Jaruške Gornje

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Translation arrow.svg
Ovaj članak ili dio članka, djelomično ili uopće nije preveden sa srpskog jezika.
Slobodno pomozite u prijevodu vodeći računa o stilu i pravopisu. Izvornik se možda nalazi na popisu drugih jezika.


Jaruške Gornje
Jaruške Gornje na karti BiH
Jaruške Gornje
Jaruške Gornje
Jaruške Gornje na zemljovidu Bosne i Hercegovine
Entitet Federacija BiH
Županija Tuzlanska
Općina/Grad Lukavac
Zemljopisne koordinate 44°27′N 18°25′E / 44.45°N 18.42°E / 44.45; 18.42Koordinate: 44°27′N 18°25′E / 44.45°N 18.42°E / 44.45; 18.42
Stanovništvo (1991.)
 - ukupno 882

Jaruške Gornje su naseljeno mjesto u sastavu općine Lukavac, Federacija Bosne i Hercegovine, BiH. Zemljopisni položaj sela Gornje Jaruške

Smješteno nešto istočno od trgovačkih puteva koji su vodili od sjevera Bosne ka njenoj unutrašnjosti, prema jugu. Ti putevi svakako da su i dan danas ostavili iza sebe uočljive tragove kao što su hanovi poznatih trgovaca Begića na ovim našim prostorima. Mnogi putnici su od hana do hana preko dana pješačili da bi tu konačili a ujutro ponovo kretali prema svom zacrtanom cilju.Teritorija ovog sela omeđena je rijekom Turijom sa juga i zapada dok je sjeverna strana označena rječicom Strojnom. Istočna strana omeđena je regionalnim putem Lukavac – Banovići koji je i jedini mogući normalni izlaz iz sela prema urbanijim naseljima južno i sjeverno, jednom riječju zahvata površinu od oko 20 km2. Oivičeno brdima Gradine, Visa, Vijenca, male visoravni Oštrića a nedaleko sa zapada gredom pobrdalja Podcjelovo dobilo je naziv sela u brežuljkastom području do 500 m nadmorske visine.Pogledom iz njega prema jugu brda polako prelaze u planine stvarajući u njemu spoj kontinentalne i planinske klime.Kad govorimo o geografskom položaju Gornjih Jarušaka važno je reći da je to najjužniji dio Lukavačke opštine, odnosno početak Banovičke opštine.Od Lukavačkih sela graniči sa Orahovicom (njenim zaseocima Savičićima i Loznom), Poljicem, Babicama a sa Banovičke strane selima Seonom, Pribitkovićima (njenim zaseokom Borovcem) i Treštenicom. STANOVNIŠTVO Stanovništvo ovog sela već od davnina je raznovrsno, odnosno činili su ga muslimani kao većinski i srbi kao manjinski narod.Prema prvom popisu stanovništva do kojeg sam ja došao kao pisani dokument je popis koji je izvršila Austrougarska vlast 1879.god. u naseljenim mjestima opštine Lukavac.Ti popisi govore da je selo G.Jaruške brojalo 28 kuća sa 179 stanovnika. Od tog broja 108 stanovnika su bili Muslimani a 71 stanovnik je bio Srpske nacionalnosti. Podaci govore da je bilo 94 osobe muškog a 85 osoba ženskog spola.Ratom 1941 god. dolazi do odlaska stanovnika srpske nacionalnosti u planinu Ozren i u podozrenska sela da bi se po završetku tog rata vratili svojim kućama.Poslije rata natalitet muslimanskog stanovništva znatno je bio izraženiji u odnosu na natalitet srpskog stanovništva. Tako imamo da je taj odnos 80 – tih bio 3 : 1 u korist muslimanskog stanovništva (600 muslimana a 200 srba i 180 kuća muslimanskih a 50 srpskih kuća).Ratom 1992 god. dolazi do potpunog istjerivanja bošnjačkog naroda iz ovog sela koji se dao u izbjeglištvo na područje opštine Banovići a većim dijelom na područje Lukavačke opštine.1994. god. dolazi do obrnute situacije i selo naseljavaju samo stanovnici bošnjačke nacionalnosti uz samo jednog srbina koji se vratio u svoj stan na Stanbenim (inače Stanbene su jedan od zaseoka sela G.Jaruške). Ovakvu struktura stanovništva zadržala se i do pisanja ove knjige.Ovo selo krajem 2003.god. broji oko 650 stanovnika. Kada govorimo o broju stanovnika u ovom periodu moramo istaći da se njih oko 60 nije vratilo posloje rata već je promijenilo