Karun-3

Koordinate: 31°48′7″N 50°5′41″E / 31.80194°N 50.09472°E / 31.80194; 50.09472
Izvor: Wikipedija
Brana Karun-3
Brana Karun-3
Opći podatci
Službeno ime (perz.) سد کارون ۳
Država Iran
Lokacija Ize, Huzestan
Vodotok Karun
Koordinate 31°48′7″N 50°5′41″E / 31.80194°N 50.09472°E / 31.80194; 50.09472
Status Operativna
Cijena 382 milijuna USD (2005.)
Graditelj Mahab Kods, Sabir, Bolandpaje i Tablie
Početak gradnje 1995.
Završetak gradnje 8. studenog 2004.
Vlasnik Iranska vlada
Tehnički podatci
Vrsta brane dvostruka lučna, betonska
Visina brane 205 m
Duljina brane 462 m
Debljina vrha 5,5 m
Debljina baze 29,5 m
Polumjer krivulje ~250 m
Zapremnina brane 1,300.000
Ispust Karun (302-727 m³/s)
Vrsta preljeva a) glavni (4 valjkaste zapornice)
b) sporedni (slobodni tip)
c) interventni (4 zapornice)
d) kompenzacijske cijevi (Φ2,2 m)
Kapacitet preljeva a + b + c + d = 13.200 m³/s
Akumulacija
Stvara Jezero Karun-3 (Dehdez)
Zapremnina 3,0 km³
Površina 48 km²
Površina slijeva 24.000 km²
Navodnjava 100.000 ha
Duljina 60 km
Maks. širina 3 km
Maks. dubina 200 m
Maks. razlika dubine 51,5 m
Nadmorska visina 845 m
Hidroelektrana
Upravitelj IWPCo
U pogonu od veljača 2005.
Vrsta elektrane derivacijska velika hidroelektrana
Hidraulična glava 161 m
Turbine 8 x 250 MW Francis
Instalirana snaga 2000 MW
Maks. snaga 2280 MW
Godišnja proizvodnja 4172 GWh
Službena stranica (engl.) www.iwpco.ir/karun3
Brana Karun-3 na karti Iran
Brana Karun-3
Brana Karun-3
Brana Karun-3 na zemljovidu Irana

Karun-3 (perz. سد کارون ۳) je betonska lučna brana i derivacijska velika hidroelektrana na rijeci Karun u Iranu odnosno pokrajini Huzestan.[1] Projekt je jedan u seriji velikih energetsko-vodoprivrednih planova na Karunovom porječju započetih sredinom 20. stoljeća,[2] a primarna namjena mu je proizvodnja električne energije, navodnjavanje i kontrola sezonskih poplava.[1]

Studije provedivosti projekta Karun-3 između 1978. i 1989. vodile su sjevernoameričke građevinske tvrtke,[1] a izrada izvedbenih planova potom je povjerena iransko-kanadskom konzorciju Hatch-Mahab Kods.[3] Prilikom ove faze na geotehničkim istraživanjima projekta sudjelovali su i hrvatski stručnjaci iz tvrtke Geotehnika d.d.[4] Izgradnja brane je natječajem iz 1995. godine povjerena iranskim građevinskim tvrtkama,[3] a radovi su okončani 8. studenog 2004. godine.[3] Hidroelektrana je počela isporučivati struju u veljači 2005. godine, no puni kapacitet dosegnula je godinu i pol kasnije s obzirom na to da se umjetno jezero punilo do 9. srpnja 2006. godine.[3]

