Katalog žena

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Papyrus
Papirusni fragment s početkom opisa obitelji Elektre Atlantove iz 3. ili 4. pjevanja (Cat. fr. 177 = P.Oxy. XI 1359 fr. 2, 2. stoljeće, Oksirinh)

Katalog ženâ (starogrčki Γυναικῶν κατάλογος), Gynaikôn katálogos) ― poznat i kao Eeje ili Ehoje (ἢ οἵη, ē' hoiē)Predložak:Napomena ― jest fragmentarno sačuvana starogrčka epska pjesma koja se u antici pripisivala Heziodu. "Žene" koje se u naslovu spominju zapravo su heroine, od kojih su mnoge vodile ljubav s bogovima te su svojim ljudskim i božanskim ljubavnicima rodile heroje iz grčkoga mita. Za razliku od Homerove Ilijade i Odiseje, koje se usredotočuju na pripovijedanje, Katalog je bio izgrađen na temelju opsežnog sustava genealogija koje proistječu iz svih tih ljubavnih spojeva i, prema riječima Martina Litchfielda Westa, "pokrivao je cijelo herojsko razdoblje".[1] Popisi obiteljskih stabala bili su obogaćeni pričama o mnogim članovima tih obitelji, pa Katalog predstavlja zbirku mitova o herojima upravo onako kako Heziodova Teogonija daje sustavni prikaz grčkoga panteona na temelju genealogija bogova.

Većina filologa danas smatra da Katalog nije napisao Heziod, no pitanja o autorstvu nisu umanjila zanimanje za proučavanje književnih, društvenih i povijesnih aspekata ove pjesme. Kao svojevrsno heziodovsko djelo koje se bavi najsitnijim detaljima homerskog svijeta heroja, polubogova, Katalog nudi prijelaz između božanske sfere Teogonije i zemaljskih pitanja Poslova i dana. S obzirom na to da se ova pjesma bavi ne samo herojima, nego i heroinama, ona pruža i određene pokazatelje o tome kako se u vrijeme njezina postanka i afirmacije među publikom gledalo na ulogu i percepciju žene u grčkoj književnosti i društvu. Grčke aristokratske zajednice, kao vladajuća elita, tvrdile su da potječu od heroja opjevanih u epskom pjesništvu; stoga Katalog, budući "genealoški vjerna mapa helenskog svijeta", čuva mnoge informacije o jednom složenom sustavu srodničkih odnosa i hijerarhija koji je zadržao svoj značaj dugo nakon što se arhajsko razdoblje završilo.[2] Mnogi mitovi koji se spominju u Katalogu nisu zabilježeni ni u jednom drugom antičkom izvoru koji posjedujemo, odnosno ili ih nema uopće ili ih nema u obliku u kojem su dani u Katalogu, pa su privlačili posebnu pozornost pisaca i filologa, još od kraja arhajskog doba, pa sve do helenističkog i rimskog razdoblja.

Usprkos popularnosti koju je uživala kod učene publike helenističkog svijeta, uključujući i rimski Egipat, pjesma se prestala prepisivati prije no što je mogla prijeći u srednjovjekovnu rukopisnu tradiciju, te njezine fragmente danas nalazimo samo na papirusima i u navodima kod drugih antičkih autora. No, i pored toga, Katalog je osvjedočen mnogo bolje nego većina drugih "izgubljenih" djela, jer oko 1.300 cijelih ili djelomičnih stihova, koliko je sačuvano, predstavlja, prema jednoj procjeni, "između trećine i četvrtine izvorne pjesme".[3] Postoji opsežan materijal koji omogućuje rekonstrukciju pjesme, i to ne samo rekonstrukciju sadržaja, nego i njegove raspodjele, no fragmenatrno stanje tog materijala ostavlja mnoga složena pitanja neriješenim, a u prošlom je stoljeću proizveo nekoliko teza koje su se naposljetku pokazale pogrešnim.

Naslov i formula ē' hoiē[uredi VE | uredi]

Antički autori najčešće ovu pjesmu nazivaju Katalogom žena ili samo Katalogom, no postojalo je i nekoliko drugih naslova.[4] Suda, bizantska enciklopedija iz 10. stoljeća, navodi naslov Katalog ženâ heroinâ (Γυναικῶν ἡρωϊνῶν κατάλογος), a Ivan Ceces, bizantski filolog i gramatičar iz 12. stoljeća, naziva ovu pjesmu Herojskom genealogijom (Ἡρωϊκὴ Γενεαλογία).[5] No najstariji i najrašireniji alternativni naslov bio je Eeje (Ἠοῖαι), koji je pjesma dobila po formuli ἢ οἵη / ē' hoiē = "ili kakva (je bila...)", odnosno, u množini, ἢ οἵαι / ē' hoiai = "ili kakve (su bile...)".[6] Tom je formulom pjesnik započinjao historijat svake nove žene ili skupine žena. Na istom je temelju skovan i uobičajeni naslov za jedno slično djelo, Velike Eeje (Μεγάλαι Ἠοῖαι), koje se u antici također pripisivalo Heziodu.[7]

Formula ē' hoiē, kako se vidi i po tome što je postala alternativni naslov cijele pjesme, bila je jedna od njezinih najznamenitijih obilježja. Možda je izvorno pripadala nekoj posebnoj vrsti pjesništva koju je karakteriziralo sastavljanje različitih popisa heroina,[8] no u samome Katalogu ta formula služi kao sredstvo za izgradnju strukture pjesme time što pjesniku omogućuje nastaviti s prekinutim historijatom nekog obiteljskog stabla ili napraviti vodoravni prijelaz između različitih genealogija i prijeći na novu osobu ili liniju podrijetla.[9] Jedan primjer nalazi se u dijelu gdje se uvodi historijat Portaonovih kćeri (Cat. 26.5–9):Predložak:Napomena Predložak:Anchor

Ili kakve su (e' hoiai) djeve što stvori ih Portaon
tri, kao božice, svakoj ljepoti vične,
koje nekoć Laotoja, hiperijska vladarka časna,
rodi ušavši u Portaonovu postelju jedru:
Euritemista, Stratonika i Steropa.
ἠ' οἷαι [κο]ῦραι Πορθάονος ἐξεγέν[οντοPredložak:Napomena
τρε[ῖς, ο]ἷαί τε θεαί, περικαλλέα [ἔργ' εἰδυῖα]ι•
τ[ά]ς ποτε [Λ]αο[θό]η κρείουσ' Ὑπερηῒς ἀ[μύ]μων
γεί]νατο Παρθᾶνος [θ]α[λ]ερὸν λέχ[ος] ε[ἰσ]αναβᾶσα
Εὐρ]υθεμίστην τε Στρατ[ο]νίκην [τ]ε Στ[ε]ρόπην τε.

U odjeljku koji prethodi ovom odlomku detaljno je obrađen historijat šire obitelji Portaonove sestre Demodike, za koju je utvrđeno da potječe od generacije rođene nakon trojanskog rata. Ovdje je formula ē' hoiai (množina = ili kakve...) upotrijebljena za skok unatrag, kako bi se dovršio pregled potomaka Portaonovog i Demodikinog oca, Agenora, i dao historijat sinovljeve obitelji. Na nekim drugim mjestima ta se formula koristi za prijelaz na udaljenije grane obitelji. Na primjer, priča o Mestri u osnovi služi tome da uvede obitelj Sizifa, njezina pradjeda, koji se nadao da će je udati za svog sina Glauka. Premda do tog vjenčanja nije došlo, uskoro se prelazi na pregled Sizifovih potomaka.[10]

Sadržaj[uredi VE | uredi]