mjesto boravka. PRIRODNA BOGASTVA Ovaj predio bogat je kamenom krečnjakom koji se koristi za proizvodnju sode, za proizvodnju cementa, vještačkog đubriva i dr.. Zbog toga je 1954. god. otvoren Rudnik krečnjaka «Vijenac» koji je zaposlio veći dio inače do tada nezaposlenog muškog stanovništva ovog sela. Polovina radnika zaposlenih iz G.Jarušaka upravo radi u ovom kamenolomu i dan danas.Od prirodnih bogatstava ovog područja moramo istaći i veliki broj izvorišta pitke vode od kojih svakako treba spomenuti Vrelo ispod Vijenca, izvorište Malin, Stikinu vodu i Orašje. Ovi izvori služe za snabdijevanje stanovništva ovog sela vodom tj. oni čine gradski i trenutni vodovod sela G.Jaruške.Od izvorišta spomenućemo još Bunar, Hamidovo korito, Perilo, Bulkinu vodu, Bijeli potok, Majstorovac i Bajića vodu.1971. god selo nije imalo gradski vodovod ali je uz odobrenje RK «Vijenac» produžen vodovod od školskog igrališta do sadašnje Spomen česme. Za ovaj vodovod važno je istaći da je urađen udarnom akcijom svih mještana Gornjih Jarušaka za samo jedan dan. Na tom mjestu izbetonirane su i postavljene dvije obične česme sa kojih se sav narod ovog sela snabdijevao pitkom vodom. Predveče sve cure i momci dolazili bi sa kantama nasuti vodu, neko bi poašikovao, neko se dobro zasmijao a neko bi se bogami odatle i udao i oženio. Sve do tada voda se nosila u bremama (fučijama) i kantama sa najbližeg izvorišta zvanog Bunar.Ovu knigu ne možemo napisati a ne spomenuti jednu zanimljivost u vezi izvora Malin. Naime mještani G.Jarušaka su imali gradski vodovod od izvora Stikina voda i Orašje i uz pomoć pumpi a i malih redukcija vršeno je snabdijevanje stanovništva ovog sela. Petnaestak kilometara udaljeno selo Turija zbog lošeg snabdijevanja stanovništva pitkom vodom krenulo je u akciju pronalaska jakog izvorišta, i bez ičije saglasnosti od strane rukovodstvo MZ G.Jarušaka započelo izgradnju vodovoda u dužini od osamnaest kilometara od izvora Malin nizvodno rijekom Turijom pa sve do sela Turija. Ovu akciju upola su prekinuli mještani G.Jarušaka a Komitet kao najviši organ Opštinske vlasti i Opštinski sud u Lukavcu morali su dati svoju arbitražu jer je incident mogao eskalirati i izmaći svim kontrolama. Odlučeno je da sav višak vode koji nije potreban selu G.Jaruške ide u vodovod za Turiju. Koliko je jak ovaj izvor govori i podatak da napaja i dječije selo Mira a sama dužina tog vodovoda znatno je uvećana i napaja zaseok Turije Mosorovac.Od prirodnih bogastava ovog sela moramo spomenuti malo vještačko jezero ispod Vijenca koje je kao bistro oko smješteno između brežuljaka obraslih crnogoričnom šumom.Tu su i dvije pećine Šalentra u kojoj sam ulazio u dubinu od 30 m i Vjenačka pećina koja je poznata po strujanju veoma hladnog zraka.Ovaj naš predio bogat je kamenom krečnjakom. Jedan kamen od njih je interesantan i nije krečnjak a zove se Veliki kamen. Nalazi se na jednom malom proplanku kraj šumskog puta od Jarušaka do Orahovice. Visok je od 150-180 cm a težine preko 3 tone. Interesantno je to što niko nezna odakle je postao i kako je nastao taj Veliki kamen na toj maloj zaravni.Ova teritorija od oko 20 km2 obrasla je zimzelenom i listopadnom šumom koja nema neku veliku tehničku vrijednost već samo služi za ogrev a veoma mali dio služi u tehničke svrhe.Tako na ovim prostorima od zimzelenog drveća možemo naći : bijeli i crni bor, smrekve i poneku jeliku dok od listopadnog drveća najrasprostranjeniji je : cer, hrast, bukva, lipa, grab, jasen, bagrem a kraj rijeka i potoka može se naći joha i vrba.Pisajući o šumama moram istaći da je u toku rata od 1992.god. do 1995.god., a i jedan duži period poslije rata, došlo do masovne sječe šuma na ovom prostoru što u pravljenje rovova kao zaštitu i smještaj vojnika ali i jedan poveći dio za prodaju kao ogrev. Niko od nadležnih još nije pokrenuo inicijativu za pošumljavanje izgubljenog šumskog fonda a niti je kaznio počinioce tog djela. PRIVREDA SELA