Visinom od 205 m Karun-3 nadmašila je branu Dez (203 m) koju su 1963. podigli talijanski inženjeri i postala je najvišom branom u Iranu, a taj status zadržala je do 2010. godine kada su iranski graditelji dovršili Karun-4 (230 m). Glavna tehnička karakteristika brane Karun-3 jest lučni dizajn odnosno dvostruka betonska ljuska duljine 462 m kojom se opterećenje umjetnog jezera prenosi na bočne litice planine.[5] Debljina brane na vrhu iznosi 5,5 m odnosno 29 m kod temelja, a zapremnina joj je 1,300.000 . Akumulacijski vodospremnik proteže se tokom Karuna oko 60 km, površina mu je 48 km² odnosno zapremnina 3,0 km³. Učestale sezonske poplave čiji istjek doseže i 27.000 m³/s[6] (~3700% više od prosječnog) kontrolira se pomoću tri različita preljeva odnosno tunelima.[5]

Podzemna strojarnica smještena je oko 0,5 km od brane i u njoj se nalazi osam Francisovih turbina s instaliranom snagom od 2000 MW, a konstruktivni pad je 161 m.[5] Hidroelektrana godišnje proizvede 4172 GWh električne struje kojom se prvenstveno snabdijevaju gradovi u pokrajinama Huzestan i Čahar-Mahal i Bahtijari. Vodospremnikom se navodnjava površina od oko 100.000 ha,[3] a s obzirom na to da ima status nacionalnog simbola brana Karun-3 je i popularno turističko odredište s nizom popratnih sadržaja.[5]

Lokacija[uredi | uredi kôd]

(engl.) Porječje rijeke Karun

Brana Karun-3 nalazi se u jugozapadnom Iranu, oko 28 km istočno od grada Iza na sjeveroistoku pokrajine Huzestan.[1] Podignuta je na najvodonosnijoj iranskoj rijeci Karun,[2] približno 610 km od njenog ušća u Arvand-Rud odnosno 120 km uzvodno od brane Karun-1 (ili „Šahid Abaspur”).[1] Zračna udaljenost od grada Ahvaza kao pokrajinskog središta jest 140 km.[1] Karunov tok u ovom se dijelu pruža u smjeru jugoistok-sjeverozapad, a njegova dolina u Zagrosu predstavlja povijesnu vezu između između huzestanskih ravnica i središnje Iranske visoravni zbog čega obiluje arheološkim lokalitetima.[7] Planine koje omeđuju dolinu brane su Dehdez na sjeveru odnosno Šalu i Mongašt na jugu, koje su ujedno i zaštićena područja.

Prirodni uvjeti[uredi | uredi kôd]

Topografija i geologija

Lokacija se u topografskom smislu nalazi u planinama Bahtijarija, najvišim i najsurovijim dijelovima planinskog lanca Zagrosa smještenim između ravnica Luristana i Širaza. Planine su visoke do 4000 m i pružaju se u smjeru sjeverozapad-jugoistok stvarajući pritom brojne doline prosječne visine između 1000 i 2000 m.[6] Na razini tla topografija je različita što je uvjetovano prirodnim čimbenicima poput gužvanja slojeva sedimentnih stijena i erozije.[6]

Naborani antiklinalni slojevi su dugački i sastoje se od lapora i vapnenačkih stijena, a doline su V-oblika, pretežito niske tj. duboke, te izrazito strmih padina.[6] Orogenski masiv Zagros i danas je izložen primjetnoj tektonici litosfernih ploča koja rezultira godišnjim deformacijama od 5-10 mm odnosno brzom erozijom što u cjelini utječe na stvaranje surovog reljefa i brzog protjecanja strmih vodotoka poput Karuna.[6] Povoljne značajke ove rijeke za izgradnju brana jest njeno protjecanje kroz duboke doline, a nepogodna postojanje podzemnih kanala koji utječu na gubitak istjeka u njenom glavnom koritu.[6]

Seizmološka istraživanja u Huzestanu pokazuju da su svi potresi zabilježeni u pokrajini bili do 6,8 stupnjeva po Richterovoj ljestvici,[6] te da većina potresa nije uzrokovana površinskim gužvanjima i pukotinama u Zemljinoj kori već deformacijama u unutrašnjoj litosferi.[6] Zbog ovih čimbenika za projektiranje huzestanskih brana uzima se predviđena brzina oslobađanja od 0,2–0,3 g.[6]