Prema Sudi, Katalog se satojao od pet pjevanja.[11] Nije poznato koliki je bio opseg pojedinih pjevanja, no cijeli je spjev mogao imati između 4.000 i nešto preko 5.000 stihova.[12] Veći dio sadržaja bio je organiziran po većim genealoškim jedinicama: potomci Eola zauzimali su prvo pjevanje i dio drugoga, a za njima su u ostalim pjevanjima slijedili potomci Inaha, Pelazga, Atlanta i Pelopa.[13] Vjeruje se da se okvirni raspored građe Kataloga može naći u Biblioteci, mitološkom priručniku sastavljenom u rimskom razdoblju, koji je sačuvan pod imenom Apolodora iz Atene i koji se oslanja na Katalog kao jedan od glavnih izvora za mnoge genealoške detalje te se čini da općenito slijedi strukturu te pjesme.[14]

Prvo pjevanje[uredi VE | uredi]

Prvo je pjevanje najbolje posvjedočeno, s obzirom na to da se nekoliko opširnih papirusnih fragmenata preklapa s citatima iz antičkih autora ili se podudara s nekim parafrazama: u cjelini ili u dijelovima sačuvano je najmanje 420 daktilskih heksametara. Na jednom su papirusu navedeni i redni brojevi stihova, što, kad se uzme u obzir skupa s preklapanjima teksta iz drugih izvora, omogućuje numerirati po stihovima velik dio sadržaja ovog pjevanja.[15] Od ovih preklapanja možda je najvažnije ono između papirusa koji sadrži početak pjesme i Teogonije: Katalog se pojavljuje kao nastavak ovog "kanonskog" Heziodovog spjeva, a dva završna stiha Teogonije pojavljuju se kao prva dva stiha Kataloga žena.[16] Na kraju Teogonije, kakva je rukopisnom predajom došla do nas, kad je Zeus uredio Olimp i začeo nekoliko ključnih božanstava, pjesnik zaziva Muze da pjevaju "rod božica ... besmrtnica što legoše sa smrtnicima i rodiše djecu nalik bogovima".[17] Nakon nekih 150 stihova o tome, uvodni stihovi Kataloga donose još jednu invokaciju Muza kojom se uvodi nova, nešto više "zemaljska" tema (Cat. fr. 1.1–5):

Pjevajte sad rod ženâ, slatkoglasne
Muze olimpske, kćeri Zeusa štitonoše,
koje tad najbolje bijahu [ ...
skinuše pojase svoje [ ...
miješajući se s bogovima [ ...
Νῦν δὲ γυναικῶν ⌊φῦλον ἀείσατε, ἡδυέπειαι
Μοῦσαι Ὀλυμπιάδε⌊ς, κοῦραι Διὸς αἰγιόχοιο
αἳ τότ' ἄρισται ἔσαν [
μίτρας τ' ἀλλύσαντο   ̣[
μισγόμεναι θεοῖσ[ιν

Nakon ovih odmah slijede stihovi koji opisuju važne značajke herojskog razdoblja. Prva značajka su odnosi koji predstavljaju i glavnu temu pjesme, naime činjenica da je u to doba postojala interakcija između bogova i smrtnika.[18] Potom se, u jednom od najzagonentnijih odlomaka Kataloga, navodi još jedan značajan detalj o herojskom dobu. Kaže se, naime, da muškarci i žene nisu bili "jednako dugovječni" (ἰσαίωνες / isaiōnes, riječ koja je samo tu posvjedočena), ali nije jasno odnosi li se to na različite životne vijekove među samim herojima, na razliku između heroja i "suvremenih" muškaraca ili na razliku između životnih vijekova heroja i bogova.[19] Zatim su opisane raznolike sudbine heroja: neki su živjeli dugo i ostali vječno mladi, a druge su bogovi osudili na ranu smrt.[20] Papirus je na tom mjestu oštećen te nije poznato kamo su te usporedbe dalje vodile. Potom se pjesnik ponovo obraća Muzama i moli ih da pjevaju o tome "s koliko je njih [Zeus] spavao, začevši rod slavnih kraljeva ... i Posejdon ... Ares ... Hermes ... [Hef]est ... Heraklo"; tu se ovaj papirus završava.[21]

Prve obitelji[uredi VE | uredi]

Stalna uporaba uvodne formule "ili kakva je..." implicira jedno početno "kakva je...", i vrlo je vjerojatno da je tu kao prva bila obrađena Pira, supruga Deukalionova.[22] Još se raspravlja o tome je li Katalog sadržavao prikaz mita o potopu,[23] no čini se da je priča o nastanku ljudskog roda od kamenja koje su za sobom bacali Deukalion i Pira svakako bila obrađena u pjesmi.[24] Zeus je, što ne iznenađuje, prvi birao iz kataloga žena te je s Pirom začeo Helena.[25] Pira je imala i tri kćeri s Deukalionom: Tiju, Protogeneju i Pandoru, koja je dobila ime po svojoj baki s majčine strane, onoj daleko poznatijoj Pandori.[26] I njih tri su, kao i njihova majka, spavale sa Zeusom i rodile mu sinove koji će postati rodonačelnici nekoliko drevnih grčkih plemena. Tija je rodila Magneta i Makedona; Protogeneja je rodila Etlija, djeda Etolova; a Pandorin sin bio je Greko.[27]

No najveći značaj u mitu imao je Helen, koji će naposljetku postati i eponim za cijeli grčki svijet. Njegovi su sinovi Dor, Ksut i Eol, koje mu je izgleda rodila Otrija (ili Orseida), planinska nimfa s Otrisa.[28] Dor je bio eponim Dorana, a po sinovima njegova sina Egimija, Dimantu i Pamfilu, nazvana su dva od tri dorska plemena, Dimanćani i Pamfiljani.[29] Treću skupinu činili su Hileji, nazvani po Heraklovom sinu Hilu, s kojim su Pamfil i Dimant prešli na Peloponez.[30] Ksut je za ženu uzeo Erehtejevu kćer Kreuzu, koja mu je rodila sinove Ijona i Aheja i kćer Diomedu.[31] Odnos između rodonačelnika grčkih plemena koji su potjecali od Deukaliona može se prikazati ovakvom tablicom: Predložak:Anchor

Predložak:Chart/start Predložak:Chart Predložak:Chart Predložak:Chart Predložak:Chart Predložak:Chart Predložak:Chart Predložak:Chart Predložak:Chart Predložak:Chart Predložak:Chart Predložak:Chart/end

Genealoški odnos među grčkim plemenima u okviru Deukalionove loze u Katalogu[32]

Eolovo potomstvo[uredi VE | uredi]

Historijat potomaka pet kćeri i sedam sinova Eola i Enarete predstavljao je vjerojatno najveću pojedinačnu lozu koja se obrađivala, a počinjao je prije 200. stiha u prvom pjevanju i obuhvaćao dobar dio drugoga.[33] Sinovi koji su svakako obrađeni u Katalogu bili su Kretej, Atamant, Sizif, Salmonej, Dejon (ili Dejonej) i Perijer.[34] Ime sedmoga sina ne može se pročitati zbog lakune u tekstu, a moguće je da se radilo o Miniji, Lokru ili jednom drugom Magnetu, ne eponimu Magnećana, nego ocu Diktisa i Polidekta iz mita o Danaji i Perzeju.[35] Nikakve slične dvojbe nema u vezi s identitetom Eolovih kćeri: to su Pizidika, Alkiona, Kalika, Kanaka i Perimeda.[36] Prvo su obrađene obitelji kćeri i mnogo od središnjeg dijela prvog pjevanja ― više od 400 stihova ― bilo je posvećeno historijatu njihovih potomaka. Eolovo dugo potomstvo, koje ide preko njegovih sinova i kćeri, vrijedno je pozornosti zbog velikog broja fantastičnih priča i folklornih elemenata kakvih u homerskim pjesmama uglavnom nema, počevši od proklete, ohole ljubavi Ceika i Alkione, koji su se jedno drugome obraćali sa "Zeus" i "Hera", a potom za kaznu bili pretvoreni u ptice (frr. 10a.83–98, 10d OCT, 15).

