Josip Pašić

Josip (Joza) Pašić
Rođenje	29. prosinca 1913.
Smrt	22. svibnja 2010.
Zanimanje	katolički svećenik
Nacionalnost	Hrvat
	Portal o životopisima

Josip (Joza) Pašić (Monoštor, 29. prosinca 1913. – Zagreb, 22. svibnja 2010.) je hrvatski književnik iz Bačke u Vojvodini. Pisao je prozu: pripovijetke i romane.

O Pašiću[uredi | uredi kôd]

Stvarateljstvo mu je u prvim poratnim godinama u klasičnim, tradicionalno-realističkim okvirima.

Piše o tematici i problematici iz društvenog i obiteljskog života bačkih Bunjevaca i Šokaca, na ponekim mjestima s istaknutom vjerskom inspiracijom.

Jedan je od pisaca proze koji su ranije pošli tragom socijalne literature.^[1]

Opredijelio se za teme rata i poraća, interpretira svoje ratne dogodovštine i poratna zbivanja.

Svojim djelima je ušao u antologiju proze bunjevačkih Hrvata iz 1971., sastavljača Geze Kikića, u izdanju Matice hrvatske.

Pisanjem se bavio od gimnazijskih dana. Gimnaziju je pohađao u Somboru i Travniku. Bogoslovni fakultet završio u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1939. u Subotici. Bio je župnik na župama u Vojvodini i Hrvatskoj. Poseban trag ostavio je u Pakracu gdje je bio župnik od 1955. Kao pakrački župnik umirovljen je 1983. i od tada je živio u Zagrebu i bio katedralni ispovjednik.

Umro je 22. svibnja 2010. u Zagrebu, a pokopan 26. svibnja 2010. na mjesnom groblju u Pakracu.

Djela[uredi | uredi kôd]

Krv se suši, Subotica, 1946.
Tuđe suze, Zagreb, 1977.
Najobičniji muškarac, Zagreb, 1977.
Dida Fenjer i druge priče koje je život ispričao, Zagreb, 1981.

Izvori[uredi | uredi kôd]

Geza Kikić, Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica Hrvatska, Zagreb, 1971.
Milovan Miković, Roman u književnosti Hrvata u Vojvodini, Književna revija Osijek, 3. – 4., 2008, 3. – 474.