Jugokomunistička propaganda

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Jugokomunistička propaganda (ili propaganda KPJ) oblik je propagande koji je s brojnim dogmama i mitovima promicao neistine u svrhu podržavanja službene državne ideologije komunizma i jugounitarizma.

Tijekom postojanja SFRJ, a i kasnije tijekom procesa osamostaljivanja država na području bivše države, raznim je neistinitim tvrdnjama proizvodila netrepeljivost i netoleranciju prema ideji stvaranja suverenih i samostalnih država na njenom području. Osim toga, sustavno je djelovala i protiv svih potencijalnih protivnika (slobodoumnih intelektualaca, antikomunistički nastrojenog klera i neistomišljenika) obilježavajući ih kao klasne neprijatelje.[1][2]

Temelji i korijeni

Mržnja marksista i komunista prema Hrvatima prema rezultatima istrazivanja Gorana Jurišića (Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma) sežu još iz 1849. kad je Karl Marx zbog Bana Jelačićeve vojne pobjede izjavio " u Beču su Hrvati, Panduri, Česi, Serecani i slično smeće ugušili germansku slobodu" ... Friedrich Engels navodi 1848. o Slavenima u Austrougarskoj Po suosnivaču marksizma, Friedrichu Engelsu, nedostaje "Česima, Slovacima, Hrvatima, Srbima i Ukraincima „povijesni, zemljopisni, politički i industrijski preduvjeti samostalnosti i životne sposobnosti"“... i navodi dalje da "označava narode Jugo-istočne Europe kao per se kontra-revolucionarne, među njima (posebno) ističe Hrvate kao „kontra-revolucionaran“ i navodno nazadan narod koji će završiti na smetlištu povijesti" [3]

Primjeri propagande iz doba SFRJ

Antifašizam

Propaganda Jugoslavenskih komunista je (kao propaganda u drugim komunističkim zemljama) pod pojmom "fašist" podrazumijevala svoje političke i ideološke protivnike (tako je primjerice i vlast u bivšem DDR-u nazvala Berlinski zid "antifašistickim zaštitnim zidom"). Brojni protivnici komunizma nazivni su fašistima iako velik broj tih osoba nisu imali nikakve veze sa stvarnim fašizmom. Neistomišljenici su nazivani "fašisti" ili narodni neprijatelj" "izdajice", "špijuni" da bi se zapravo stvorila legitimacija za njegovu likvidaciju.

Dan ustanka od 22. lipnja 1941.

Sukladno Paktu Ribbentrop-Molotov Staljina i Hitlera, od 1939. do 1941. godine Treći Reich i Sovjetski Savez bili su ratni saveznici koji su zajedno napali i podijelili Poljsku. Sukladno dogovoru, SSSR je okupirao Estoniju, Latviju i Litvu kao i druge zemlje Istočne Europe. KPJ je kao sekcija kominterne prešutno prihvatila suradnju.[4][nedostaje izvor]

Kominterna je tek nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez, započetog 22. lipnja 1941., na Staljinovu zapovjed pozvala Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ) na oružani otpor protiv njemačke vojske u razbijenoj Kraljevini Jugoslaviji.[5].

Suradnja njemačkih nacista s jugoslavenskim komunistima je nastavljena i za vrijeme rata u vidu dogovora o međusobnom nenapadanju. Titovi komunistički antifašisti do tada ne napadaju fašiste, a fašisti da ne napadaju antifašiste.[6][nedostaje izvor]

Navodnu "čistoću jugoslavenskog antifašizma u svojoj ideji i u svojoj provedbi" opisao je Ivan Šibl konstatacijom da su se jugoslavenski antifašisti "borili za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu medunarodnog proletarijata"... Prema piscima Crne knjige komunizma ta ideologija dovela je u prošlom stoljeću do preko 100 milijuna žrtava....

Primjeri za govor mržnje kao metode huškanja protiv Hrvata

Poticavanje mržnje zbog ateističkih i protureligijskih stavova osobito su se obrušavali na Katoličku crkvu i svećenstvo. Vladimir Bakarić je 6. veljače 1945. Katoličku crkvu posve otvoreno označio neprijateljem i najavio borbu protiv nje. [7]

Komunisti i partizani pojam "ustaša" tumačili su ekstenzivno. Simo Dubajić navodi u svojoj knjizi "Život, greh i kajanje"

Teorije o Jasenovcu

Niz lažnih tvrdnji jugoslavenskih komunista o Jasenovačkom logoru poticale su sliku o Hrvatima kao genocidnom narodu.[nedostaje izvor] Službena izjava Zemaljskog povjerenstva Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača 1945. širila je podatke da je u Jasenovcu stradalo 500.000 - 600.000 žrtava. Jugoslavenski povjesničar Vladimir Dedijer tvrdio je u svojoj knjizi "Vatikan i Jasenovac" da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 - 1.2 milijuna Srba. Glavni cilj je bio difamiranje.[8][nedostaje izvor].Prema današnjim saznajama broj žrtava se kreće izmedu 50.000 do 90.000 ljudi.

