Jean-Louis Tauran

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Njegova uzoritost
Jean-Louis Tauran
predsjednik Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog
kamerlengo Svete Rimske Crkve
Jean-Louis Tauran Vienna 20121126.jpg
Imenovan 25. lipnja 2007. (predsjednik)
20. prosinca 2014. (kamerlengo)
Instaliran 9. ožujka 2015. (kamerlengo)
Služba završila 5. srpnja 2018.
Prethodnik Paul Poupard (predsjednik) i Tarcisio Bertone (kamerlengo)
Druge službe kardinal-prezbiter naslova Sant’Apollinare alle Terme Neroniane-Alessandrine pro hac vice (2003.-2018.)
Redovi
Ređenje 20. rujna 1969.
zareditelj Marius-Félix-Antoine Maziers
Posvećenje 6. siječnja 1991.
posvetitelj papa Ivan Pavao II.
Kreiran kardinalom 21. listopada 2003.
papa papa Ivan Pavao II.
Rang kardinal-đakon (2003.-2014.)
kardinal-prezbiter (2014.-2018.)
Osobni detalji
Rodno ime Jean-Louis Pierre Tauran
Rođen 5. travnja 1943.
Bordeaux, Francuska
Umro 5. srpnja 2018.
Hartford, Connecticut, SAD
Pokopan Bazilika sv. Apolinara alle Terme Neroniane-Alessandrine
Nacionalnost Francuz
Denominacija katolik
Prethodna služba tajnik za odnose s državama (1990.–2003.)
teleptanski naslovni nadbiskup (1990.-2003.)
knjižničar i arhivar Svete Rimske Crkve (2003.–2007.)
protođakon Kardinalskoga zbora (2011.–2014.)
Alma mater Papinsko sveučilište Gregoriana
Papinska crkvena akademija
Katoličko sveučilište u Toulouseu
Geslo Veritate et Caritate
Grb {{{grb_alt}}}

Jean-Louis Pierre Tauran (fr. [ʒɑ̃lwi toʁɑ̃]; 5. travnja 1943. - 5. srpnja 2018.) bio je francuski kardinal. Do smrti je bio predsjednik Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog (od 2007.) i kamerlengo Svete Rimske Crkve (od 2014.). Imenovan je kardinalom u konzistoriju 2003. godina, a od 2011. do 2014. bio je protođakon Kardinalskoga zbora. Prethodno je gotovo trideset godina djelovao u diplomatskoj službi Svete Stolice, te nekoliko godina kao glavni vatikanski arhivar i knjižničar.

Mladost i obrazovanje[uredi VE | uredi]

Rođen u Bordeauxu, Tauran je studirao na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, stekavši licencijat iz filozofije i teologije, te doktorat iz kanonskoga prava. Također je studirao na Papinskoj crkvenoj akademiji u Rimu, i Katoličkom sveučilištu u Toulouseu. Za svećenika ga je zaredio nadbiskup Marius Maziers, 20. rujna 1969., te je djelovao kao dušebrižnik u nadbiskupiji Bordeaux, prije nego što je 1975. ušao u diplomatsku službu Svete Stolice. Bio je tajnik nuncijature pri Dominikanskoj Republici (1975.-1978.) i Libanonu (1979.-1983.). Postao je službenik Vijeća za javne poslove Crkve, 1983., te je sudjelovao u posebnim misijama na Haitiju (1984.), i Beirutu i Damasku (1986). Također je bio član vatikanske delegacije na sastancima Konferencije za europsku sigurnost i suradnju, Konferencije za razoružanje u Stockholmu i Kulturnom forumu u Budimpešti i Beču.

Tajnik za odnose s državama[uredi VE | uredi]

Tauran je 1. prosinca 1990. imenovan za tajnika za odnose s državama pri Državnom tajništvu Svete Stolice i teleptenskim naslovnim nadbiskupom. Biskupsko posvećenje podijelio mu je papa Ivan Pavao II., 6. siječnja 1991., u Bazilici sv. Petra, te suposvetitelji nadbiskupi Giovanni Battista Re i Justin Francis Rigali. Kao tajnik, Tauran je zapravio bio vatikanski ministar vanjskih poslova.

Kardinal[uredi VE | uredi]

Papa Ivan Pavao II. imenovao je Taurana kardinalom-đakonom s naslovom Sant'Apollinare alle Terme u konzistoriju 21. listopada 2003. Sljedećega mjeseca, 24. studenoga, imenovan je arhivarom i knjižničarem Svete Rimske Crkve, s nadležnošću za Vatikanske tajne arhive i Vatikansku knjižnicu.

Krajem 2003., Tauran je skrenuo pozornost na drugorazredno tretiranje nemuslimana u "brojnim muslimanskim zemljama", osobito Saudijskoj Arabiji.[1] Predstavljao je papu u ožujku 2005. na otvaranju novoga muzeja Holokausta u Yad Vashemu, u Jeruzalemu.

Tauran je bio jedan od kardinala izbornika u konklavi 2005. godine, kada je izabran papa Benedikt XVI.. Također je bio izbornik u konklavi 2013. godine, kada je izabran papa Franjo. Neposredno pred konklavu 2013., vatikanist John L. Allen, Jr. napisao je da je Tauran papabile sa slabim izgledima.[2] Kao kardinal-protođakon u vrijeme konklave, objavio je izbor i ime novoga pape, 13. ožujka 2013., te dodijelio palij papi Franji na Misi papinske inauguracije, 19. ožujka.

