Karlo Jeronim Pálffy
| Karlo Jeronim Pálffy | |
|---|---|
| knez Erdutski | |
| Rođenje | 1. listopada 1735. Beč, Austrijsko Nadvojvodstvo |
| Smrt | 25. svibnja 1816. (80 god.) Beč, Cislajtanija |
Karlo Jeronim Pálffy, knez Erdutski (mađ. Erdődi herceg Pálffy Károly József Jeromos, njem. Karl Joseph Hieronymus Fürst Pálffy von Erdöd; Beč, 1. listopada 1735. – Beč, 25. svibnja 1816.) bio je mađarski i austrijski plemić i političar iz mađarske obitelji Pálffy od Erduta (Pálffy de Erdődy). Služio je kao kancelar Ugarske dvorske kancelarije od 1787. do 1807. Godine 1807. dobio je nasljedni naslov austrijskoga kneza.[1]
Pálffy je rođen u Beču 1. listopada 1735. Bio je sin grofa Miklósa Pálffya, suca i dvorskog kancelara, te grofice Marie Anne Sidonia von Althann. Među njegovom braćom i sestrama isticala se grofica Mária Anna Jozefa, udana za grofa Ivana Esterházyja. Paternalni pradjed bio mu je grof Miklós Pálffy, ugarski palatin.[2][3]
U Beču se 1763. oženio kneginjom Maria Theresia Anna od Liechtensteina (1741. – 1766.), kćeri kneza Emanuela od Liechtensteina i grofice Marije Ane Antonije od Dietrichstein-Weichselstädt.[4] Iz braka su rođeni József Franz Pálffy i Nikolaus József Pálffy.[3]
Karijeru je započeo u državnoj službi pri Donjoaustrijskom zemaljskom sudu. Godine 1757. imenovan je carsko-kraljevskim komornikom, u kojoj je dužnosti trinaest godina djelovao u okruženju cara Josipa II. 5. prosinca 1762. postaje carsko-kraljevski dvorski savjetnik pri Dvorskoj komori i njezinoj bankarskoj delegaciji; 17. svibnja 1774. imenovan je potpredsjednikom Dvorske komore, a 18. srpnja iste godine stvarnim savjetnikom Tajnog vijeća. Na vlastitu je želju 2. prosinca 1777. postavljen za potpredsjednika ugarske Dvorske komore, želeći služiti svojoj zemlji.[2][3]
Nakon izbijanja Rata za bavarsko nasljeđe 1778., ugarska kraljica Marija Terezija uputila ga je u vojsku k Josipu II. 9. ožujka 1779. imenovan je županom Zemplénske županije, a 1780. poslan je kao kraljevski povjerenik na svečanost inauguracije Sveučilišta u Budimu. 14. studenoga 1782. primio je Red zlatnoga runa, a 4. kolovoza 1783. dostojanstvo magister curiæ regiæ. Dana 4. ožujka 1787. car Josip II. imenovao ga je kancelarom Ugarske dvorske kancelarije te kancelarom reda s velikim križem Ugarskog Reda sv. Stjepana. Kao najstariji član obitelji, 14. svibnja 1791. postao je nasljedni župan Požunske (Bratislavske) županije i kapetan njezine utvrde. Zbog poodmakle dobi povukao se 1807., a za vjernu službu uzdignut je u kneževski stalež.[2][3]
Bio je slobodni zidar i veliki majstor prve Velike lože Hrvatske i Ugarske.[5]
Pálffy je preminuo u Beču 25. svibnja 1816.
- ↑ Pálffy de Erdődy. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. enciklopedija.hr. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 1. siječnja 2026.
- 1 2 3 Magyar Életrajzi Lexikon 1000-1990. mek.oszk.hu (mađarski). Pristupljeno 1. siječnja 2026.
- 1 2 3 4 József, Szinnyei. 1905. Magyar írók élete és munkái X. (Ótócska–Popea). mek.oszk.hu (mađarski). Budimpešta. Pristupljeno 1. siječnja 2026.
- ↑ von Wurzbach, Constantin. 1864. Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich (njemački). Typographisch-Literarisch-Artistische Anstalt
- ↑ Abafi, Lajos. 1900. A szabadkőművesség története Magyarországon (mađarski). Schmidl H.. Budimpešta.