U motiviranju na činjenje zločina nad Hrvatima važnu je ulogu imalo uveličavanje broja ustaških zločina. Uveličavanjem ustaških zločina htjelo se s jedne strane mobilizirati što veći broj ljudi u partizanski pokret, a s druge strane poticati mržnju koja ce stvoriti ozračje zločina koji je kulminirao u svibnju 1945. Jasenovački mit nije imao samo propagandnu i mobilizatorsku funkciju samo u vrijeme rata, nego se je i poslije rata rabio u svrhu huškanja na štetu Hrvata, i stvaranja kompleksa niže vrijednosti kao i kompleksa krivnje kod Hrvata, te da bi velikosrpski hegemoni u Jugoslaviji opravdavali nasilje i represije nad Hrvatima. Istu je taktiku nasilni velikosrpski hegemonistički režim sprovodio u Kraljevini Jugoslaviji, optužujući Hrvate za komunizam, jer je takva optužba bila oportunija i učinkovitije je ocrnjivala.

Jugokomunistička i velikosrpska propaganda nerijetko se provuče u medijima i dan-danas zbog lijenosti, površnosti, neinformiranosti ili zlonamjernosti autora koji takve štetne podvale prosljeđuju u javnost. [9]

Teorije o ukupnom broju žrtava rata

Da bi se povećao pritisak na njemačku vlast, u svrhu što veće ratne odštete, komunisti su širili broj od 1.700.000 žrtava u Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji.[10][nedostaje izvor] Početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća Jugoslavija i SR Njemačka su počeli pregovore o isplati ratne odštete. Kako su Sjedinjene Američke Države još 1954. izjavile da je Jugoslavija imala "samo" milijun poginulih,[11] Njemačka odbija isplatiti ratnu odštetu za njih 1.706.000, tako da Savezni zavod za statistiku počinje vršiti popis žrtava koji će biti predan tijekom pregovora. Konačni popis žrtava bio je dovršen 1964. godine i on je govorio o oko milijun poginulih. Zbog iznenađenja malenim brojem žrtava popis je bio ponovljen prije nego što je predstavljen na pregovorima i na osnovu njega SR Njemačka će isplatiti ratnu odštetu.[12]

Odnosi između partizana i četnika

Prema četnicima nije vladalo isto neprijateljsko raspoloženje kakvo je vladalo prema ustašama. Isticalo se je da "nema nikakve prepreke saradnji četničkih i partizanskih odreda u borbi protiv okupatora, koja je bila prvenstveni zadatak svih patriotskih snaga". [13]. Suradnja je dovodila i do masovnih prelaza četnika u partizane.[14] No ipak, povijesna je činjenica da je odnos četnika i partizana bio pretežito neprijateljski, čemu u prilog idu činjenice da su se partizani često sukobljavali sa četnicima u nizu vojnih operacija, a često su četnici ratovali i s ustašama u zajedničkim operacijama protiv partizana.

Mit o Jugoslavenskim Ustavu iz 1974.

Titoisti hrvatskoga podrijetla navode u prilog dostignuća Jugoslavije i Tita Ustav Jugoslavije iz 1974. godine koji je navodno "Hrvatskoj omogućio osamostaljenje, slobodu i neovisnost" Međutim primjerice Republika Kosovo, Litva, Letonija i brojne druge zemlje postigle su nezavisnost i bez ustava, hrvatsku suverenost su izborili hrvatski vojnici, a predsjednik arbitražne komisije Robert Badinter je izjavio da taj ustav nije igrao značajnu ulogu...

Wikicitati „U prvome redu oslanjali smo se na temeljne principe međunarodnog prava, što

smo jedino i mogli u situaciji u kojoj je bilo očito da je država Jugoslavija, koja je dotad postojala, bila u stanju raspada. S druge strane, vrlo važan element je bio i hrvatski Ustav... Taj je dokument bio napravljen na način da je zadovoljavao temeljne principe poštivanja vladavine prava i zaštite ljudskih prava. Što se tiče jugoslavenskog ustava iz 1974, njega nismo toliko uzimali u obzir, jer se radilo o ustavu zemlje koja se u tom trenutku nalazila u stanju disolucije».[15] [16]

[17]

Umanjivanje i relativiziranje jugokomiunističkih zločina

Jugoslavenski su komunisti od 1941. do 1990. pod antifašističkom pokretom podrazumjevali i socijalističku revoluciju. Komunistički zločini tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata sustavno su se prešućivali, umanjivani, tabuizirali i relativizirali.

Posljedice

Kao jedna od posljedica protuhrvatske politike u prošlom je stoljeću velik broj Hrvata napustio je svoju domovinu.