Hidrologija i meteorologija

Klimu porječja rijeke Karun karakteriziraju suha ljeta i umjerene zime za vrijeme kojih su učestale oborine.[6] Na hidrološki ciklus područja djeluju oblaci iz tri različita smjera: sezonske vodne mase s Indijskog oceana koje imaju najveći utjecaj na kišovitost, hladne mase s polarnih područja koje rezultiraju niskom vlažnosti, te sredozemne mase koje povremeno uzrokuju snažne oluje.[6] Prosječna godišnja količina oborina u porječju mjerena kod mosta Šalu iznosi 620 mm, a na vodostaj Karuna također utječu i planine prekrivene snježnim kapama (iznad 2000 m n. v.) čija područja obuhvaćaju oko 16.000 km².[6] Površina čitavog Karunovog porječja iznosi 60.000 km² od čega na lokaciju brane Karun-3 otpada 40% odnosno 24.000 km².[1]

Karun je najvodonosnija iranska rijeka čija se duljina procjenjuje između 829[8] i 950 km,[1] a njeni najveći pritoci su Abvang, Beheštabad, Vanak, Bazoft i Hersan.[1] Prema statistikama provedenim na osnovu 60-godišnjeg istraživanja kod Ahvaza, mosta Šalu, Godar-e Landara i Gotvanda, prosječni istjek rijeke na lokaciji brane Karun-3 kreće se između 302 i 727 m³/s.[6] Tijekom sezonskih poplava protok se drastično povećava[8] (~3700%): maksimalni pretpostavljeni istjek iznosi 27.000 m³/s, a obujam poplavne vode oko 4 km³.[6]

Povijest[uredi | uredi kôd]

Planiranje[uredi | uredi kôd]

(hrv.) Zemljovid i shematski razvedeni presjek projekata glavnih brana na porječju Karuna

Energetski i vodoprivredni potencijali porječja rijeke Karun prepoznati su sredinom 20. stoljeća kada započinje gradnja niza velikih kanala, tunela i brana.[9] Prvi među takvim projektima bio je tunelsko-branski sustav Kuhrang (1948.1953.) između rijeka Karun i Zajande-Rud, kojim je tunelom duljine 2,7 km dio Karunovog toka preusmjeren od slijeva Arvand-Ruda odnosno Perzijskog zaljeva do unutrašnjosti endoreične Iranske visoravni.[2] Između 1961. i 1971. godine, američki Harza Engineering Company i iranski Farman Farmaeian zajedno su provodili opsežne studije o hidroenergetskim kapacitetima Karuna što je 1976. godine urodilo izgradnjom prve velike betonske lučne brane Karun-1 (ili „Šahid Abaspur”) s instaliranom snagom od 1000 MW.[1]

Neposredno nakon izgradnje ove brane počeli su planovi za izgradnju uzvodnih brana Karun-2, Karun-3 i Karun-4 na čijim su studijama provedivosti između 1978. i 1989. godine radile tvrtke Akers (Hatch[3]) iz Kanade odnosno Land and Water Resources iz Sjedinjenih Država.[1] Prilikom njihovog rada ispitivane su tehnološke i ekonomske prednosti nabijene kamene ili betonske lučne brane, a razmatrana je i mogućnost gradnje jedne kolosalne brane visine 300 m na uštrb dviju (Karuna-2 i 3).[3] Ipak, u konačnici je odabrana varijanta s dvije betonske brane lučnog tipa, a prednost za izgradnju dobio je gornji projekt Karun-3.[3]