Nakon obrade tesalskih obitelji Pizidike i Kanake, pjesnik prelazi na izmiješane etolsko-elidske loze Kalike i Perimede. Ranije u ovom pjevanju Perimeda je rodila dva sina riječnom bogu Aheloju, od kojih je jedan, Hipodamant, bio djed Enejev.[37] Etliju je Kalika rodila Endimiona, čiji je sin Etol bio eponim Etolije i pradjed Demodike i Portaona, preko kojih idu dalje etolske i elidske genealoške linije. Negdje u okviru tih obitelji pojavljuju se Eurit i Kteat, i to u opasnijem obličju no u Ilijadi: u Katalogu oni su okrutni sijamski blizanci s dvije glave, četiri ruke i četiri noge.[38] No, za epsku je predaju najznačajniji bio brak Demodikina sina Testija i Portaonove kćeri Euritemiste, koja je onda rodila tri kćeri, Ledu, Alteju i Hipermnestru, čiji se historijat uvodi u fr. 23a.3–5.

Painting
Ifigenija Louisa Billoteya iz 1935, gdje je prikazana Ifigenija (u sredini) kako dodiruje Klitemnestru, a Artemida gleda u djevojku. U Euripidovoj Ifigeniji u Aulidi Ifigenija je bila pretvorena u jelena kako ne bi bila prinesena na žrtvu zarad sretne plovidbe ahejske flote prema Troji. U Katalogu božica je ne samo spasila Ifigeniju (koja se imenuje kao Ifimeda), nego ju je i pretvorila u "Artemidu Enodiju" ili Hekatu.[39]

Nakon Ledinog braka s Tindarejem slijede rođenja Klitemnestre, Timandre i Filonoje, od kojih je ovu posljednju Artemida učinila besmrtnom.[40] Klitemnestra i Agamemnon imali su dvije kćeri, Elektru i Ifimedu, pri čemu se iza ovog drugog imena krije žena koja je kasnije postala mnogo poznatija kao Ifigenija.[41] Prema jednom proročanstvu, Ifigenija je morala biti žrtvovana Artemidi da bi zapuhao povoljan vjetar i grčka flota otplovila ka Troji, no u varijanti koja je dana u Katalogu božica ju je zamijenila prikazom i učinila je besmrtnom kao "Artemidu Enodiju" ili Hekatu.[42] Slijedi priča o rođenju Oresta i njegovom ubojstvu majke, što je najstariji zabilježeni spomen njegova ubojstva Klitemnestre, upravo kao što i plan o žrtvovanju Ifideme/Ifigenije također nalazimo prvo spomenut u Katalogu.[43] Slijedi Timandrin brak s Ehemom, a potom se, u nekoliko oštećenih stihova, priča o tome kako je Leda Zeusu rodila Dioskure. Ne zna se je li Helenino rođenje obrađeno na ovom mjestu, jer izvori različito svjedoče o tome tko su joj bili roditelji. Alteja s Aresom rađa Meleagra, čije se herojske osobine opisuju, skupa s njegovom smrću koju mu zadaje Apolon tijekom sukoba s Kuretima, koji je uslijedio nakon lova na kalidonskog vepra.[44] Od Altejine i Enejeve djece istaknuta je Dejanira zbog svoje uloge u Heraklovoj smrti i apoteozi.[45] Pjesnik zatim skreće svoju pozornost na Portaonide, potomke Portaona, i ovaj pregled ženskih potomaka Eolovih završava Sirenama, kćerima Sterope i Aheloja.[46]

Odjeljak o Salmonejevoj kćeri Tiri omogućuje prijelaz na obitelji muških potomaka Eolovih.[47] Salmonej je, kao kralj Elide, svojim podanicima nametao obvezu štovati ga kao Zeusa; pritom je božje munje i gromove oponašao tako što je svojim bojnim kolima vukao brončane kotlove, a u zrak je bacao zapaljene baklje.[48] Pravi Zeus uništio je i kralja i njegove podanike, no poštedio je Tiru, koja je pružila otpor svome bezbožnom ocu, i onda je prenio u kuću njezina ujaka Kreteja u Tesaliji.[49] Tamo se zaljubila u riječnog boga Enipeja, no Posejdon je imao vlastite planove u vezi s Tirom, pa joj se približio prerušen u Enipeja i s njom vodio ljubav, nakon čega je ona rodila Neleja i Peliju.[50] Ova dva brata nisu se slagala, pa im je Zeus dodijelio dva različita kraljevstva da njima vladaju: Pelija je dobio Jolk, a Neleju je pripao Pil na zapadu Peloponeza.[51] Sad se središte priče premješta na Nelejevu lozu. Heraklo je razorio Pil i ubio sve muške potomke Nelejeve osim Nestora, koji se u tom trenutku nalazio u Gereniji, jednom drugom mesenskom gradu.[52] Periklimen, jedan od Nelejevih sinova, kome je Posejdon podario moć mijenjati svoje obličje, predstavljao je jedinu pilsku branu pred Heraklovom silovitom navalom, i pjesnik Kataloga na trenutak ga stavlja u središte pozornosti, no to se završava Ateninom opaskom da je pčela na Heraklovim bojnim kolima zapravo taj pilski branitelj.[53] Nakon historijata Nestorova braka i obitelji slijedi priča o natjecanju za Nelejevu kćer Peru.[54] Nelej je, naime, bio odlučio da će svoju kćer dati onome tko uspije oteti stoku od Ifikla iz Filake, a to je pošlo za rukom Bijantu, kome je pomogao njegov brat Melampod.[55] Pjesnik zatim prelazi na obitelj Pelije, no uto se prekida posljednji papirusni fragment koji se može sa sigurnošću pripisati prvom pjevanju. Vjerojatno su slijedila Tirina djeca s Kretejem — Ezon, Feret i Amitaon,[56] a možda je u prvom pjevanju ostalo mjesta makar za početak historijata obitelji Kretejeva brata Atamanta.[57]

Atamant je vladao u Beociji i imao je kompliciran obiteljski život; nekoliko pojedinosti iz njegova života bilo je obrađeno u Katalogu. Atamantova su djeca bili Friks i Hela, a majka im je bila Nefela.[58] Ona je svojoj djeci dala ovna sa zlatnim runom ― što će se ispostaviti prvom epizodom u povijesti o Argonautima ― nakon čega su morali bježati od spletki svoje maćehe Inone, o čemu pripovijedaju drugi antički izvori.[59] Bogovi su Atamantu pomutili pamet, možda zato što je primio mladog Dioniza u svoj dom, i usmrtili njegova i Inina sina, Learha; Ino se bacila u more s njihovim drugim sinom, Melikertom, nakon čega se pretvorila u morsku božicu Leukoteju.[60] Atamant je, u nekom trenutku prije no što se oženio Inom, s Temistom začeo Leukona i Sheneja, a Leukonove kćeri Pizidika, Euipa i Hiperipa bile su potanko obrađene u Katalogu.[61]

Drugo pjevanje[uredi VE | uredi]

Nije poznato gdje se točno u tekstu sačuvanih fragmenata nalazi granica između prvog i drugog pjevanja, no svakako su bar neki od Eolovih potomaka bili obrađeni u drugom pjevanju.[62] Historijat obitelji Perijera, Dejona i Sizifa (tim redoslijedom) vjerojatno se nalazio u drugom pjevanju jer se čini da u prvome nije ostalo dovoljno mjesta da bi se one mogle tamo obraditi kao cjelovita skupina nakon Nelejeve i Pelijine djece.[63] Ranije se smatralo da je na početku drugog pjevanja bila obrađena Atalanta, no nedavno objavljeni dokazi dovode to gledište u sumnju.

