Prijeđi na sadržaj

Jean-Pierre Wimille

Izvor: Wikipedija
Jean-Pierre Wimille

Jean-Pierre Wimille 1948.
Državljanstvo francusko
Europsko automobilističko prvenstvo
Sezone 1931. − 1932., 1935. − 1936., 1938.
Momčadi Bugatti, Alfa Corse
Utrke 13
Prvenstva 0
Pobjede 0
Podiji 0
Prvo startno mjesto 2
Najbrži krugovi 0
Prva utrka Velika nagrada Italije 1931.
Prva pobjeda -
Posljednja pobjeda -
Posljednja utrka Velika nagrada Italije 1938.
24 sata Le Mansa
Utrke 1937., 1939.
Bolid Bugatti
Pobjede 2 (1937., 1939.)

Jean-Pierre Wimille (Pariz, Francuska, 26. veljače 1908. - Buenos Aires, Argentina, 28. siječnja 1949.) je bio francuski vozač Grand Prix automobilističkih utrka[1] i član francuskog pokreta otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata.[2]

Na Velikoj nagradi Francuske je debitirao 1930. na stazi Pau u Bugattiju T37A, no odustao je nakon samo dva kruga zbog kvara na kompresoru.[3] Sljedeće 1931. nastupa na Velikim nagradama u Belgiji, Njemačkoj i Italiji u prvoj sezoni Europskog automobilističkog prvenstva, a najbolji rezultat ostvaruje u Italiji na Monzi, kada u Bugattiju T51, zajedno sa suvozačem Jeanom Gaupillatom, osvaja četvrto mjesto.[4] Godine 1932. nastupa samo na Velikoj nagradi Francuske, koju ne uspijeva završiti, no ostvaruje pobjede na utrkama koje nisu bile dio prvenstva, na Velikoj nagradi Orana na stazi Arcole,[5] i Velikoj nagradi Lorrianea, ovoga puta u bolidu Alfa Romeo 8C "Monza".[6]

U godinama 1933. i 1934., kada se Europsko automobilističko prvenstvo nije vozilo, Wimille stiže do pobjede na Velikoj nagradi Alžira 1934. u Bugattiju T59.[7] Kada je Europsko automobilističko prvenstvo ponovo pokrenuto 1935., Wimille je u njemu nastupao tri sezone vozeći za momčad Automobiles E. Bugatti, a svoje posljednje dvije utrke na Velikoj nagradi Švicarske i Velikoj nagradi Italije 1938. je vozio za Alfa Corse u bolidu Alfa Romeo Tipo 312. Najbolji rezultat je ostvario na Velikoj nagradi Španjolske 1935., kada je u kvalifikacijama osvojio pole position, no utrku je završio na četvrtom mjestu.[8] U razdoblju od 1936. do 1939. pobjeđivao je na mnogim utrkama, među kojima se najviše ističu dvije pobjede na utrci 24 sata Le Mansa 1937. sa suvozačem Robertom Benoistom[9] i 1939. sa suvozačem Pierrom Veyronom,[10] te prva pobjeda na domaćoj Velikoj nagradi Francuske 1936. na stazi Montlhéry sa suvozačem Raymondom Sommerom, koja te godine nije bila dio Europskog automobilističkog prvenstva.[11]

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, zajedno s Robertom Benoistom i Williamom Groverom-Williamsom, djelovao je u britanskoj obavještajnoj organizaciji za specijalne operacije protiv nacista, da bi nešto kasnije postao član francuskog pokreta otpora. Nekoliko tjedana prije invazije Dan D 6. lipnja 1944., Benoistove i Wimilleove grupe su paralizirale Nantes i počele organizirati oružanu pobunu južno od Pariza. Wimille je preživio rat, za razliku od Benoista i Glovera-Williamsa, koje su nacisti uhvatili i pogubili.[12]

Nakon rata, Wimille se vratio utrkivanju. Godine 1946. upisao je tri pobjede na neprvenstvenim utrkama Formule 1 u Alfa Romeu. U 1947. i 1948. je nastupao i za momčad Equipe Gordini, ali je sve pobjede ostvario u Alfa Romeu 158, gdje je zajedno s momčadskim kolegama Achilleom Varzijem i Carlom Feliceom Trossijem, bio gotovo nepobjediv. Wimille je pobijedio na Velikoj nagradi Švicarske na Bremgartenu 1947. ispred Varzija i Trossija,[13] te na Velikoj nagradi Belgije na Spa-Francorchampsu iste godine, ispred Varzija i trećeg bolida koji su dijelili Trossi i Gianbattista Guidotti.[14] Sljedeće 1948. ostvaruje pobjede na Velikoj nagradi Francuske na Reimsu,[15] Velikoj nagradi Italije na stazi Turin,[16] te na Velikoj nagradi Monze na istoimenoj stazi.[17]

