Juraj Habdelić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Juraj Habdelić (Staro Čiče, 17. travnja 1609. – Zagreb, 27. studenoga 1678.), hrvatski književnik, jezikoslovac i isusovac.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođen je od roditelja Boldižara (Baltazara) Habdelića i Margarite Kraljić. Gimnaziju je pohađao kod Isusovaca u Zagrebu, filozofiju u Grazu i teologiju u Trnavi, te je službovao kao nastavnik u Rijeci, Varaždinu i u Zagrebu. U Zagrebu u Isusovačkoj gimnaziji je predavao od 1635. do 1639. godine, bio je prefekt gimnazije 1654. i 1659. godine, bio je i rektor Isusovačkoga kolegija od 1655. do 1657. i od 1664. do 1666. te je postao upravitelj sjemeništa.[1] U vrijeme njegova rekotoravanja gimnaziju je polazio književnik i povjesničar Pavao Ritter Vitezović koji će na svojevrstan način nastaviti Habdelićev jezikoslovni rad, ali na drukčijim zasadama od onih što ih je pripisivala isusovačka gimnazija.

Djela[uredi VE | uredi]

Naslovnica knjige Pervi otca našega Adama greh iz 1674.

Iako bismo Habdelićeva prozna djela teško svrstali u ono što danas prispodobljujemo pojmu književnosti, u njima ipak ima snage i svježine, osobito u bogatstvu i jedrosti jezika. To su djela moralno-didaktičke problematike, a prvo među njima "Zrcalo Marijansko" tiskano je u Grazu 1662. godine.

Kršćanski moral je glavna tema Habdelićevih književnih razmišljanja. No, kako je čovjek sklon kršenju zahtjevnih kršćanskih normi i lako se odaje grijehu, to je motiv kojim je zaokupljen. Njegova pučka moralka "Prvi otca našeg Adama greh", knjiga koja sadrži 1200 stranica, a tiskala ju je Kongregacija za propagandu vjere, slika je čovjekova pada i sklonosti grijehu. No, u toj je knjizi osobito važna Habdelićeva sposobnost da kroz tu polazišnu temu provuče sve slojeve društva: plemiće, građane i seljake, a ne štedi ni svećenike.

Dictionar, prvo izdanje iz 1670.

Očitujući se o događajima aktualnim u tadašnjoj Hrvatskoj, uroti Zrinsko-Frankopanskoj ili pobuni Matije Gupca i njegove mužadije, pokazuje se pristašom postojećeg reda. Seljačku bunu smatra nestalnošću priprostega ljudstva, a urotu gizdošću velike gospode.

Habdelić je pisao kajkavskim i pokazao se odličnim znalcem narodnoga govora. Istodobno je bio protivnikom običnih, profanih stvari, u koje ubraja i narodne pjesme, navodeći svog čitaoca na to da se okani sramotneh, nepobožneh i nečisteh popijevaka.

Habdelić svojim djelom "Dictionar ili Réchi Szlovenske zvexega ukup zebrane, u red postaulyene, i Diachkemi zlahkotene trudom Jurja Habdelicha, masnika Tovarustva Jesusevoga, na pomoch napredka u diachkom navuku skolneh mladenczeu horvatszkoga i szlovenszkoga naroda" izdane u Grazu godine 1670. zauzima istaknuto, iako laičko, mjesto u povijesti hrvatskog jezikoslovlja. Naime, bez osobita lingvističkoga znanja, a pišući za školske potrebe, sastavio je hrvatsko-latinski rječnik. Poput Pergošića i Vramca, i on je pod slovenskim podrazumijevao kajkavski govor, a pod hrvatskim govor Hrvata južno od Kupe. Ukupno Habdelićevo djelo ogledalo je kršćanske pobožnosti s brojnim primjerima iz isusovačke i druge nabožne književnosti, ali i panoramska slika ondašnje Hrvatske.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., str. 890., ISBN 978-953-95772-0-7

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]