Perijerova obitelj bila je vezana za Meseniju.[64] Njegov sin Leukip imao je nekoliko kćeri, no posebno je detaljno obrađena samo Arsinoja.[65] Ona je Apolonu rodila Asklepija, koga je Zeus usmrtio. Razbješnjen, Apolon je usmrtio Kiklope, nakon čega ga je Zeus htio baciti u Tartar, no tad se umiješala Leto i uredila da, umjesto smrtne kazne, Apolon mora raditi kod Admeta.[66] Odmah nakon Asklepija slijedi priča o Asterodiji, kćeri Dejonovoj.[67] Ona je Foku rodila Kriza i Panopeja; dvojica braće nisu se slagala, a prvi put su se posvadila još dok su bili u maternici.[68] Druga Dejonova kći, Filonida, rodila je Apolonu Filamona, a Hermesu Autolika.[69] Filamon je imao sina Tamirija;[70] Autolik, djed Odisejev, bio je vješt kradljivac, koji je mogao promijenti obličje svog plena i tako izbjeći otkrivanje.[71] Rođenje Autolikove kćeri Polimele, majke Jazonove, bilo je, kako se čini, obrađeno netom prije priče o Mestri, kćeri Erisihtona iz Tesalije.[72]

Engraving
Erisihton prodaje svoju kćer Mestru. Jedna od ilustracija koje je Johann Wilhelm Baur načinio za Ovidijeve Metamorfoze, gdje se nalazila inačica mita koja se razlikovala od priče o Mestri dane u Katalogu.

Predložak:AnchorPriča o Mestri jedan je od najbolje očuvanih i najviše izučavanih odjeljaka Kataloga.[73] Mestra je imala sposobnost po svojoj se volji preobražavati u razna bića, što je njezin otac Erisihton koristio za borbu s nezasitom glađu od koje je stalno zgarao, zbog čega je dobio nadimak Aithon (Αἴθων = "Gorući").[74] On bi Mestru dao za ženu onome tko je platio ugovorenu cijenu, a onda bi se ona vratila kući u nekom drugom obličju.[75] Najznamenitija žrtva ove podvale bio je Sizif, koji, usprkos svoj svojoj lukavosti, nikako nije mogao zadržati svoju nesuđenu snahu.[76] Između Sizifa i Erisihtona izbio je spor, koji nijedan smrtnik nije mogao razriješiti te je slučaj predan drugom sucu.[77] Tekst je na tom mjestu oštećen, te ostaje nepoznato tko je taj sudac bio i kako je razriješio sukob.[78] Nejasno je kako je ova presuda razriješila spor oko Mestre,Predložak:Napomena no Sizif na kraju ne dobija ono što je želio, jer Mestra nije rodila djecu njegovom sinu Glauku.[79] Umjesto toga, Posejdon je prenosi na otok Kos, gdje mu rađa Euripila.[80] Euripilovi potomci vladaju ovim otokom, za koji saznajemo, u kratkoj aluziji na Heraklove pustolovine, da će ga ovaj veliki junak opustošiti. Naime, vraćajući se od Troje, koju je bio napao da bi se dokopao Laomedontovih konja, Heraklo je navalio na Kos, a zatim se priključio gigantomahiji.[81]

Priča o Mestri završava se tako što se ona vraća u Atenu da se stara o svome ocu,[82] no pjesnik zadržava pozornost na Sizifu, pa su on i njegov sin glavni muški likovi u priči o Eurinomi, koja slijedi iza Mestre. Eurinoma je bila mudra i lijepa i za učiteljicu je imala samu božicu Atenu.[83] Sizif joj je pokušao ukrasti stado, no Zeus se umiješao i to spriječio.[84] No Sizif je kod Eurinome postigao ono što mu kod Mestre nije pošlo za rukom: naime, brak s njegovim sinom Glaukom. Međutim, ponovo su se umiješali bogovi, te je ona rodila Belerofonta Posejdonu, koji je svome sinu darovao krilatog konja Pegaza, uz čiju će pomoć Belerofont ubiti Himeru.[85] U Ilijadi taj je pothvat izvršen po nalogu Protejeva tasta Jobata,[86] a u Katalogu, kako se čini, iza njega odmah slijedi Belerofontovo vjenčanje s jednom od kćeri ovog likijskog kralja.[87]

Inahovo potomstvo[uredi VE | uredi]

U Pseudo-Apolodorovoj Biblioteci potomci Inaha opisani su nakon Deukalionovih,[88] i čini se da je isti redoslijed bio primijenjen u Katalogu, pri čemu je moguće da su Inahovi potomci uvedeni preko uvodne priče o Niobi, unuci riječnoga boga Inaha.[89] Ona je Zeusu rodila Arga, eponima grada Arga, koji je, pak, imao sina Pirena, a ovaj kćer Iju.[90] Zeusova ljubav prema Iji bila je obrađena u Katalogu, s obzirom na to da antički autori navode varijantu tog mita iz ove pjesme kad objašnjavaju zašto je "u ljubavi sve dozvoljeno":[91]

Otad je položio zakletvu, ljudima nemoguću,
u vezi s tajnim djelima Ciprankinim.
ἐκ τοῦ δ' ὅρκον ἔθηκεν ἀποίνιμον ἀνθρώποισι
νοσφιδίων ἔργων πέρι Κύπριδος.

"Tajna djela" Zeusa i Ije proizvela su jednog sina, Epafa, koji će pak dobiti kćer Libiju.[92] Obitelji njezina dva sina, Agenora i Bela, bile su potanko obrađene, i to Agenorova loza u trećem pjevanju, a Belova odmah po njegovu rođenju. Bel je imao kćer, Troniju, koja je Hermesu rodila Araba (eponimnog heroja Arabije);[93] Belovi su sinovi bili Egipt i Danaj.[94]

Na ovom je mjestu bio obrađen mit o masovnom vjenčanju pedesetorice Egiptovih sinova s pedeset Danajevih kćeri,[95] no od njega u Katalogu nije sačuvano gotovo ništa. Danaj i njegove kćeri pobjegli su u Arg, gdje su uveli praksu kopanja bunara, "od bezvodnog Arga načinivši punovodni Arg" (Ἄργος ἄνυδρον ἐὸν Δανααὶ θέσαν Ἄργος ἔνυδρον).[96] Egiptovi sinovi krenuli su u Grčku za Danajevim kćerima kako bi ih prisilili na brak;[95] u prevlađujućoj varijanti mita, jedino je Hipermnestra pristala i Egiptovom sinu Linkeju rodila Abanta, čiji su sinovi bili Akrizije i Pret.[97] Pretove kćeri (Pretide) uvrijedile su nekako Heru ili Dioniza ili oba božanstva te su kažnjene ludilom, koje nije mogao izliječiti nitko osim proroka Melampoda, za što je Abant njega i njegova brata Bijanta nagradio tako što je svakome dao u vlast po jednu trećinu svoje zemlje u Argu.[98] Akrizijeva je kći bila Danaja. Njezin odnos sa Zeusom, koji joj se približio u obličju zlatne kiše, te rođenje Perzeja i njihov bijeg u kovčegu (larnaksu) ukratko su ispričani, a jednako brzim slijedom spominju se rođenja Perzejevih i Andromedinih sinova Alkeja, Stenela i Elektriona.[99]

Treće pjevanje[uredi VE | uredi]

Granica između drugog i trećeg pjevanja predstavlja poseban problem za rekonstrukciju Kataloga.[100] Jedna sholija uz Teokrita, Idila 3.40, kako se čini, smješta priču o Atalanti u "Heziodovo treće pjevanje", a taj način citiranja govoto se sigurno odnosi na ovu pjesmu.[101] Jedan papirus završava se nečim što nalikuje početku prvog stiha priče o Atalanti, a tome slijedi simbol "paragraphos", koji označuje neku promjenu u tekstu, i potom praznina, što sugerira da taj stih predstavlja reclamans, kako se naziva stih kojim počinje idući dio teksta, a ponovljen je na kraju prethodnog odjeljka, da bi čitatelj mogao lakše pratiti redoslijed;[102] jedan drugi papirus (na slici) bez dvojbe sadrži krajeve nekoliko prvih stihova iz odjeljka o Atalanti, ispred kojih se nalazi praznina, što ukazuje na mogućnost da se radilo o početku novog pjevanja.[103] Kombinacija ova dva fragmenata dala bi ovakav tekst:[104]

ili kakva je [nadaleko] slavna kralja Sh[eneja]
[kći, ... ] brzonoga Atalanata
[ ... ] koju je krasio sjaj Haritâ
ἠ' οἵη Σχ[οινῆος ἀγακλε]ιτοῖο ἄνακτος
  ̣  ̣  ̣  ̣  ̣   ̣  ̣  ̣  ̣  ̣   ̣  ̣  ̣  ̣  ̣]σι ποδώκης δῖ' Ἀταλάν[τη
  ̣  ̣  ̣  ̣  ̣  ̣   ̣  ̣  ̣  ̣  ̣  ̣ Χαρί]των ἀμαρύγματ' ἔχο[υσα
Papyrus
Početak odjeljka o Atalanti (Cat. fr. 73. 1–7 = P.Lit.Lond. 32, 3. stoljeće pne., Gurob)