U siječnju 1949., automobilski klub Argentine (Automóvil Club Argentino), uputio je poziv Wimilleu, Albertu Ascariju, Luigiju Villoresiju, Ninu Farini, Regu Parnellu i drugim europskim vozačima, da zajedno s argentinskim vozačima poput Oscara Alfreda Gálveza i Juana Manuela Fangija, nastupaju na Velikoj nagradi Juana Peróna, koja se vozila na stazi Palermo Park u Buenos Airesu. U petak, 28. siječnja 1949. u 6:00 sati ujutro, počeo je prvi trening za Veliku nagradu. Više od 50 000 gledatelja koji su stigli iz raznih krajeva Argentine, poredalo se na 4,865 kilometara dugačkoj stazi u Buenos Airesu. Wimille je započeo trening oko 6:30. Napravio je dva kruga zagrijavanja, a u trećem je pokušao brže voziti svoj bolid Simca-Gordini. Dok se približavao lijevom zavoju Curva de los Ombúes brzinom od 140 km/h, Wimille je izgubio kontrolu nad bolidom, kada je izbjegavao djecu koja su izašla na stazu. Njegov Simca-Gordini nekoliko se puta preokrenuo, udario u barijeru od slame i prevrnuo se, prignječivši nesretnog Wimillea. Francuz je odmah prevezen u bolnicu Fernández u Buenos Airesu, gdje je ubrzo podlegao ozljedama. Crni vikend na stazi Palermo Park, nastavio se i na utrci, kada je poginuo argentinski vozač Pablo Pessatti, a u izlijetanju drugog argentinskog vozača Benedicta Camposa, ozlijeđeno je nekoliko gledatelja.[18] Wimille je poginuo otprilike pola godine nakon smrti Achillea Varzija i pola godine prije smrti Carla Felicea Trossija, što je Alfi Romeo zadalo veliki udarac i koja se 1949. gotovo povukla iz utrkivanja, a za prvu sezonu Svjetskog prvenstva Formule 1 1950. je trebala angažirati nove vozače u vidu Nina Farine, Juana Manuela Fangija i Luigija Fagiolija.

Izvori

[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Jean-Pierre Wimille • Career & Character Info | Motorsport Database. Motorsport Database - Motor Sport Magazine (engleski). Pristupljeno 23. rujna 2021.
  2. ↑ The French pilot admired by Fangio who was a spy and died in a race in Argentina. AUTOMUNDO (engleski). 7. rujna 2018. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. prosinca 2021. Pristupljeno 23. rujna 2021.
  3. ↑ 1930 French Grand Prix Motorsport Magazine. Pristupljeno 24. rujna 2021.
  4. ↑ 1931 Italian Grand Prix Motorsport Magazine. Pristupljeno 24. rujna 2021.
  5. ↑ 1932 Oran Grand Prix Motorsport Magazine. Pristupljeno 24. rujna 2021.
  6. ↑ 1932 Lorriane Grand Prix Motorsport Magazine. Pristupljeno 24. rujna 2021.
  7. ↑ Algerian Grand Prix 1934 standings Driver Database. Pristupljeno 24. rujna 2021.
  8. ↑ 1935 Spanish Grand Prix Motorsport Magazine. Pristupljeno 24. rujna 2021.
  9. ↑ Le Mans 24 Hours 1937 standings Driver Database. Pristupljeno 24. rujna 2021.
  10. ↑ 1939 Le Mans 24 Hours Motorsport Magazine. Pristupljeno 24. rujna 2021.
  11. ↑ 1936 French Grand Prix Motorsport Magazine. Pristupljeno 24. rujna 2021.
  12. ↑ 3 Grand Prix drivers who became wartime saboteurs The New York Times. Objavljeno 23. svibnja 2008. Pristupljeno 24. rujna 2021.
  13. ↑ 1947 VII Grand Prix de Suisse Stats F1. Pristupljeno 24. rujna 2021.
  14. ↑ 1947 VII Grand Prix de Belgique Stats F1. Pristupljeno 24. rujna 2021.
  15. ↑ 1948 XXXV Grand Prix de l'ACF Stats F1. Pristupljeno 24. rujna 2021.
  16. ↑ 1948 XVIII Gran Premio d'Italia Stats F1. Pristupljeno 24. rujna 2021.
  17. ↑ 1948 Gran Premio di Monza Stats F1. Pristupljeno 24. rujna 2021.
  18. ↑ Jean-Pierre Wimille's Biography by Nanni Dietrich  Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. prosinca 2021. (Wayback Machine) Motorsport Memorial. Pristupljeno 24. rujna 2021.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Jean-Pierre_Wimille&oldid=6854490"