Jabuka (Grude, BiH)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Jabuka
Entitet Federacija BiH
Županija Zapadnohercegovačka županija
Općina/Grad Grude
Stanovništvo (2013.)
 - ukupno 73

Jabuka je naseljeno mjesto u općini Grude, Federacija BiH, BiH.[1]


Selo se nalazi jugozapadno od Tihaljine i južno od sela Puteševice, uz asfaltnu cestu Poljica - Mijaca - (granični prijelaz) - Jabuka - Greda - Dole - Vitina.

S istoka selo štiti brdo Ljubeć, a s juga brdo Dobriševica. Na zapadu Jabuka graniči sa selom Mijacima. Između se nalazi granična patrola 100-tinjak metara udaljena od sela. Selo tvore zaseoci Kupinjak i Jabuka. Selo je organizirano u mjesnu zajednicu zajedno sa selom Puteševica. Osim velikog broja grobnih gomila, zidine turske karaule (1718. - 1876.), zajedničkog bunara trnovca i rodnih pragova Jabučana nema znamenitijih lokaliteta u tom selu.

Povijest[uredi VE | uredi]

S obzirom da se Jabuka ne spominje na popisu iz 1743. i 1768., selo je svakako nastalo kasnije. Nažalost, o selu Jabuci ne postoje gotovo nikakvi podaci do polovice 19. stoljeća. U selu su svi stanovnici istog prezimena - Roso.

Teorije o naseljavanju[uredi VE | uredi]

Po jednoj predaji Jabučani su podrijetlom Maršići iza Pogane Vlake - prepodstavlja se iz Rasna. Po toj predaji bilo je devet braće Maršića koji su imali sestru Mariju a otac im je bio puškar. Neki Alija Hamzić iz Hamzića je birao i na silu uzimao po svojoj volji kršćanske djevojke, o čemu se pjevala pjesma: "Sve oljubi Hamziću Alija samo osta Maršića Marija". Kada je to pjevanje čuo Alija Hamzić, odlučio je na silu odvesti Mariju.

Međutim braća su ga protiv očeve volje ubila kada su za to doznala. Konj je Aliju dovukao u Hamziće. Braća su pobjegla u Podovlje iznad Vojnića, a pred Turcima su pobjegli u Zavojane i na kraju se naselili u Jabuci uz dogovor s Turcima da će davati oko jungu masla godišnje. Dvojica braće su se naselila u Kupinjaku odakle su se njihovi potomci raširili po cijeloj Jabuci. Godine 1853. u Jabuci su bile svega četiri obitelji.

Druga, mnogo vjerojatnija, teorija je da su prezime Roso i Jabučani zapravo potomci starog i znamenitog roda Rozića iz Sritnica, zaseoka sela Kruševa kraj Mostara. Nakon oslobođenja Vrgorske krajine od turske vlasti 1688. jedan je ogranak Rozića prebjegao iz Sritnica u Vrgorac na poticaj franjevaca gdje su ih venecijanske vlasti smjestile u sela Mijaca i Zavojane i dodijelili im zemljište. Oni su se odatle raseljavali u okolna mjesta - Papratnica, Poljica, Kozica, a neki su se s vremenom naselili na ljubuško-grudskom području (Tihaljina, Dole, Kašće, Drinovci, Vitina, Jabuka). Ova vrgoračko-hercegovačka grana Rosića se je kasnije opredijelila za kraći oblik prezimena Roso. Ova teorija je mnogo vjerodostojnija i povijesno utemeljenija o čemu svjedoči činjenica da i danas Rose postoje u Zavojanima, Mijacima, Drinovcima itd. O povezanosti Rosa iz Jabuke s onima iz Zavojana odakle su došli svjedoči i to da su Jabučani dugo vremena svoje mrtve pokapali u Zavojanima.