Kardinal Tauran iskoristio je svoje pravo prelaska u red kardinala-prezbitera[lower-alpha 1], te ga je papa Franjo 12. lipnja 2014. potvrdio u redu kardinala-prezbitera.[3] Na mjestu protođakona naslijedio ga je kardinal Renato Raffaele Martino.[3]

Predsjednik Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog[uredi VE | uredi]

Iako je imao Parkinsonovu bolest, Tauran je imenovan za predsjednika Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog, 25. lipnja 2007., što je ukazivalo da se bolest ne pogoršava te da je mogao obavljati odgovornu dužnost. Preuzeo je dužnost 1. rujna 2007. Istovremeno je bio nadležan za Povjerenstvo za religijske odnose s muslimanima.

Osim dužnosti predsjednika Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog, bio je član Državnoga tajništva (druge sekcije); Kongregacije za nauk vjere, Kongregacije za biskupe, Kongregacije za Istočne Crkve; Papinskoga vijeće za jedinstvo kršćana, Papinskoga vijeća za kulturu; Apostolske signature, Uprave za nasljeđe Svete Stolice, te Papinskoga povjerenstva za Državu Vatikanski Grad.

U lipnju 2013., papa Franjo imenovao je kardinala Taurana za jednog od pet članova povjerenstva za istraživanje Instituta za religijska djela (IOR).[4]

Papa Franjo imenovao je Taurana na službu kamerlenga Svete Rimske Crkve, 20. prosinca 2014., što je do tada obavljao kardinal Tarcisio Bertone.[5] Tauran je položio prisegu pred papom Franjom, 9. ožujka 2015.[6]

Smrt[uredi VE | uredi]

Tauran je imao simptome Parkinsonove bolesti već 2003. godine, ali je stanje do 2007. bilo dovoljno stabilno da je mogao preuzeti dužnosti u Rimskoj kuriji.[7] Kardinal je umro 5. srpnja 2018., u dobi od 75 godina, u Hartfordu, u Connecticutu, gdje je bio hospitaliziran zbog liječenja Parkinsonove bolesti.[8] Njegovo tijelo prevezeno je u Rim, gdje su održan obredi uobičajeni za kardinala iz Rimske kurije.[9]

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Kardinali-đakoni koji su već deset godina karinali, mogu preći u red prezbitera, bilo s novim naslovom ili njihov đakonat bude pro hac vice uzdignut na prezbiterski naslov.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Whispers in the Loggia. Tauran Around the City 25 June 2007
  2. L. Allen Jr., John (3. ožujka 2013.). Papabile of the Day: The Men Who Could Be Pope – Cardinal Jean-Louis Tauran. National Catholic Reporter pristupljeno 25. prosinca 2013.
  3. 3,0 3,1 Holy See Press Office (12 June 2014). Assegnazione del titolo presbiterale ad alcuni cardinali diaconi creati nel consistoro del 21 ottobre 2003 (in Italian). Tiskovno izdanje. Preuzeto 14 June 2014.
  4. "Pope sets up Pontifical Commission to study IOR reform", Vatican Radio, objavljeno 26. lipnja 2013. pristupljeno 20. prosinca 2014.
  5. "Francis names new Camerlengo, interim leader of Vatican at pope's death", National Catholic Reporter, objavljeno 20. prosinca 2014. pristupljeno 20. prosinca 2014.
  6. Holy See Press Office (9 March 2015). Giuramento del Camerlengo di Santa Romana Chiesa, Em.mo Card. Jean-Louis Tauran, 09.03.2015 (in it). Tiskovno izdanje. Preuzeto 14 March 2018.
  7. Allen Jr., John L.. "Cardinal who led opposition to US invasion of Iraq dies at 75", Crux, objavljeno 6. srpnja 2018. pristupljeno 6. srpnja 2018.
  8. Le cardinal français Jean-Louis Tauran est mort,
  9. "Funerali di Tauran, Sodano: “Servì la Chiesa con coraggio nonostante la malattia”", La Stampa: Vatican Insider, objavljeno 12. srpnja 2018. pristupljeno 15. srpnja 2018. (talijanski)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Jean-Louis Tauran
Titule u Katoličkoj crkvi
Nova služba podtajnik za odnose s državama
1. ožujka 1989. – 1. prosinca 1990.
Nasljednik
Claudio Maria Celli
Prethodnik
Geraldo Lyrio Rocha
teleptanski naslovni nadbiskup
1. prosinca 1990. – 21. listopada 2003.
Nasljednik
Velasio De Paolis
Prethodnik
Angelo Sodano
tajnik za odnose s državama
1. prosinca 1990. – 6. listopada 2003.
Nasljednik
Giovanni Lajolo
Prethodnik
Jorge María Mejía
knjižničar Svete Rimske Crkve
24. studenoga 2003. – 25. lipnja 2007.
Nasljednik
Raffaele Farina, SDB
arhivar Svete Rimske Crkve
24. studenoga 2003. – 25. lipnja 2007.
Prethodnik
Paul Poupard
predsjednik Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog
25. lipnja 2007. – 5. srpnja 2018.
Nasljednik
Prethodnik
Agostino Cacciavillan
kardinal protođakon
21. veljače 2011. – 12. lipnja 2014.
Nasljednik
Renato Raffaele Martino
Prethodnik
Tarcisio Bertone, SDB
kamerlengo Svete Rimske Crkve
20. prosinca 2014. – 5. srpnja 2018.
Nasljednik