Već od davnina stanovništvo ovog sela puno je vjerovalo u poljoprivredu, privatni majstorski rad a manje u rad u državnim preduzećima. Tim shvatanjem ovo selo se sporo i teško razvijalo, jer svaki zarađeni dinar iz poljoprivrede bio je mukotrpno zarađen i teško su ga se odricali mnogi za društveni razvoj sela, njegovo približavanje civilizaciji. Moja saznanja govoreda su u Rudniku mrkog uglja «Banovići» u Banovićima radila samo dva čovjeka iz Jarušaka. Svi drugi iako su mogli nisu puno marili za taj posao. Takav način života vodili su sve do otvaranja RK «Vijenac» gdje je većina sposobnog muškog stanovništva potražila posao na tom kamenolomu.Pa ipak neki i tada se nisu uključili u takav način ostvarivanja potrebnih prihoda za život, već su majstorskim tesarskim radom ostvarivali svoj LD tesajući sa bradvinima grede, rogove, daske i praveći po selu i po susjednim mjestima drvene kuće za stanovanje. Od većeg broja takvih majstora spomenućemo Kadrić Jusu, Kadrić Sejfu, Mahovkić Aliju i Mešić Saliha koji su pored mogućnosti solidnog zaposlenja u državne firme svojim pa možda i većim ličnim dohodkom zarađenim od privatnog tesarskog rada školovali i hranili mnogobrojne članove porodice.Iako se većina stanovništva nalazi od 1954.god. u državnim a sada i u privatnim preduzećima poslije dolaska sa posla žurno se prihvaćaju posla u poljoprivredi, stočarstvu a i u privatnom tesarskom poslu. Takva tradicija zadržala se i do dan danas.

Iako jedna od najtežih grana privrede za čije bavljenje su potrebni odgovarajući klimatski uvjeti, za čije bavljenje su potrebne poljoprivredne mašine, narod ovog sela uvijek se sa velikom dozom strpljivosti okretao tom poslu davajući mu poseban značaj. Stranovito zemljište sa puno kamenjara a sa malim ravnim površinama za obradu i sjetvu dosta teško je kvalitetno obraditi i očekivati neke značajnije prihode. Zemljište je dosta dobrog prirodnog sastava pa na ovom prostoru susrećemo se sa sionicom, crvenjušom, prahuljom, koje uz velike količine padavina na ovim prostorima znaju dostići rod ravan i dosta kvalitetnijim vrstama zemljišta.Na ovom prostoru narod je veoma davno uzgajao ćeten zbog same izrade tkanine za nošnju. Tako imamo i naziv jednog dijela Jarušaka – «Ćeteništa».Od poljpoprivrednih kultura na ovom području uvijek je prisutna pšenica jesenska i kukuruz bjelac a dosta ranije i kukuruz zvani osmerac.Velike prihode je davala pšenica upravo zbog same vlage koju zemlja prikupi tokom zime. Uvijek se prihod kretao od 10 – 15 kg roda po jednom posijanom kilogramu pšenice. Zbog toga što se na ovim prostorima pa i šire sijala a i dan danas sije pšenica svakako moramo odati i priznanje i dati riječi pomena je nabavka prve vršalice i aran motora a sada Rahmetli Alije Mahovkića koji je za jedan dan znao ovrijeći do trideset dobrih kladnji, tako da narod sa ovog prostora nije morao čekati sa kobanjima ili kladnjama na dugu vršidbu. Sva ta pšenica bila je samljevena u dva riječna mlina, onaj na rijeci Turiji u Sklopovima čiji je vlasnik bio mlinar Alibašić Numo a drugi na rijeci Strojni vlasništvo Hidanović Muharike. Sa dobrim prihodom pokazao se i kukuruz ali u godinama kada bi kiša padala svaki treći ili četvrti dan.Od poljoprivrednih kultura koje treba spomenuti zbog njihovog dobrog roda je krompir i grah koji sa svojim rodom ne zaostaju od roda pšenice.Kao što sam na početku istakao da je ovaj prostor spoj dviju klima uz dobar prirodni sastav zemljišta sa kojim se može pohvaliti na ovom području sijane