Druga faza odnosno izrada izvedbenih projekata za branu Karun-3 godine 1989. povjerena je iransko-kanadskom konzorciju Hatch-Mahab Kods, koji je između ostalog bio zadužen i za nadzor dodatnih geotehničkih istraživanja na lokaciji Karun-2, te pripremu završnih studija za brane Karun-2 i Karun-4.[3] Godinu dana kasnije konzorcij je bio ovlašten za pripremu međunarodne ponudbene dokumentacije koja uključuje izgradnju, montažu, pogonske sustave, tehnološki prijenos, financiranje, obučavanje, nabavu i nadzor.[3] Konačno, u srpnju 1995. godine[1] natječaj za izvođenje radova dodijeljen je iranskim tvrtkama.[3]

Najvažnija pitanja druge faze projekta bili su snaga hidroelektrane s obzirom na to da je razmatrano povećanje s 2000 na 3000 MW što u konačnici nije implementirano,[3] te kapacitet preljeva brane. Stručnjaci su prvotno na temlju procijenjene maksimalne poplave planirali instalaciju preljeva koji mogu obuzdati poplavni istjek od 22.350 m³/s,[3] no sveobuhvatnom analizom šireg područja ustanovljeno je da će zbog izgradnje uzvodne brane Karun-4 biti dovoljan smanjeni kapacitet od 13.200 m³/s.[6] U razdoblju između 1991. i 1994. godine na planskim studijima projekta Karun-3 radila je i hrvatska tvrtka Geotehnika d.d. iz Zagreba koja je obavila više od 100 dilatometarskih ispitivanja[10] uključujući 28 pokusa pločom i 17 pokusa velikim zračnim jastucima.[11]

Izgradnja[uredi | uredi kôd]

Kruna brane s glavnim i sporednim preljevom

Početak gradnje brane Karun-3 nastupio je 1995. godine,[3] iako je dvije godine ranije iranska tvrtka Sabir počela s kopanjem 700-metarskih tunela za preusmjeravanje Karunovog toka.[1] Glavna tehnička karakteristika brane jest lučni dizajn,[12] idealan za uske stijenovite klance jer se pritisak umjetnog jezera prenosi na bočne litice planine čime se rasterećuje glavni temelj.[13] U poprečnom presjeku brana se sastoji od dvostruke betonske ljuske što je još jedna konstruktivna prednost s obzirom na to da je njena temeljna baza od 29,5 m debljine sedmerostruko tanja od npr. one kod Hooverove brane. Kruna brane debljine je 5,5 m i proteže se 462 m, a konačnom visinom od 205 m postala je najvišom branom u Iranu i zadržala je taj status do 2010. godine kada su iranski graditelji dovršili Karun-4 (230 m). Budući da se nalazi u seizmički aktivnom području,[12] brana je projektirana da izdrži potrese do sedam stupnjeva po Richterovoj ljestvici.[3]

Na strukturu brane utrošeno je 1,300.000 betona, a dodatnih 530.000 m³ izliveno je za najveći betonski umirujući bazen na svijetu odnosno pripadajuću sporednu branu visine 50 m.[12] Ova nizvodna građevina ključna je za stabilnost cjelokupne konstrukcije jer sprječava eroziju uzrokovanu snažnim udarima preljevne vode koja može ugroziti meke slojeve tla, a time i temelje odnosno sidrišne upornjake brane.[14] Iz ovih razloga u strukturu 400-metarskog umirujućeg bazena ugrađeno je i 6576 šipaka armature ukupne dužine 260.000 m,[14] a među glavnim snabdijevačima tog građevinskog materijala bila je njemačka tvrtka Dyckerhoff & Widmann AG Systems.[15]

Preljev brane ima kapacitet 13.200 m³/s i sastoji se od četiri elementa: glavne, sporedne i interventne ustave, te kompenzacijskih cijevi promjera 2,2 m.[5] Glavna ustava smještena je s desne (sjeverne) strane i ima dva brzotoka, a preljev se regulira pomoću četiri segmentne zapornice.[5] Sporedna ustava nalazi se na kruni brane i preljev se vrši slobodno kroz tri otvora, a interventna ustava smještena je na polovici visine i ima dva otvora s četiri zapornice.[5]

