John Martinis
| John Matthew Martinis | |
|---|---|
.jpg) Martinis 2017. | |
| Rođenje | 1958. (67–68 god.) San Pedro, Kalifornija, SAD |
| Državljanstvo | američko |
| Poznat(a) po | supravodljivo kvantno računarstvo, kvantna nadmoć |
| Polje | fizika |
| Institucija | Sveučilište Kalifornije, Santa Barbara Google Quantum AI Lab Silicon Quantum Computing Qolab |
| Alma mater | Sveučilište Kalifornije, Berkeley |
| Akademski mentor | John Clarke |
| Nagrade | Memorijalna nagrada Fritz London (2014.) Nagrada John Stewart Bell (2021.) Nobelova nagrada za fiziku (2025.) |
John Matthew Martinis (rođen 1958.) američki je fizičar hrvatskoga porijekla i profesor fizike na Sveučilištu Kalifornije u Santa Barbari. Vodio je tim za razvoj supravodljivog kvantnog računala u Google Quantum AI Labu, partnerstvu između UC Santa Barbara i Googlea. S procesorom Sycamore, 2019. godine potvrdili su prvi dokaz kvantne nadmoći.
Dobio je Nobelovu nagradu za fiziku za 2025. s Johnom Clarkeom i Michelom Devoretom za njihov zajednički rad na makroskopskim kvantnim fenomenima u supravodičima.[1]
John Matthew Martinis rođen je 1958. i odrastao je u San Pedru u Kaliforniji.[2]
Njegov djed Matt Martinis napustio je Komižu na Visu i došao u Sjedinjene Američke Države kada je Martinisov tata Ivan imao deset godina. Ivan Martinis i sam je iz Komiže emigrirao u SAD za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Nakon što je diplomirao na Sveučilištu Kalifornije u Berkeleyu, John Martinis je 1980. godine stekao diplomu prvostupnika znanosti iz fizike, a 1987. godine doktorat iz fizike.
Tijekom doktorskog studija istraživao je kvantno ponašanje makroskopske varijable – fazne razlike na Josephsonovom tunelskom spoju. Njegov mentor za doktorat bio je John Clarke. Tijekom tog vremena surađivao je s Michelom Devoretom, tadašnjim postdoktorskim istraživačem.
Godine 1985. Clarke, Devoret i Martinis predstavili su svoju analizu mikrovalnih impulsa koja je demonstrirala kvantno ponašanje Josephsonovog spoja. Ovaj rad kasnije će postati osnova za supravodljivo kvantno računarstvo.
Nakon doktorata, pridružio se Commissariat à l'Energie Atomique u Saclayu u Francuskoj, prvo na postdoktorskom studiju, a zatim i na odjelu za elektromagnetsku tehnologiju Nacionalnog instituta za standarde i tehnologiju (NIST) u Boulderu, gdje je radio na pojačalima supravodljivih kvantnih interferencijskih uređaja (SQUID).
Google Quantum AI Lab, partnerstvo između UC Santa Barbara i Googlea, objavilo je 2014. da je angažiralo Martinisa i njegov tim u višemilijunskom poslu za izgradnju kvantnog računala pomoću supravodljivih kubita. Martinis i njegov tim objavili su rad u časopisu Nature 2019., u kojem su predstavili kako su prvi put postigli kvantnu nadmoć koristeći procesor Sycamore, kvantni procesor od 53 kubita. Martinis je dao otkaz u Googleu u travnju 2020. nakon što je premješten na savjetničku ulogu.
Martinis se 2020. preselio u Australiju kako bi se pridružio Silicon Quantum Computingu, startupu koji je osnovala profesorica Michelle Simmons.
Godine 2022. osnovao je Qolab, privatnu tvrtku za kvantno računalstvo temeljenu na proizvodnji poluvodičkih čipova.
- 2014. – Memorijalna nagrada Fritz London (s Michelom Devoretom i Robertom J. Schoelkopfom)
- 2021. – Nagrada John Stewart Bell za istraživanje temeljnih pitanja kvantne mehanike i njihove primjene
- 2025. – Nobelova nagrada za fiziku (zajedno s Johnom Clarkeom i Michelom Devoretom) za otkriće makroskopskog kvantno-mehaničkog tuneliranja i kvantizacije energije u električnom krugu
- ↑ Nobel Prize in Physics 2025 nobelprize.org Preuzeto 12. listopada 2025.
- ↑ 2025 Nobel Prize Resources – Meet the Laureates aip.org Preuzeto 12. listopada 2025.