U nizu inozemnih publikacija i u medijima i dalje se navode krivotvorine i neistine jugoslavenske propagande.[18][19] Neki autori, službene dogme i izvore iz doba SFR Jugoslavije i dalje drže vjerodostojnim.[nedostaje izvor] Predsjednik engleskog PEN kluba Jasper Ridley navodi 330.000, izraelski novinar Brian Blondy 700.000, a bivši kanadski veleposlanik u Jugoslaviji, James Bissett navodi brojku od 300-700.000 žrtava ustaškog režima.[20] [21]

U Hrvatskoj još uvijek ne postoji mjesto za odavanje počasti žrtvama komunističkog režima.

Povezani članci

Vanjske poveznice

Izvori

  1. Jović, Dean , "STRAH OD POSTAJANJA MANJINOM I SUKOB U PRETHODNOJ JUGOSLAVIJI", str. 116
  2. http://www.hdpz.htnet.hr/broj217/mrkoci.htm "Lijeva inteligencija u polemikama sve svoje protivnike, bez obzira na to kojemu ideološkom smjeru oni pripadali, naziva fašistima, klerofašistima i slugama buržoazije".
  3. djela Karla Marxa i Friedricha Engelsa - Marx, Engels Werke, MEW 6, nakladnik Institut für Marxismus-Leninismus beim ZK SED /Institut marksizma-lenjinizma pri Centralnom komitetu Socijalističke partije jedinstva Njemačke, SED/, Friedrich Engels, „Der demokratische Panslawismus“ (15.2.1848.), str. 275.
  4. Vidi: T. JONJIĆ, Planovi federalizacije Jugoslavije. Promašeni argument partizanske kvazihistoriografije, Republika Hrvatska, 46./1997., br. 196., Zagreb, rujan 1997., 43.).
  5. Milovan Đilas "Wartime. - prevedeno na hrvatski jezik "Vrijeme rata", Mariner Books; First Edition edition (September 22, 1980,ISBN 978-0156947121.
  6. Pero Simić, "Tito – fenomen stoljeća"
  7. T. JONJIC, «Kako je stvarana negativna slika o nadbiskupu Stepincu i Crkvi», u: Alojzije Stepinac. Svjedok vremena i vizionar za trece tisucljece, Stepincev zbornik, Glas Koncila, Zagreb, 2009., 70.
  8. Vladimir Horvat, Vladimir Mrkoci: "Ogoljela laž logora Jasenovac", Zagreb 2008., ,ISBN 978-953-55176-0-3.
  9. Osvrt Biskupskog ordinarijata u Požegi na pisanje agencije „Kathpress" o Jasenovcu, Biskupski ordinarijat Požega 30. travnja 2015./IKA, 4. svibnja 2015., IKA D - 169675/5
    "Katolička austrijska tiskovna agencija (Kathpress) objavila je na svojem portalu, 24. travnja 2015. podulji članak o bogoslužju što ga je u Jasenovcu predvodio srpski patrijarh Irinej, 22. travnja 2015. o 70. obljetnici oslobođenja logora. Izvještaj donosi tvrdnje i podatke iz komunističke i veliko-srpske propagande te je Biskupski ordinarijat u Požegi smatrao potrebnim na njega odgovoriti sljedećim pismom"
  10. Žerjavić, Vladimir: Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga. Gubitci stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu, Zagreb: Globus, 1992.
  11. Mayers, Paul and Campbell, Arthur; The Population of Yugoslavia; U.S. Bureau of the Census, Washington D.C., 1954; str. 23
  12. http://www.komunizam.hrvatskauljudba.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=44&Itemid=1 Novi marksistički napad Republiku Hrvatsku i Svetu stolicu !!!
  13. Pero MORAČA, Dušan BILANDŽIĆ, Stanislav STOJANOVIĆ, Istorija Saveza komunista Jugoslavije - kratak pregled, Rad, Beograd, 1976., 113.
  14. Pero MORAČA, Dušan BILANDŽIĆ, Stanislav STOJANOVIĆ, Istorija Saveza komunista Jugoslavije - kratak pregled, Rad, Beograd, 1976., 113.
  15. http://www.hsp1861.hr/vijesti2/020108vdd.htm
  16. http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac414.nsf/AllWebDocs/Radjanje_hrvatske_drzave Matica
  17. intervju s Brankom Mamulom, nekadašnjim načelnikom Generalštaba JNA: [http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/97916/D efault.aspx], pristup ostvaren 7. travnja 2010
  18. McAdams, C.Michael, Croatia Myth and Reality, "Myth: Two Million Serbs died"
  19. http://www.jblaskovich.com/PDF/AnatomyofDeceit.pdf (Arhivirano 7 Prosinac 2012) Anatomy of Deceit, str. 21
  20. James BISSETT, «Croatia should apologize for World War II genocide before joining the EU», The Christian Science Monitor, 2. travnja 2010., [1] pristup ostvaren 3. travnja 2010.
  21. Brian BLONDY, «Croatian NGO plans monument to Nazi collaborator Ante Pavelic», The Jerusalem Post, http://www.jpost.com/Home/ Article.aspx?id=156753, pristup ostvaren 30. ožujka 2010.