Veliki građevinski radovi obavljeni su i za izradu hidroelektrane s popratnim građevinama, prilikom čega je premješteno 5,000.000 zemlje i kamenja.[12] Gotovo 2,000.000 iskopano je za izgradnju podzemnih postrojenja kao što su[12]:

Hidroelektrana Karun-3 je derivacijskog tipa odnosno smještena je oko 500 m od brane, a u njenoj podzemnoj strojarnici (najvećoj takve vrste u zemlji) nalazi se osam Francisovih turbina s instaliranom snagom od 2000 MW.[5] Turbine brzine 167 r/min dostavila je kineska tvrtka Harbin, a generatore napona od 15.75 kV Elin iz Austrije.[5] Jednofazni visokonaponski transformatori hlade se vodom, u sklopna postrojenja implementirana je SF6 izvedba, a na državnu električnu mrežu spojena je preko šest električnih vodova pojedinačnog napona 400 kV.[12]

Osim brane i hidroelektrane, projekt Karun-3 uključivao je i izgradnju različite popratne infrastrukture u čijem se prvom redu ističu prometnice, tuneli i mostovi.[1] Najpoznatija građevina među njima je dvostruki lučni most Šalu iznad akumulacijskog jezera, najveći takve vrste u Iranu.[1]

Devetogodišnji građevinski radovi na brani koji su upošljavali 500 inženjera i 7000 radnika okončani su u rujnu 2004. godine,[1] a čitav projekt bio je gotov 8. studenog 2004. godine.[3] Prve dvije turbine instalirane su još početkom 2004. godine, a ostalih šest stavljane su u funkciju u vremenskim razmacima od tri mjeseca.[1] Svečano otvorenje u ožujku 2005. godine upriličio je tadašnji iranski predsjednik Muhamed Hatami.[16]

Posljedice[uredi | uredi kôd]

Financijska sredstva utrošena za projekt Karun-3 variraju ovisno o izvorima; njemačka tvrtka Dyckerhoff & Widmann AG Systems procjenjuje da je brana koštala 150 milijuna USD,[15] prema iranskoj tvrtci Farab radi se o 382 milijuna USD unatoč ranijim europskim predviđanjima o 750 milijuna USD,[17] a kanadska tvrtka Hatch navodi da je čitav projekt između 1989. i 2006. godine koštao 1,7 milijardi USD.[3] Financijska isplativost projekta pokazala se već nakon petogodišnjeg razdoblja kada je isporučena električna energija u vrijednosti od 637 milijuna USD.[18]

Budući da je podignuta umijećem iranskih inženjera i da je visinom od 205 m premašila Dez odnosno postala najvećom branom u zemlji, Karun-3 ubrzo je postala jednim od nacionalnih simbola Irana u čiju je čast proslavljeni iranski glazbenik Madžid Entezami skladao „Karunsku simfoniju”.[19] Graditeljski podvizi Karun-3 i Karun-4 potaknuli su i niz novih projekata među koje spada i Bahtijari,[2] betonska brana u izgradnji koja projektiranom visinom od 315 m nadmašuje Norak u Tadžikistanu (300 m), trenutno najvišu branu na svijetu.[20]

Godine 2008. predstavljen je plan studije pod nazivom „Osovina-3”,[21] sestrinski projekt Karuna-3 koji uključuje podizanje nasute kamene brane čime bi se dobio vodospremnik zapremnine 3.21 km³ odnosno hidroelektrana snage 1458 MW.[21] Uz projekte Karun-3 i Karun-4, Iran je koncem 2000-ih gradio još 135 brana[22] odnosno izrađivao studije za dodatnih 170 projekata[23] čime se pozicionirao kao treći najveći graditelj brana u svijetu,[22] iza Kine i Turske. Godine 2011. u zemlji je bilo operativno 538 brana,[24] a stečena iskustva poslužila su iranskim građevinskim tvrtkama dobivanje natječaja za izgradnju istih u brojnim državama uključujući Armeniju, Azerbajdžan, Tadžikistan, Afganistan, Siriju, Šri Lanku, Nikaragvu, Ekvador i afričke zemlje.[25]