Slijedi najopširnija i najuzbudljivija epizoda u Katalogu od svih koji su nam se sačuvali iz antike.[105] Atalanta je željela izbjeći brak, no zbog njezine ljepote progonio ju je cijeli niz prosaca.[106] Njezin otac Shenej obećao je njezinu ruku onome tko je pobijedi u utrci uz jedan dodatni uvjet: tko kod prihvati izazov i izgubi kaznit će se smrću.[107] Afrodita je jednom od natjecatelja, Hipomenu, dala tri zlatne jabuke da s pomoću njih pokuša omesti djevojku u trčanju; on je u trku bacio te jabuke i preklinjao Atalantu za milost.[108] Treća jabuka konačno je postigla cilj, no Hipomenu i Atalanti nije bio suđen sretan život: Zeusovom voljom Atalanta je preobražena u lavicu jer je vidjela "što nije dopušteno vidjeti", što se vjerojatno odnosi na to da je neovlašteno ušla u neki sveti prostor.[109] Tu se priča o Atalanti prekida, a i dalje je nepoznato gdje se i kako ovaj odjeljak točno uklapao u Katalogu. Moguće je i to da je smještanje ove priče u treće pjevanje jednostavno netočno i da je mit o Atalanti bio obrađan u okviru Atamantove obitelji u prvom ili drugom pjevanju. Druga mogućnost jest da je Atalanta bila obrađena u okviru obitelji njezine majke.[110] Tko je ona prema Katalogu bila nije poznato, no prema ovoj hipotezi Atalanta se mogla pojaviti u pregledu Inahova potomstva, nakon priče o Danaidama, u okviru šire Belove obitelji.[111]

Agenorovo potomstvo[uredi VE | uredi]

U Katalogu i kasnijoj mitografskoj predaji obitelj Belova brata Agenora predstavljala je "neku vrstu skladišta tuđinaca i izbjeglica".[112] Njegov sin Fenik bio je eponimni heroj Fenikije, a kako su Cefej i Kadmo također bili njegovi sinovi, Agenoridi su bili prisutni i u Etiopiji i Tebi.[113] Feniku je Alfesibeja rodila Adonisa.[114] Kasiopeja mu je rodila Fineja, a možda je bila i majka Fenikove kćeri Europe, no njezina je majka mogla bila i Telefasa, kako se pripovijeda u Moshovom epiliju Europa.[115]

Papyrus
Dio epizode Put oko svijeta (Cat. fr. 150 = P.Oxy. XI 1358 fr. 2 col. i, 2. stoljeće naše ere, Oksirinh)

Priča o Europi, koja je dobro poznata iz kasnije antičke i potonje književnosti, pojavljuje se i u Katalogu uglavnom u svom uobičajenom obliku. Zeus je primijetio Europu dok je ona s nekim prijateljicama brala cvijeće na livadi.[116] Bog se preobrazio u bika koji je mirisao na šafran i u tom je obličju oteo Europu i na leđima je prenio na Kretu.[117] Tamo mu je rodila Minosa, Radamanta i Sarpedona, a Zeus joj je dao ogrlicu koju je napravio Hefest i koja će se pojaviti u tebanskoj priči o Harmonijinoj ogrlici.[118] Sarpedon je vladao Likijom i, kako se čini, Zeus mu je darovao život koji se protezao tijekom tri uobičajene ljudske generacije.[119] Ukratko je opisana njegova smrt kod Troje i krvava kiša koju je Zeus zato poslao.[120] Minos je vladao Kretom nakon svog očuha Asteriona.[116] Posejdon je iz mora poslao jednog bika, koji je spavao s Minosovom ženom Pasifajom i tako je začet Minotaur.[121] Minosu je Pasifaja rodila Deukaliona, Katreja, Androgeja i Eurigijeja, premda se posljednja dva imena možda odnose na istu osobu.[122] Tu je bila i makar jedna kći, Arijadna, s obzirom na to da mit o smrti Androgeja–Eurigijeja u Ateni i potonje žrtvovanje atenske omladine Minotauru pretpostavlja Tezejev put na Kretu i Arijadnino sudioništvo u ubojstvu tog čudovišta.[123]

Finej je proputovao još i više svijeta no njegova sestra Europa i njegov je historijat u Katalogu predstavljao pravo malo remek-djelo, koje je spektakularno završavalo geografski raznoliku Inahovu lozu.[123] Finej je vladao u Trakiji, ali su ga otele Harpije.[124] Zet i Kalej, sinovi Boreje, boga sjeverca, krenuli su u potjeru za njima na kraj svijeta.[125] Pjesnik popisuje mnoge od dalekih i egzotičnih naroda s kojima se susreću tijekom potjere, a među njima su bili: "Podzemnici" (Katoudaioi), Pigmeji, "Crnci" (Melanes), Etiopljani, Libijci, "konjomusci" Skiti, "Polupsi" (Hemikynes) te "Dugoglavi" (Makrokefali) i Grifoni.[126] Efor je ovu epizodu nazvao "putom oko svijeta" (Γῆς Περίοδος / Gês Períodos), a ranije se mislilo da se taj naziv odnosi na neko zasebno dijelo, koje je pogreškom bilo pripisano Heziodu.[127] To je gledište definitivno odbačeno 1911. godine, kad je objavljen jedan opširan papirusni fragment (na slici) koji sadrži tu epizodu, a koji se nalazio u istom svitku u kojem je bio i tekst s gore opisanim mitom o Europi.

Arkadija[uredi VE | uredi]

Nakon dijela o Inahovu potomstvu možda je dolazio odjeljak koji je opisivao arkadske potomke Pelazga i Arkada.[128] Pelazg, prvi stanovnik Arkadije, bio je autohton; imao je sina Likaona, koga mu je rodila ili oceanida Melibeja ili Kilena, oreada arkadske planine Kilene, koja se i danas tako zove.[129] Pedesetorica bezbožnih Likaonovih sinova navukli su gnjev Zeusa, koji ih je sve uništio, osim Niktima.[130] Većina osoba iz Arkadije koje se potom obrađuju potječe od Arkada, koji je bio sin Zeusa i Kaliste, jedne lokalne nimfe.[131] Jednu poznatu varijantu priče o njezinoj pretvorbi u zvijezdu pripisao je "Heziodu" Pseudo-Eratosten, no tu se možda mislilo na Astronomiju, pjesmu koja je u antici također listom pripisivana Heziodu.[132] Arkad je imao najmanje dva sina: Elata i Afidanta.[133] Elat je imao sina Epita, čiji će, pak, sinovi biti Tlesenor i Piritoj; Afidant je bio otac Stenebeje, supruge Pretove, i Aleja.[133] Alejeva kći Auga iz nekog je razloga bila povjerena na brigu Teutrantu u Miziji, gdje je spavala s Heraklom i rodila mu Telefa.[134] Telef je vladao Mizijom kad je tu slučajno pristala grčka flota na putu ka Troji i upustila se u borbu sa sunarodnicima "Ahejcima".[135]

Atlantovi potomci[uredi VE | uredi]

