑ Spielvogel, Jackson J. 2007. Western Civilization: A Brief History (engleski). IV. izdanje. Cengage Learning. str. 179. ISBN 9780495099734
- ↑ Gautier, Léon. 1891. [1883.] Chivalry (engleski). Prijevod: Frith, Henry. G. Routledge and Sons. London.
- ↑ Ashton, Robert. 1984. Reformation and Revolution: 1558-1660 (engleski). Paladin. London. ISBN 978-0-586-08449-6
- ↑ Wollock, Jennifer G. 2011. Rethinking Chivalry and Courtly Love (engleski). Bloomsbury Publishing. London. str. 75. ISBN 9798216139041
- ↑ Anna, Luigi G. De, ur. 2003. Milites pacis: Military and peace services in the history of Chivalric orders: proceedings of the Conference: The Monks of War – the Monks of Peace, Military and Peace Services in the History of Chivalric Orders (engleski). University of Turku. Turku. str. 82. ISBN 9789512924257
- ↑ Ball, Ann. 2003. Encyclopedia of Catholic Devotions and Practices (engleski). Our Sunday Visitor. Huntington, Indiana. str. 286. ISBN 9780879739102
- ↑ Bunson, Matthew. 2004. [1995.] OSV's Encyclopedia of Catholic History (engleski). revidirano izdanje. Our Sunday Visitor Pub. Division. Huntington, Indiana. str. 602. ISBN 9781592760268
- ↑ Stevenson, Katie. 2006. Chivalry and knighthood in Scotland, 1424–1513 (engleski). Boydell Press. Woodbridge. str. 8. ISBN 9781843831921
- ↑ Mills, Charles. 1825. The History of Chivalry, Or Knighthood and Its Times (engleski). H. C. Carey and I. Lea. Philadelphia. str. 34
- ↑ Bush, M. L. 1988. Rich Noble, Poor Noble (engleski). Manchester University Press. Manchester. str. 65. ISBN 9780719023811
- ↑ McCreery, Christopher. 2005. The Order of Canada: its origins, history, and development (engleski). University of Toronto Press. Toronto. str. 3–16. ISBN 9780802039408
- ↑ Pitt-Rivers, Julian. 1966. Honor and Social Status (PDF). Peristany, Jean G. (ur.). Honour and Shame: The Values of Mediterranean Society (engleski). University of Chicago Press. Chicago. str. 30
- ↑ Meyer, Paul, ur. 1882. L'histoire de Guillaume le Maréchal, comte de Striguil et de Pembroke, régent d'Angleterre : Poème français inconnu, conservé dans du manuscrit de la bibliothèque de Sir Thomas Phillipps, à Cheltenham (francuski). Impr. Daupeley-Gouverneur. Nogent-le-Rotrou.
- ↑ Kaeuper, Richard W. 1999. Chivalry and violence in medieval Europe (engleski). Oxford University Press. Oxford. str. 95. ISBN 9780198207306
- ↑ Matikkala, Antti. 2008. The orders of knighthood and the formation of the British honours system, 1660-1760 (engleski). Boydell Press. Woodbridge. str. 211–213. ISBN 9781843834236
- ↑ Duren, Peter Bander van. 1995. Orders of knighthood and of merit : the pontifical, religious and secularised Catholic-founded Orders and their relationship to the Apostolic See (engleski). Smythe. Gerrards Cross. str. 307–394. ISBN 9780861403714
- ↑ Hieronymussen, Poul Ohm. 1967. Orders, medals, and decorations of Britain and Europe in colour (engleski). Blandford Press. London. ISBN 9780713704457
- ↑ McCreery, Christopher. 2008. Maple leaf and the white cross : a history of the Venerable Order of the Hospital of St John of Jerusalem in Canada (engleski). Dundurn. Toronto, Ont.. str. 26. ISBN 9781550027402
- ↑ The King and Honours. royal.uk (engleski). Pristupljeno 30. kolovoza 2025.
- ↑ Guidance: Honours and awards in the armed forces (JSP 761). gov.uk (engleski). Pristupljeno 30. kolovoza 2025.
- ↑ Great Britain. War Office. 1912. The King's Regulations and Orders for the Army 1912 (engleski). H.M. Stationery Office. str. 287
- ↑ The Crown Today: The Functions of the Head of State. casareal.es (engleski i španjolski). Pristupljeno 30. kolovoza 2025.
- ↑ Code de la Légion d'honneur, de la Médaille militaire et de l'ordre national du Mérite - Article R160. legifrance.gouv.fr (francuski). Pristupljeno 30. kolovoza 2025.
- ↑ Guide - Décorations étrangères - Constitution d'un dossier de demande d'autorisation de port de décorations étrangères [Vodič - Strana odlikovanja - Izrada obrasca zahtjeva za odobrenje nošenja stranih odlikovanja]. drimm.fr (francuski). Inačica izvorne stranice (DOC) arhivirana 23. veljače 2014. Pristupljeno 30. kolovoza 2025.
- ↑ Dispositions pénales relatives aux décorations [Kaznene odredbe koje se odnose na odlikovanja]. legiondhonneur.fr. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. listopada 2010. Pristupljeno 30. kolovoza 2025.
- ↑ Constituição da República Portuguesa (VII Revisão Constitucional). parlamento.pt. 2005. str. pt. Pristupljeno 30. kolovoza 2025.
- ↑ Lei das Ordens Honoríficas Portuguesas. ordens.presidencia.pt (portugalski). Pristupljeno 30. kolovoza 2025.
- ↑ Note of Clarification from the Secretariat of State. ewtn.com (engleski). 16. listopada 2012. Pristupljeno 30. kolovoza 2025.
- ↑ Note Of Clarification From The Secretariat Of State. news.va (engleski). 16. listopada 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. listopada 2016. Pristupljeno 30. kolovoza 2025.