Uz niz energetskih, poljoprivrednih, gospodarskih i prometnih pogodnosti koje pruža projekt Karun-3,[1] on za sobom povlači i niz negativnih posljedica odnosno karakterističnih problema za velike hidroelektrane kao što su preseljenje stanovništva, zaštita arheoloških nalazišta, te imovinsko-pravna i ekološka pitanja.[2] Iranska organizacija za kulturnu baštinu i turizam se neposredno prije punjenja umjetnog jezera požalila na kratko vremensko razdoblje koje im je ostavljeno za posljednja istraživanja kamenodobnih[19] i elamitskih arheoloških lokaliteta,[7] a zbog povećanja vlažnosti ugroženi su i epigrafski reljefi pokraj grada Iza.[7] Neki od povijesnih spomenika su nužno premješteni na drugu lokaciju, kao što je slučaj s imamzadom Šaher.[1] Sveobuhvatna znanstvena istraživanja pokrazuju da Karun-3 izaziva i zagađenje okolice, između ostalog i zbog seizmičkih valova koji nastaju zbog pritiska vodospremnika i brane na tlo.[26] Studije također pokazuju i da zbog erozije odnosno sedimentacije na površini jezera postoji uvjetovani ekološki rizik odnosno povećana koncentracija koliformnih bakterija štetnih za opskrbu pitke vode i navodnjavanje.[27]

Upotreba[uredi | uredi kôd]

Hidroelektrana[uredi | uredi kôd]

Hidroelektrana je počela isporučivati struju u veljači 2005. godine, no puni kapacitet dosegnula je godinu i pol kasnije s obzirom na to da se umjetno jezero punilo do 9. srpnja 2006. godine.[3] Karun-3 godišnje proizvede 4172 GWh električne struje kojom se prvenstveno snabdijevaju gradovi u pokrajinama Huzestan i Čahar-Mahal i Bahtijari, a zajedno s obližnjim hidroelektranama Masdžed Sulejman i Šahid Abaspur iste snage ostvaruje godišnji prihod od 200 milijuna USD.[16] Između 2004. i 2010. godine, Karun-3 proizvela je struju u vrijednosti 637 milijuna USD što je ekvivalent 2,8 milijardi kubičnih metara prirodnog plina, 341 milijuna litara benzina ili 605 milijuna litara nafte.[18]

Vodoprivreda[uredi | uredi kôd]

Vodospremnikom Dehdez navodnjava se površina od oko 100.000 ha[3] što se prije svega odnosi na ravnice Huzestana, iranske pokrajine koja je jedinstvena po tome da se većina njenog tla navodnjava nadzemnim vodama.[28] Akumulacija ima veliku važnost za opskrbu Huzestana pitkom vodom s obzirom na to da pokrajina zbog razvijene industrije ima problema sa zagađenjem.[28]

Turizam[uredi | uredi kôd]

Pogled na Karun-3 s osmatračnice

S obzirom na to da ima status nacionalnog simbola, brana Karun-3 je i popularno turističko odredište s nizom popratnih sadržaja kao što su parkovi, igrališta, parkirališta i džamija.[5] Zapadno od brane nalazi se nekoliko turističkih osmatračnica i izložbeni prostor kojeg za vrijeme Novruza (novogodišnjih iranskih praznika) posjeti 62.000 ljudi[29] Koncem veljače 2011. godine uz kompleks je otvoren je zdravstveni centar[30] Akumulacijsko jezero Dehdez postalo je jednim od omiljenih izletišta u Huzestanu jer se je omeđeno atraktivnim planinama Dehdez na sjeveru odnosno Šejvand, Šalu i Mongašt na jugu koje su ujedno i zaštićena područja. Na mostu Šalu aktivni su i ekstremni športovi kao bungee skokovi.