su gotovo sve poljoprivredne kulture i sve one davale su prilično dobar rod a to su : zob, raž, ječam, paprika, paradajz i krastavac.Od oko 150 – 200 domaćinstava, svako od njih, uzore – posije najmanje od 1 – 2 dunuma zemljišta i zasije gore navedenim kulturama. Ono sa čime se u ovom izlaganju nemogu pohvaliti je broj zaprege spremne za oranje ove zemlje. Narod je zbog same teške obrade zemljišta volio platiti za oranje nego držati konje ili volove za to. Svi oni koji su imali takve rahtele, a uvijek ih je bilo četiri ili pet, mogli su u dane proljeća orajući ovu zemlju zaraditi dosta novca.Mašine na ovim našim terenima za oranje nemaju neku isplatnu vrijednost pa je zbog toga narod pribjegavao oranju sa konjima ili volovima.Da su sva ova moja izlaganja tačna moram navesti jedan primjer o čovjeku koji je cijeli svoj život proveo u poljoprivredi a danas kada ima 73 godine ona je njegov osnovni prihod za život. Dosta rano ostao je bez oca kojeg su nijemci ubili pri povlačenju sa ovih prostora. Morao se brinuti o velikoj porodici koja se znatno uvećala njegovom ženidbom i rođenjem sedmero djece. Nikada nije radio u državnim firmama a svoj dohodak ostvarivao je majstorskim tesarskim radom, baveći se poljoprivredom i njenom obradom. Uvijek je posjedovao dobru konjsku zapregu, bio orač na velikom glasu i veliki uzgajivač pšenice i kukuruza.Od tog svog rada svu djecu je izveo na pravi put, iškolovao ih, svima napravio kuće i dodijelio im svima dosta zemlje pogodne za obradu.Zbog drugih koji nisu iz Jarušaka, mada će svi Jaruščani u samom tekstu odmah znati o kome se radi, moram napisati njegovo ime da se zna i da se ne zaboravi, čovjek koji je od poljoprivrede i rada na njoj sretno i uspješno živio je Salih (Hasana) Mešić.Iz svega ovoga možemo zaključiti da se na ovim prostorima baveći se poljoprivredom i uzgojem pomenutih kultura ne može ogladniti ali isto tako zaključujemo da se ni izbliza ne može uživati.Ova grana privrede svakako daje jedan dobar pečat ovom selu po kojem nas znaju mnogi a mnogi nas i zbog toga obiđu. Kada teška zima napusti ovo područje a proljeće polako počne sa svojom najavom, ovdje nastupi raj za oko, srce i dušu. Ovo selo uzavri, živne a tada u njega počnu pristizati svi prijatelji koji vole prirodu, vole dosta behara, mirisa trava i zelenila šuma.Ne poznajem selo u široj okolini da ima više stabala trešnje ašlame, sarajke, mrkice ili hrušta. Iako mrazevi, pa čak i snijeg znaju biti i u maju, nisam zapamtio do sad da to može znatno uticati na ove naše trešnje. Dosta su otporne i uvijek rode a više puta prerode.Nešto malo su služile za prodaju na pijaci u Puračiću i Poljicu, to su one godine kada je sposobno stanovništvo bilo bez posla a od 60-tih one služe za čašćenje prijatelja, radost djeci a ostalo kao hrana pticama. Još i danas Jaruščani dosta pažnje posvećuju stablima ove vrste trešnje kako bi se i u narednom periodu mogli ponositi time.Druga voćka po svojoj rasprostranjenosti, otpornosti i prihodu roda su orasi (koštunavci i kokavci). Oni rastu pojedinačno na njivama i u grupama po šumama, malom rastinju. Najveći kompleks zasađen je od strane šumskog preduzeća kraj rijeke Turije zvani Orašik od oko 10 dunuma. Veće površine stabla oraha nalaze se još kod Bijelog potoka, u Jagodnjaku, Ostjenku i oko Vijenca.Selo bogato stablima starih vrsta jabuka koje znaju roditi ali i podbaciti u svom rodu, sve u zavisnosti od pomenutog mraza i snijega koji znaju dosta zakasniti na ovom području. To su Zelenika, Šarenika, Trganica, Bjelina, Elifamka od kojih mještani na najstariji način u doba roda proizvedu dosta kvalitetnog pekmeza.Stabla šljive najviše su prisutna u voćnjacima i baščama širom ovog područja.Ova vrsta šljive