O Jabučanima postoje i podaci iz druge polovice 19. stoljeća. Ilija (Ilko) Roso iz Jabuke ubio je zajedno s Blažom Kmadžićem iz Žlibine državnog službenika jer mu je ovaj nekoliko puta ukrao duhan koji je Ilko prodavao u Makarskoj. Ilko je pobjegao u šumu i prikrivao se desetak godina.Poslije su se Iliji pridružili i drugi odmetnici koji su snjim počinili još neka zlodjela. Na njegovu glavu je bila raspisana tjeralica od 200 fiorina. Nakon što su njegovu kuću u Jabuci opkolili odbio se predati te je pokušao proboj. Ubio ga je zapovjednik oružništva iz Gorice koji se dan poslije ubio jer mu se na isti dan Ilijina ubojstva utopio sin u Drinovcima.

Hercegovački ustanak u Jabuci[uredi VE | uredi]

Selo Jabuka spominje se u dokumentima o Hercegovačkom ustanku 1874.-1878. U Jabuku su se povukli ustanici predvođeni Musićem i Ljubibratićem, nakon što su 5. ožujka 1876. kod Kašča odbili Turski napad. Odatle su ustanici krenuli dalje niz Tihaljinu prema Ružićima i kroz Drinovce prema Gorici i Posušju.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Jabučani su bili kmetovi Mesihovića, Fazlinovića, Sadikovića i Dizdarevića. Godine 1885. vlasnici kmetskih selišta bili su Dizdarevići i Mesihovići iz Vitine. Neki su Jabučani kmetstva otkupili i prije. Po prvom popisu stanovništva 1879. godine, Jabuka je imala 52 stanovnika i od toga 27 muških i 25 ženskih, a po popisu iz 1895. od 80 stanovnika 17 ih je bilo kmetova dok su ostali bili slobodni seljaci. U crkvenoj administraciji Jabuka je pripadala župi u Zavojianima do 1847. Od 1887. godine u sastavu je klobučke župe. Poslije u župu Drinovce da bi na kraju završilo u župi Tihaljinoj od 1889. gdje je i danas.

Iako pripadaju tihaljskoj župi Jabučani su većinom pokapani i na misu idu u crkvu Velike Gospe u Mijacima koja je sagrađena na hercegovačkom teritoriju. Jabučani su sudjelovali u njezinoj izgradnji. Jabučani su se u potrazi za kruhom dosta selili. U Ameriku, Australiju, Njemačku i Pelješac (Orebić, Trpanj, Kuna) je iselilo više od 50 obitelji. Jabučani žive i u Osijeku, Zagrebu, Kaštelima, Trogiru, Beogradu, Đakovu.

Od 1902. do 1940. stanovništvo je iskazivano zajedno sa stanovništvom sela Tihaljine, a od 1948. do 1981. sa stanovništvom sela Puteševice. U to vrijeme je u Jabuci živjelo preko 110 stanovnika. U Prvom svjetskom ratu stradao je jedan jabučanin dok je u drugom nastradalo njih 6.

Pregled popisa stanovništva sela Jabuke:

1879. - 52
1887. - 55
1893. - 97
1895. - 81

1991.[uredi VE | uredi]

Nacionalni sastav stanovništva 1991. godine, bio je sljedeći[2]:

ukupno: 70

  • Hrvati - 68
  • Jugoslaveni - 1
  • ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 1

2013.[uredi VE | uredi]

Nacionalni sastav stanovništva 2013. godine, bio je sljedeći[1]:

ukupno: 73

  • Hrvati - 73

Turska karaula[uredi VE | uredi]

Turska karaula sagrađena je nakon razgraničenja Turskog Carstva i Mletačke Republike tzv. Požarevačkim mirom 21. srpnja 1718., nakon maloga rata (1715. - 1717.). Zidana je vapnom i kamenom, a bila je pokrivena pločom. Okrugla je oblika i promjera oko 8 metara.

Bila je razdijeljena na dva dijela, imala je kamine (ognjišta) itd. Oko nje je također bio zidani bedem danas dosta ruševan. Karaulu je navodno zidalo stanovništvo od Metkovića, a stanovništvo iz ovih krajeva gradilo je karaulu na Sebišini. Karaula je srušena u hercegovačkom ustanku 1876. godine.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 2.2. Stanovništvo prema etničkoj/nacionalnoj pripadnosti i spolu, po naseljenim mjestima, popis.gov.ba, preuzeto 29. lipnja 2019.
  2. Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991., Državni zavod za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1993.