Poveznice[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

Bilješke[uredi | uredi kôd]

  1. a b c d e f g h i j k l m n o p q r s IWPCo: Project Introduction (2012.)
  2. a b c d e Borjian, Habib (29.4.2011.)
  3. a b c d e f g h i j k l m n o p q r s Hatch: Karun III HE Development (2012.)
  4. Vidi:
    Vrkljan, Ivan; Kavur, Boris (velj. 2006.)
    Vrkljan, Ivan; Kavur, Boris; Fifer-Bizjak, Karmen (tra. 2006.)
  5. a b c d e f g h i j IWPCo: Technical Information (2012.)
  6. a b c d e f g h i j k l m n o IWPCo: Basic Information (2012.)
  7. a b c Payvand News (10.11.2004.)
  8. a b Britannica: Karun (2012.)
  9. Shourijeh, Piltan Tabatabaie; Soroush, Abbas; Nemati, N.; Izad-Doustdar, A. H. (2006.), str. 289.-292.
  10. Vrkljan, Ivan; Kavur, Boris; Fifer-Bizjak, Karmen (tra. 2006.), str. 187.-197.
  11. Vrkljan, Ivan; Kavur, Boris (velj. 2006.), str. 5.-14.
  12. a b c d e f Hatch: Karun III Multi-Contract Supervision (2012.)
  13. Tokmechi, Zaniar (2011.), str. 2846.
  14. a b Ghazvinian, A. H.; Khoshboresh, A. R.; Moradian, Z. A. (2005.)
  15. a b DYWIDAG-Systems: Karoon III (2012.)
  16. a b Tehran Times (9.3.2005.)
  17. Shana (17.1.2005.)
  18. a b IWPCo (16.8.2010.)
  19. a b Tehran Times (26.9.2011.)
  20. PressTV (14.3.2011.)
  21. a b IWPCo: Karun 3 Axis 3 (19.10.2008.)
  22. a b PressTV (8.10.2011.)
  23. PressTV (20.11.2008.)
  24. PressTV (24.10.2010.)
  25. Vidi:
    PressTV (20.11.2008.)
    IWPCo (16.12.2008.)
    PressTV (24.10.2010.)
  26. Tokmechi, Zaniar (2011.), str. 2858.
  27. Jozi, Seyed Ali; Rezaian, Sahar (2011.), str. 159.-163.
  28. a b Afkhami, Mehran; Shariat, Mahmood; Jaafarzadeh, Nemat; Ghadiri, Hossein; Nabizadeh, Ramin (2011.), str. 192.
  29. IWPCo (18.4.2010.)
  30. IWPCo (28.1.2011.)

Citirane stranice[uredi | uredi kôd]

Službene stranice (IWPCo)
  • (engl.)(perz.) IWPCo. 2012. Project Introduction. Karun 3 Project. Iran Water & Power Resources Development Company. Tehran. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. kolovoza 2012. Pristupljeno 4. ožujka 2012.
  • (engl.)(perz.) IWPCo. 2012. Basic Information. Karun 3 Project. Iran Water & Power Resources Development Company. Tehran. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. listopada 2013. Pristupljeno 4. ožujka 2012.
  • (engl.)(perz.) IWPCo. 2012. Technical Information. Karun 3 Project. Iran Water & Power Resources Development Company. Tehran. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. siječnja 2010. Pristupljeno 4. ožujka 2012.
  • (engl.)(perz.) IWPCo. 19. listopada 2008. Karun 3 (Axis 3). Study Plans. Iran Water & Power Resources Development Company. Tehran. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. veljače 2017. Pristupljeno 4. ožujka 2012.
Suradničke tvrtke
Građevinske studije
Ekološke studije
Enciklopedije
Novinski članci

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Ostali projekti
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Karun-3