U Biblioteci nakon arkadskih genealogija odmah dolazi opis Atlantova potomstva, a zna se da je taj redoslijed bio isti i u Katalogu jer drugi fragmenti papirusnog svitka koji sadrži mit o Telefu govore o obiteljima Atlantovih kćeri: Tajgete, Elektre, Alkione, Sterope, Kelene, Maje i Merope. Maja je Zeusu na planini Kileni rodila Hermesa.[136] I Tajgeta je spavala sa Zeusom i rodila mu Lakedemona, od koga je vodila porijeklo većina Spartanaca, među njima Tindarej, otac Helenin, i Penelopa, supruga Odisejeva.[137] I Elektra je imala djecu sa Zeusom, kome je rodila Dardana, rodonačelnika trojanske loze, i Eetiona, koji je kažnjen smrću jer je spavao s Demetrom.[138] Dardanovi su sinovi bili Erihtonije i Ilos.[139] Hirijej i Hiperet bili su sinovi Posejdona i Alkione. Njezin historijat sadržavao je i priču o Hirijejevoj kćeri Antiopi, koja je Zeusu rodila Amfiona i Zeta.[140] Hiperetova kći Aretuza spavala je s Posejdonom i bila preobražena u izvor vode na Eubeji, ali mu je prije toga rodila Abanta, eponimnog heroja eubejskog plemena Abantida.[141] Njegova loza ide do Elefenora, koji je predvodio Abantide u trojanskom ratu.[142] Steropa je Aresu rodila Enomaja, no ta je tema možda bila obrađena tek u četvrtom pjevanju kao dio odjeljka o obitelji Pelopa i Enomajeve kćeri Hipodamije.[143]

Četvrto pjevanje[uredi VE | uredi]

Prije otkrića većeg broja papirusnih fragmenata najduži poznati odlomak iz Kataloga potjecao je iz Štita Heraklova, čijih je prvih 56 stihova posuđeno iz četvrtog pjevanja Kataloga, kako navodi jedna sholija uz Štit.[144] Ovaj odjeljak, koji donosi priču o Alkmeni, govori o tome kako je ona otišla u Tebu sa svojim suprugom Amfitrionom, koji nije s njom smio voditi ljubav sve dok nije osvetio smrt njezine braće, koji su poginuli od ruke Tafljana i Telebojana.[145] Dok se Amfitrion vraćao s tog osvetničkog zadatka, Zeus se približio Alkmeni i spavao s njom, a potom je po povratku kući iste te noći to učinio i sam Amfitrion.[146] Zeusu je Alkmena rodila Herakla, a Amfitrionu Ifikla.[147]

Alkmena pripada Pelopidima (njena majka Lizidika bila je kći Pelopa i Hipodamije), a i odjeljci prije priče o njoj također obrađuju Pelopove potomke. Tri Pelopove kćeri udale su se za Perzejeve sinove: Lizidika se udala za Elektriona, Nikipa za Stenela, a Astidamija za Alkeja.[148] Kći Nikipe i Stenela, Astimeduza, udala se za Edipa, a na pogrebnim igrama priređenim u njegovu čast Edipov sin Polinik zapao je za oko svojoj budućoj ženi, Argeji, kćeri Adrastovoj.[149] Pelopov sin Atrej bio je otac Plistena, koji je, kako kaže Katalog, a suprotno poznatijoj genealogiji, bio otac Agamemnona i Menelaja.[150] Njihova je majka bila Eropa, kći Katrejeva, i o njihovom se rođenju govorilo u stihovima koji neposredno prethode odjeljku o Alkmeni.[151]

Osim Pelopove loze i onoga što je sačuvano o Atlantovu potomstvu ― gdje Pelopidi u krajnjoj liniji i pripadaju ― malo se sa sigurnošću zna o daljnjem sadržaju četvrtog pjevanja.[152] Moguće je da se ovdje nalazio "atenski" dio, uključujući razne autohtone kraljeve Atene i Kekropove kćeri.[153] Iznesena je pretpostavka da je tu obrađena i jedna obitelj koja potječe od riječnoga boga Azopa, i to na temelju prisutnosti "nekoliko osoba ili obitelji za koje drugi izvori govore da vode porijeklo od Azopovih kćeri".[154] Najvažnija obitelj koja bi pripadala tom dijelu jest obitelj Azopove kćeri Egine, eponimne nimfe otoka Egine, koja je spavala sa Zeusom i rodila mu Eaka.[155] Strahujući da će Eak biti usamljen na svom otoku, Zeus je sve mrave na Egini preobrazio u ljude i tako začeo pleme Mirmidonaca (od grčke riječi μύρμηξ, mýrmēx = "mrav").[155] Tom plemenu pripadao je i Ahilej, najznamenitiji grčki junak pod Trojom, a tako i njegov otac Pelej i ujaci Telamon i Menetije.[156]

Peto pjevanje[uredi VE | uredi]

Papyrus
Dijelovi "kataloga prosaca" (Cat. frr. 199–200 = P.Berol. inv. 9739 col. iv–v, 2. stoljeće)

Posljednje se pjevanje razlikuje po tome što je u njemu očito napuštena genealoška struktura prva četiri pjevanja. Peto pjevanje počinjalo je katalogom Heleninih prosaca, dugim gotovo 200 stihova, koje je po stilu nalikovalo katalogu brodova u drugom pjevanju Ilijade.[157] Premda je sasvim moguće da je cijeli katalog sadržavao popis 25 do 30 prosaca,[158] u sačuvanim fragmentima samo ih se dvanaestorica spominje po imenu. Iz Arga su Helenu pokušali pridobiti Amfiloh i Alkmeon, sinovi Amfijaraja, no možda se nikad nisu mogli priključiti samom natjecanju jer su bili kažnjeni za ubojstvo svoje majke Erifile.[159] Pametan kao i uvijek, Odisej nije poslao darove, nego je jednostavno poslao izaslanike Kastoru i Polideuku, jer je znao da će u konačnici Menelaj izići kao pobjednik.[160] Toant nije bio tako mudar te je, nadajući se osvojiti Helenu, dao na dar mnoge ovce i krave.[161] Iz Filake mnogo darova poslali su Podark i Protesilaj, koji su u Katalogu žena predstavljeni kao rođaci, a ne braća, kao u Homerovom katalogu brodova.[162] Atenjanin Menestej poslao je mnogo zlatnog posuđa i tronožaca, uvjeren da je upravo on najbogatiji od svih heroja.[163] Ajant se Heleni udvarao sa Salamine, obećavajući osvojiti okolne zemlje i dati ih njoj na dar.[164] Idomenej se sam uputio na dugi put s Krete, premda je za Heleninu ljepotu znao samo iz druge ruke.[165]

Prije nego je donio odluku, Tindarej je sve prosce pozvao da polože zakletvu vjernosti: ako bi ikad netko silom oteo njegovu kćer, svi ostali prosci moraju se osvetiti otmičaru. S time su se svi prosci spremno složili, sigurno i zato što je svaki od njih vjerovao kako će Helena pripasti upravo njemu.[166] Na tom se mjestu katalog prosaca završava, a tek što je spomenuo Menelajev uspjeh kod Helene, pjesnik uvodi Ahileja zato što je bio najveći heroj u priči o Troji i zato što je odigrao središnju ulogu u Zeusovu planu da privede kraju vrijeme heroja.[167] Uz Agamemnonovu pomoć Menelaj je ponudio najveću cijenu braka, no da je Ahilej kojim slučajem već bio punoljetan, on bi svakako bio taj koji bi osvojio Heleninu ruku, "jer ga ne bi mogli poraziti ni ratoborni Menelaj ni bilo koji drugi čovjek na svijetu".[168] Ali Ahilej nije bio nazočan te je Menelaj osvojio ruku Helene, koja mu je rodila Hermionu.[169]

Kraj herojskog doba[uredi VE | uredi]