odavno je prisutna na ovom terenu i po kazivanjima starijih nekad se od njihovog roda moglo dobro zaraditi. Više se prodavala a manje koristila za proizvodnju rakije, dok u novije vrijeme i ono malo što je ima isključivo služi za proizvodnju rakije.Naime, po povratku iz mudžahirluka 1994.god. primijećeno je da je rat možda ponajviše uticao na ovu vrstu šljiva, tako da je narod počeo sortu Madžarice mijenjati polako šljivom Stenlinkom.Stabla Madžarice naglo su počela da se suše a njihove krošnje ostajale su bez ikakvog roda.Treba istaći da je zaseok Ibrići (Kadrići) jedan od najpogodnijih za uzgoj šljive upravo zbog okrenutosti šljivika prema istoku.Govoreći o šljivi kao sredstvu za proizvodnju rakije moram napomenuti da je veći dio godina u ovom selu žena zvana Đokanovca bila kazandžija a u ovo novije vrijeme taj posao dosta uspješno obavlja Mehmed Hodžić koji pored ovog zanata uspješno dominira u proizvodnji paradajza i krastavaca (kormišona).Grana privrede koja je razvijena i dan danas a prenosi se već odavno sa generacije na generaciju. Uglavnom je prisutna sorta bosanske buše a od skora se počelo sa uzgojem nešto krupnije i kvalitetnije sorte, uglavnom junadi a nešto manje krava.Bosanska buša je veoma sitna sorta goveda koja je veoma pogodna za ishranu, nije joj potrebna velika količina hrane za njeno izdržavanje. Krave buše nedaju velike količine mlijeka, maksimalno do 10 litara na dan, ali je to mlijeko prvog kvaliteta sa dosta masnoće a isto tako sa veoma kvalitetnim kajmakom. Telad od njih su veoma sitna pa je potrebno dosta truda da bi se odgajili ili za daljnje držanje ili kao meso za hranu i prodaju. Ovakvom vrstom stočnog fonda bili smo bogati, svaka porodica u prosjeku je imala od 2 do 3 grla takve stoke u svojim štalama. Ratom 1992.god. sav taj stočni fond sveden je na nulu. Sva stoka ostala je u selu a ponovnim povratkom u njemu smo zatekli samo par mačaka.U doba pisanja ovog zapisa sorta krave bosanske buše sa nešto simentalske rase junadi dostigla je prijeratnu brojku, tako smo svojom upornošću i radom povratili prijeratnu brojku stočnog fonda.Nešto interesantno za ovu mušku sortu junadi je velika izdržljivost, ljutina, velika snaga i upornost. Ovo napominjem iz jednog jedinog razloga što je na ovom području, području Lukavačke opštine održana prva korida (borba bikova). Održana je 28.08.1987.god. i na njoj je učestvovalo 18 bikova bodača a sve to pratilo je oko deset hiljada gledalaca koji su ujedno mogli i posmatrati atrakciju skokova padobranaca članova padobranskog kluba «Željko Salaj» iz Tuzle.Iz zadovoljstva mi je istaći braću Mešiće koji su u tom periodu do 1992.god. u svojim štalama imali dva najjača bika bodača u svojim kategorijama na prostorima bivše Jugoslavije. Po biku Šaronji i Maconji Gornje Jaruške znaju svi zaljubljenici korida iz Bosanske Krajine, Zenice, okoline Sarajeva pa čak i Hercegovine.Bika Šaronju braća Mešići su prodali 1992.god. u Kiseljak kod Sarajeva za jedanaest hiljada njemačkih maraka a bika Maconju su u okupiranim Jaruškama maja 1992.god. uspjeli izvući i onako ranjenog (nađen je sa deformisanom zadnjom nogom) zaklali u selu Čubrić.Ove riječi o koridama i uzgoju bikova bodača u selu G.Jaruške ne možemo završiti a ne spomenuti Jusufa Kadrića, Hilmu i Jusufa Sinanovića koji su gajili, imali bikove bodače a i danas su veliki zaljubljenici toga sporta. Sada mlađi gajeći bikove bodače pokušavaju vratiti nekadašnju slavu ovoga sporta u ovome selu.Ovčarstvom se bavi samo par ljudi i to u poslijeratnom periodu zbog velikog prostranstva i dobrih pašnjaka na terenima gdje se još nije vratilo srpsko stanovništvo.Uglavnom ovce služe za prodaju i klanje, a vuna, mlijeko ili sir uopšte se ne koriste. 

