Karlo X., kralj Francuske
 | Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima. |
| Karlo X. | |
|---|---|
 Karlo X., kralj Francuske | |
| francuski kralj | |
| Vladavina | 16. rujna 1824. – 2. kolovoza 1830. |
| Krunidba | 29. svibnja 1825. Katedrala Notre-Dame u Reimsu |
| Prethodnik | Luj XVIII. |
| Nasljednik | Luj Filip (kralj Francuza) |
| legitimistički pretendent na francusko prijestolje | |
| Vladavina | 2. kolovoza 1830. – 6. studenog 1836. |
| Nasljednik | Louis Antoine, vojvoda od Angoulêmea |
| Supruga | Marija Tereza Savojska |
| Djeca | Louis Antoine Sophie d'Artois Karlo Ferdinand d'Artois Marija Tereza |
| Dinastija | Burbonci |
| Otac | Luj Ferdinand |
| Majka | Marija Josipa Saska |
| Rođenje | 9. listopada 1757., Versailles |
| Smrt | 6. studenog 1836., Nova Gorica, Austrijsko Carstvo |
| Vjera | rimokatolik |
| Normativni nadzor | |
Karlo X. (Versailles, 9. listopada 1757. – Gorica, Austrijsko Carstvo, 6. studenog 1836.), francuski kralj od 1824. – 1830. godine, iz dinastije Burbonaca. Bio je jedan od vođa francuskih rojalističkih emigranata protiv Francuske revolucije.[1]
Rodio se kao peti sin u obitelji oca, krunskog princa (dauphin) Luja Ferdinanda († 1765.) i princeze Marije Josipe Saske († 1767.). Po rođenju je dobio naslov grofa od Artoisa. U studenom 1773. godine oženio je sardinijsku princezu Mariju Terezu Savojsku († 1805.), s kojom je imao četvoro djece:
- Louis Antoine, vojvoda od Angoulêmea (1775. – 1844.)
- Sophie d'Artois (1776. – 1783.)
- Charles Ferdinand, vojvoda od Berryja (1778. – 1820.)
- Marie Thérèse, Mademoiselle d'Angoulême (1783.)
Mladi Karlo počeo se baviti aktivno politikom za vrijeme prve velike krize u Francuskoj 1786. godine, kada je nastupila financijska kriza izazvana francuskim vojnim sudjelovanjima u Sedmogodišnjem ratu (1756. – 1763.) i Američkom ratu za neovisnost (1775. – 1783.), zbog čega je bilo potrebno provesti fiskalnu reformu. Karlo je zauzeo tvrdi stav u tome da se ne smije dirati u socijalne privilegije plemstva i Crkve te da se ne smiju dati ustupci Trećem staležu.[2]
Zbog teške situacije u državi, njegov brat, francuski kralj Luj XVI. (1774. – 1792.) bio je primoran sazvani Generalne staleže, koji nisu bili sazivani više od stoljeća i pol, kako bi ratificirali financijske reforme. Međutim, pripadnici Trećeg staleža (obični građani) počeli su tražiti veća prava, na što je kralj Luj XVI. raspustio saziv staleža. Na to su se pripadnici Trećeg staleža ponovno okupili, dana 13. lipnja 1789. godine i oformili Narodnu skupštinu, a 9. srpnja Ustavotvornu skupštinu. U situaciji sve veće ekonomske i političke krize u zemlji, 14. srpnja 1789. godine, izbila je Francuska revolucija, koja je započela padom Bastille.
Po izbijanju revolucije, brat Luj XVI. zapovijedio mu je da napusti zemlju i ode na sigurno te je Karlo prvo otputovao u austrijsku Nizozemsku, a potom u Torino u Kraljevini Pijemont, gdje mu se 1791. godine pridružio stariji brat Luj, grof od Provanse. Karlo je nešto kasnije napustio Torino i otišao u Trier u Svetom Rimskom Carstvu gdje je njegov ujak, Clemens Wenceslaus Saski vršio dužnost princa-biskupa. Tamo je pripremao kontrarevolucionarnu invaziju na Francusku, ali ju je odgodio dok se francuska kraljevska obitelj u zemlji ne nađe na sigurnome.[3]
Početkom 1792. godine Narodna skupština je proglasila sve emigrante izdajicama te je naredila oduzimanje njihovih naslova i konfiskaciju njihove imovine u zemlji. Dana 21. rujna 1792. Narodni konvent je ukinuo monarhiju u Francuskoj, a sljedećeg dana je proglašena Prva Francuska Republika. U međuvremenu su kralj i kraljica uhićeni te su pogubljeni 1793. godine. Sin i nasljednik Luja XVI., Louis-Charles je također uhićen te je umro u zatvoru 1795. u dobi od 10 godina.
Kada su izbili revolucionarni ratovi u Europi, Karlo je prebjegao u Ujedinjeno Kraljevstvo te je živio u Edinbourghu i Londonu s ljubavnicom Louise de Polastron.
Kada je 1814. godine, nakon pada francuskog cara Napoleona I. nastupila burbonska restauracija, novim francuskim kraljem proglašen je Karlov brat Luj XVIII. (1814. – 1824.). Drastična promjena u životu budućeg kralja nastupa ubojstvom njegovog drugog sina Karla, vojvode od Berryja, 13. veljače 1820. godine. Kako je on bio jedini član dinastije koji je još uvijek ispunjavao svoje bračne dužnosti, atentat na njega se smatrao atentatom na budućnost dinastije. Posljedica toga je bila da su već prije strogo elitistička gledišta budućeg kralja Karla X., postala još ekstremnija. Poslije smrti brata Luja XVIII. 1824. godine, bez muških potomaka, Karlo X. je postao novi kralj Francuske.
Po stupanju na dužnost kralja, Karlo X. je naslijedio konzervativnu, ali krhku vladu svog prethodnika. Ona će trajati do kraja 1827. godine kada gubi izbore. Budući da je Karlo X. odlučno vodio apsolutističku politiku, dodjeljuje mandat u ruke novoj strogo centrističkoj vladi čiji je pad 1829. godine izazvao političku histeriju kod Karla X. Postavljanjem nove ultra konzervativne vlade 8. kolovoza 1829. godine on svima daje na znanje svoju želju za ukidanje parlamenta.
Odluka o donošenju srpanjskih odredbi 1830. godine kojima se ukida pravo glasa za veliku većinu stanovnika Francuske rezultira srpanjskom revolucijom. Tijekom "tri slavna dana" lokalne trupe koje su podržavale kralja u Parizu nisu uspjele ostvariti pobjedu, što označava njihov poraz. Kako se vojska nije htjela uplesti u gušenje nemira, kralju Karlu X. je preostalo samo da se osobno suoči s revolucionarima. Njihov je ultimatum kralju bio abdikacija ili parlamentarna monarhija. Karlo X. je odabrao abdikaciju u korist svog sina Luja XIX., kralja od dvadeset minuta.[4]
Francuska je pod rukovodstvom ovog kralja učestvovala u pobjedničkom ratu za Grčku nezavisnost. Poslije abdikacije s prijestolja, otišao je u egzil u Škotsku, nakon čega je neko vrijeme živio u Pragu. Grob Karla X. koji umire u izbjeglištvu nalazi se na teritoriju Slovenije u mjestu Nova Gorica.[5]