Brak Helene i Menelaja dovodi do trojanskog rata, događaja koji u konačnici rezultira koncem herojskog razdoblja, no okolnosti u vezi s tim prijelazom između dva razdoblja nisu u Katalogu do kraja jasne. Odmah poslije Hermionina rođenja nastaje sukob između bogova, a Zeus kuje plan za stvaranje nevolja čovječanstvu.[170] Točno značenje tog plana ostaje nejeasno jer je tekst oštećen, a predloženo je nekoliko tumačenja, od kojih je općenito najviše prihvaćeno ono po kojemu Zeus planira uništiti velik broj ljudi tako što će na zemlju poslati rat, a heroje skloniti da provode život u uvjetima nalik na zlatno doba.[171] Premda drugom tumačenju, Zeus kani uništiti rod heroja i vratiti na snagu raniji poredak u svijetu, kad su božanstva vodila ljubav samo međusobno, a ne sa smrtnicima.[172] U svakom slučaju, najavljuje se neka velika promjena, a u posljednjem fragmentu čije se mjesto u Katalogu može pouzdano utvrditi, ocrtano je nekoliko zagonetnih slika. Diže se velika oluja koja potresa čovječanstvo:[173]

S visokih drveća k zemlji jureći mnogi su
lijepi listovi pali; na zemlju plodovi padoše
dok Boreja po Zeusovom nalogu puhaše silno.
More se podiže i sve se od toga zatrese,
snaga smrtnika klecnu, plodovi se smanjiše,
na proljeće, kad u brdima zmija rađa
troje djece u trećoj godini u procjepu Zemlje.
πο⌋λλὰ δ’ ἀπὸ γλωθρῶν δενδρέων ἀμύοντα χαμᾶζε
χεύετο καλὰ πέτηλα, ῥέεσκε δὲ καρπὸς ἔραζε
π]νείοντος Βορέαο περιζαμενὲϲ Διὸς αἴσηι,
ο]ἴδεσκεν δὲ θάλασσα, τρόμεσκε δὲ πάντ’ ἀπὸ τοῖο,
τρύχεσκεν δὲ μένος βρότεον, μινύθεσκε δὲ καρπός,
ὥρηι ἐν εἰαρινῆι, ὅτε τ’ ἄτριχος οὔρεσι τίκτει
γ]αί[η]ς ἐν κευθμῶνι τρίτωι ἔτεϊ τρία τέκνα.

Ovi stihovi, koje je West nazvao "najljepšim pjesničkim odlomkom koji je zasad poznat iz Kataloga",[174] mogu se usporediti s Kalhantovim proročanstvom u drugom pjevanju Ilijade, gdje se kroz prikaz jedne zmije koja proždire devet vrabaca predskazuje devet godina neuspješnog opsjedanja Troje.[175] Ovdje "ona bez dlaka" (ἄτριχος), što je oznaka za zmiju, rađa ono što se doima prvim od tri niza trojki, a u nastavku sve teže čitljivog teksta zmija odbacuje svoju kožu, što predstavlja regeneraciju koja će nastupiti kad se herojsko doba završi i svijet bude predan smrtnicima.[176]

Nerazvrstani i sporni fragmenti[uredi VE | uredi]

Mnogi fragmenti čija je pripadnost Katalogu pouzdano utvrđena, od kojih su neki znatne dužine, ne mogu se točno locirati unutar pjesme bilo zato što im je sadržaj previše nejasan bilo zato što se oni mogu odnositi na različite pojedince ili genealogije, kojima je također teško utvrditi točno mjesto u okviru ovih pet pjevanja.[177]

Cirena[uredi VE | uredi]

Mjesto na kome je bila ispričana priča o Cireni u okviru ove pjesme važno je ne samo zbog njezina sadržaja; naime, ako je ta priča bila povezana s gradom Cirenom u drevnoj Libiji, onda se kao terminus post quem za sastavljanje Kataloga može postaviti 631. pne., što je približna godina osnutka toga grada.[178] Pindar, Pitijska oda 9, priča kako je Apolon vidio Cirenu gdje lovi u rodnoj Tesaliji i odmah se u nju zaljubio. Bog tad ode u spilju mudroga kentaura Hirona i upita ga tko je ona i bi li bilo pametno zbližiti se s njom. Hiron odgovara kako je suđeno da Apolon i Cirena vode ljubav te da će je on prenijeti preko mora, gdje će ona vladati jednim dijelom zemlje i roditi mu sina, Aristeja. Jedna sholija uz tu odu tvrdi da je "Pindar tu priču uzeo iz Heziodovih Eeja" (ἀπὸ δὲ Ἠοίας Ἡσιόδου τὴν ἱστορίαν ἔλαβεν ὁ Πίνδαρος) i prenosi uvodne stihove tog odjeljka (Cat. fr. 215):

ili kakva je ona u Ftiji, s ljepotom od Harita,
ona što je kod vode Penejeve živjela, Cirena
ἠ' οἵη Φθίηι Χαρίτων ἄπο κάλλος ἔχουσα
Πηνειοῦ παρ' ὕδωρ καλὴ ναίεσκε Κυρήνη

Richard Janko, koji smatra da je Katalog nastao oko 690. pne., tvrdi da nije poznato u kojoj se mjeri Pindar oslanjao na ovaj heziodovski tekst te da, čak ako Apolon i jest prenio Cirenu u Libiju, to ne mora nužno pretpostavljati osnutak istoimena grada.[179] Drugi tvrde da je sholija nejasna u vezi s time u kojoj se točno heziodovskoj pjesmi govorilo o Cireni, u Katalogu ili u Velikim Eejama: ova druga pjesma možda je sadržavala neku priču nalik onoj kod Pindara, dok je ona prva možda nudila drukčiju varijantu mita, ako je Katalog uopće i obrađivao priču o Cireni.[180] Međutim, pretpostavka da Cirene u Katalogu uopće nije bilo teško bi se uklopila u druge podatke, jer bi to vjerojatno značilo i izmještanje dva fragmenta o Aristeju, koja se tradicionalno drže dijelom Kataloga, s obzirom na to da se njegov sin Akteon pouzdano pojavljivao u ovoj pjesmi.[181]

Akteon[uredi VE | uredi]

Zna se da je mit o Akteonu bio ispričan u Katalogu zbog parafraze koja je pronađena u jednom fragmentarno sačuvanom leksikonu pretvorbi.[182] Prema tom leksikonu, u Katalogu se nalazila jedna varijanta mita u kojoj je Artemida preobrazila Akteona u jelena, a zatim su ga njegovi vlastiti psi rastrgli jer je pokušao za ženu uzeti Semelu, čime je razgnjevio Zeusa, koji joj se i sam htio približiti.[183] Prije pojave ovog svjedočanstva, Edgar Lobel objavio je jedan drugi papirus s 21 heksametrom u vezi s mitom o Akteonu i uvjetno ga priključio Katalogu.[184] Na početku tog fragmenta nalazimo da su Akteona već rastrgnuli njegovi psi, a neka božica stiže kod Hironove spilje ― Atena ili, manje vjerojatno, Artemida.Predložak:Napomena Božica proriče kentauru da će Semela roditi Dioniza i da će Akteonovi psi lutati s njim po brdima sve do njegove apoteoze, nakon čega će se vratiti Hironu. Na tom je mjestu papirus oštećen, no jasno je da su psi izliječeni od "ludila" (λύσσα, lyssa, stih 15) i da počinju oplakivati svoga gospodara dok se božica vraća na Olimp. Merkelbach i West nisu ovaj papirus uključili u svoje izdanje ovog fragmenta, a West ga je nazvao "nesuvislom epskom smjesom" i prokomentirao da bi se autor Kataloga "okrenuo u svom grobu kad bi znao da ga pripisuju njemu".[185] Prema Glennu Mostu, neki filolozi vjeruju da je taj tekst nastao tek u helenističko doba,[186] no on je očito arhaičan, i bar neki filolozi smatraju ga danas dijelom Kataloga.[187]Predložak:Napomena

Datiranje i autorstvo[uredi VE | uredi]