OBRAZOVANJE

Sama udaljenost ovog sela od većih centara (Lukavca, Tuzle, Banovića) znatno je uticalo na sami tok obrazovanja i opismenjavanja ovog stanovništva.Prvi oblici opismenjavanja javljaju se u mesdžidima za vrijeme austrougarske okupacije mada se ne mogu nazvati osnovnim obrazovanjem s'obzirom na program po kome se tada radili.Prema popisu od 26.aprila 1894.god. koji je izvršen u svrhu reforme mekteba na području Lukavačke opštine bilo je 21 mekteb. Od tog broja i jedan takav se nalazio u Gornjim Jaruškama. U njemu se opismenjavalo 15 učenika po vjerskom programu a predavač je bio hodža Murad Čehić.Podaci iz popisa o osnovnom obrazovanju iz 1921/22 god. govore da područje Turije, Babica, Jarušaka i Treštenice nema škole a da ima 166-ro neškolovane djece.Veoma važno u ovom zapisu, kada govorimo o obrazovanju mještana sela G.Jaruške je istaći i gradnju prve školske zgrade u Turiji 1924.god. a iste te godine u mjesecu septembru počela je i nastava. Nastavu je pohađalo 75 do 90 učenika uglavnom dječaka.Prvi učenik koji se opismenio u ovoj školi iz Jarušaka je Alibašić (Ahmeta) Adem koji je pješačio svaki dan po trideset kilometara u oba pravca da bi stekao kakvo-takvo obrazovanje. Nedugo zatim po završetku obrazovanja on je jedno vrijeme radio i kao matičar a postao je i prvi odbornik sela Gornje Jaruške. U vremenu od 1946 god. do 1952 god. dolazi do formiranja više škola na području Lukavačke opštine pa tako počinje sa radom i školu u G.Jaruškama (mjesni mesdžid). To je vrijeme velikih napora i zalaganja vodećih ljudi u selu. Istina sve su to bile četverorazredne škole sa jednom ili dvije učionoce i sa krajnje oskudnim namještajem i učilima. Ipak to su godine početka većeg dijela opismenjavanja naroda ovog sela. Školske 1961/62 god. izvršena je transformacija osnovne škole u Poljicu koja postaje matična sa podružnim školama u Orahovici, Dublju i Jaruškama. Veoma je važno istaknuti da uvjeti za školovanje postaju dosta bolji i povoljniji školske 1963/64 god. kada područna škola u Orahovici prerasta od petorazredne u šestorazrednu školu.U područnom odjeljenju Orahovica školske 1964/65 god. javile su se ozbiljne poteškoće. Tu je formirano osam odjeljenja a nastava se izvodila samo u tri učionice.Četverorazredno obrazovanje postalo je obavezno i većina učenika po završetku tog školovanja nije bilo u mogućnosti nastaviti daljnje opismenjavanje pošto se najbliža škola nalazila u Turiji. Samo oni izuzetni koji su u sebi imali dosta volje, htijenja i snage nastavljali su sa daljnjim školovanjem. Prvi učenici koji su pohađali peti razred a kasnije završili i osnovno obrazovanje su Bujić Mustafa (Mujaga) i Kurtić Sejfulah (Sejfo). Oni su prvi učitelji odnosno nastavnici sa ovog područja i kao takvi radili su na tim radnim mjestima u OŠ Orahovica.Takvo stanje potrajat će sve do školske 1969/70 god. kada ovdje počinje sa radom nastava za učenike sedmih i osmih razreda.U ovom periodu kada su učionice bile pretijesne počelo se sa izgradnjom četverorazredne škole u Gornjim Jaruškama na mjestu zvanom «Čifluk». To mjesto nalazilo se negdje na sredini od muslimanskih i srpskih kuća kako bi i jedni i drugi bili zadovoljni. U sklopu te škole izgrađena su dva stana za učitelje i pomoćni prateći objekat. Ova škola počela je sa radom 1968 god. a prvi učitelji koji su tu počeli raditi a ujedno i dobili uređene i napravljene stanove su Šelo Ibrahim i Hadžiefendić Šefket.Generacije rođene 1955 god. počele su sa boljim opismenjavanjem i od tada se ide sa srednjim obrazovanjem, mada uz veoma teške uvjete. Neki učenici su nalazili smještaj u Lukavcu plaćajući kiriju, živeći odvojeno od svojih roditelja dolazeći samo nekoliko puta kući u toku školske godine. Mnogi od njih nisu uspjeli zbog toga što roditelji nisu imali gotovo nikakav nadzor nad njima pa su bili primorani zapošljavati se u firme kao fizička radna snaga. Bolji uvjeti nastaju polaskom autobusa koji je od Lukavca do Vijenca prevozio radnike koji su bili zaposleni na kamenolomu.Od tada počinju bolji dani za razvoj obrazovanja u ovom selu. Svi su se trudili da njihovo dijete završi srednje obrazovanje, zaposli se u obližnje fabrike i rudnike, započne jedan lakši i bolji život.Prvi čovjek koji je stekao fakultetsko obrazovanje iz ovog sela je rahmetli Sead (Mehmed) Hodžić koji je završio rudarsko-geološki fakultet u Tuzli a svoje znanje iskazao je u rudniku uglja Kakanj gdje je živio sve do početka rata 1992.god.. Kao komadant poginuo je iste godine dobivši najviše vojno priznanje značku «Zlatni ljiljan». Drugi fakultetski obrazovan čovjek postao je Dževad (Halil) Kadrić završivši mašinski fakultet u Tuzli, sada živi u Banovićima i ima svoju privatnu firmu. Čitajući razne podatke, pisajući o obrazovanju na ovom prostoru primijećeno je da je do školske 1973/74 god. prisutno stalno povećanje broja učenika u školama a od tada imamo izraženo naglo opadanje koje se još uvijek nije stabilizovalo. Godine 1997 zabilježeno je da ova područna škola u Gornjim Jaruškama radi u sklopu škole u Prokosovićima i da se nastava za sva četiri razreda odvijala u jednoj učionici a brojala je samo 6 učenika sa jednim učiteljem Mahovkić (Alija) Šabanom koji je inače i rođen u Gornjim Jaruškama.Školske 2003/04 god. zabilježen je porast učenika tako da sada četiri razreda pohađa 31 učenik kojima predaju nastavu dva učitelja sa jednom nastavnicom engleskog jezika i jednim vjeroučiteljem.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Jaruške Gornje
godina popisa 1991. 1981. 1971.
Muslimani 702 (79,59%) 638 (76,31%) 562 (72,32%)
Srbi 173 (19,61%) 197 (23,56%) 213 (27,41%)
Hrvati 0 0 0
Jugoslaveni 4 (0,45%) 1 (0,11%) 1 (0,12%)
ostali i nepoznato 3 (0,34%) 0 1 (0,12%)
ukupno 882 836 777

Izvor[uredi VE | uredi]

  • Knjiga: "Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991.", statistički bilten br. 234, Izdanje Državnog zavoda za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo.


Flag of Bosnia and Herzegovina.svg Nedovršeni članak Jaruške Gornje koji govori o naselju u Bosni i Hercegovini treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.