Katalog su u antici gotovo bez iznimke smatrali Heziodovim djelom.[188] S druge strane, Pauzanija piše da Beoćani koji u njegovo vrijeme žive oko planine Helikona vjeruju da su samo Poslovi i dani izvorno Heziodovo djelo, a da su i prvih deset stihova u toj pjesmi (tzv. "himnu Zeusu") držali dvojbenim.[189] Jedini drugi izraz sumnje koji posjedujemo nalazi se kod Elijana, koji za broj Niobine djece citira "Hezioda", ali odmah dodaje i ovu napomenu: "osim ako ove riječi nisu Heziodove, nego su lažno došle pod njegovim imenom, kakav je slučaj s mnogim drugim odjeljcima".[190] No, Elijanova skepsa mogla je potjecati i od vjerovanja, koje je još i danas rašireno, da je heziodovsko pjesništvo bilo naročito podložno interpolaciji,[191] a nemoguće je reći je li on čitav Katalog smatrao dvojbenim po pitanju Heziodova autorstva ili nije.Predložak:Napomena U svakom slučaju, ova dva navoda su usamljena, a pronicljiviji kritičari kao što su Apolonije Rođanin, Aristofan Bizantinac i Kratet iz Mala očito nisu imali nikakvog razloga sumnjati u Heziodovo autorstvo, pa su čak i citirali Katalog kad su raspravljali o sadržaju i autentičnosti drugih pjesama koje su sačuvane pod Heziodovim imenom.[192]

Sculpture bust
Kip iz rimskog razdoblja, koji možda prikazuje Hezioda, kojem su antički čitatelji pripisivali Katalog žena

U moderno vrijeme znanstvenici nisu dijelili ovo uvjerenje svojih helenističkih prethodnika, a danas se općenito smatra da je Katalog sastavljen u vrijeme nakon Hezioda. Kako se za Hezioda pretpostavlja da je živio krajem 8. i početkom 7. st. pne., već i samo na temelju priče o Cireni moglo bi se zaključiti da ova pjesma nije njegova.[193] S druge strane, pregled epskog jezika koji je sastavio Richard Janko sugerira da je Katalog nastao vrlo rano, gotovo istodobno s Heziodovom Teogonijom,[194] i Janko ne vidi nikakav razlog zašto Katalog ne bi mogao biti djelo istog pjesnika koji je sastavio Teogoniju i koji "sebe zove Heziod".[195] Međutim, druga nit kritičkog gledišta ― koja sačuvane homerske i heziodovske pjesme smatra završnim produktima rapsodske prekompozicije u okviru tradicije usmene književnosti ― cijenila bi da je od jedne početne heziodovske jezgre Katalog dobio svoj konačni oblik dugo nakon razdoblja u koje se Heziod obično smješta.[196] Takav bi scenarij mogao objasniti neke navodne anakronizme u mitografiji i jezičnim značajkama pjesme,[197] ali bi zaobišao pitanje odnosa između Kataloga u obliku u kojem nam je sačuvan i šireg korpusa stare grčke epike.[198]

Na temelju književne, jezične, kulturološke i političke analize West drži da je neki atenski pjesnik "sastavio Katalog žena i priključio ga Heziodovoj Teogoniji kao heziodovsko djelo" negdje između 580. i 520. pne., no vjeruje da je taj raspon moguće i suziti na razdoblje nakon 540. pne.[199] Na primjer, on u braku Ksuta i jedne od Erehtejevih kćeri vidi pokoravanje cijele Jonije Ateni, s obzirom da je iz te veze proizišao eponimni heroj Ijon.[200] Slično tome, Sikion je predstavljen kao Erehtejev sin (fr. 224), što West drži odrazom nastojanja tiranina Klistena iz Sikiona da Sikion približi jonsko-atenskoj sferi utjecaja, dok je dotad taj polis bio tradicionalno bliže povezan s dorskim Argom.[201] Prema Westovom mišljenju, s pomoću ovih i sličnih usporedbi može se uspostaviti terminus post quem oko 575. pne., no on preferira kasniji datum jer pretpostavlja da su stihovi u Teogoniji 965–1020, koje smješta u drugi dio 6. stoljeća,[202] nastali u isto vrijeme kad je sastavljen i Katalog.[203]

Westovi su argumenti izvršili vrlo snažan utjecaj,[204] ali drugi filolozi došli su do drukčijih zaključaka na temelju istih podataka. Fowler misli da genealogija Sikiona radije ukazuje na vrijeme prije Klistenove smrti (oko 575. pne.) i datira Katalog u razdoblje ne mnogo poslije prvog svetog rata, povezujući sadržaj pjesme s rastućim utjecajem Amfiktionskog saveza i locirajući njezina autora u eolsku Tesaliju zbog eolskih genealogija usredotočenih na tu oblast, koje dominiraju prvim dijelovima spjeva.[205] S druge strane, Hirschberger smatra da ta usredotočenost na Eolovo potomstvo i navodno pjesnikovo zanimanje za istočne narodne prije ukazuju na nekog pjesnika iz Eolide u Maloj Aziji; ona postavlja tezu da je Katalog sastavljen između 630. i 590. pne., smatrajući da konačni terminus ante quem postavljaju pjesma Štit Heraklov i jedna moguća aluzija na Katalog koja se nalazi kod Stezihora (umro oko 555. pne.).[206]

Značaj i utjecaj[uredi VE | uredi]

Najsnažniji utjecaj Katalog je izvršio tijekom helenističkog razdoblja, kad su tu pjesmu kao svojevrsno mjerilo izvan homerskoga korpusa koristili pjesnici koji su više voljeli pronalaziti manje poznata antikvarska djela nego se neposredno baviti istaknutijim članovima kanona.[207] Najznamenitija aluzija na Katalog nalazi se u Hermesijanaktovoj Leontiji, koja je uključivala i katalog osoba značajnih za književnost i njihovih ljubavi, počevši od Orfeja i Agriope (poznatije kao Euridika), sve do autorovih suvremenika, među kojima je bio i njegov učitelj Fileta s Kosa. Autor se često na šaljiv način bavi svojim junacima: Homera, na primjer, prikazuje kako se pribija uz Penelopu. Neposredno prije Homera nalazi se dio o Heziodu:[208]

I kažem da je, svoj beotski dom ostavivši,
Heziod, posjednik čitave povijesti,
tužan u askrijsko naselje kod Helikona prešao:
tamo je, askrijskoj se Eeji udvarajući,
mnogo propatio i sve po znanju knjige napisao
u znak sjećanja, počevši od prve devojke.
φημὶ δὲ καὶ Βοιωτὸν ἀποπρολιπόντα μέλαθρον
Ἡσίοδον πάσης ἤρανον ἱστορίης
Ἀσκραίων ἐσικέσθαι ἐρῶνθ' Ἑλικωνίδα κώμην•
ἔνθεν ὅ γ' Ἠοίην μνώμενος Ἀσκραϊκὴν
πόλλ' ἔπαθεν, πάσας δὲ λόγων ἀνεγράψατο βίβλους
ὑμνῶν, ἐκ πρώτης παιδὸς ἀνερχόμενος.

Ovdje je formula ē' hoiē pretvorena u žensko ime, a nesretni Heziod, koji u Poslovima i danima 639‒40 o svome domu u Askri govori s prezrenjem, postaje neki zbunjeni zaljubljeni momak.[209] Fanoklo, suvremenik Hermesijanaktov, sastavio je, u elegijskim distisima, katalog mitskih pederastičnih odnosa pod naslovom Ljubavi ili Lijepi dječaci, gdje je svaka nova priča uvedena s pomoću formule ē' hōs (ἠ' ὡς) = "ili kao što".[210] Nikenet sa Samosa, kasniji helenistički pjesnik, napisao je vlastiti Katalog žena, a i neki Sozikrat (ili Sostrat) iz Fanagorije spominje se kao autor djela pod naslovom Eeji (Ἠοῖοι), što je muški ekvivalent naslovu Eeje.[211] Iako se najlakše prepoznaju aluzije na uvodnu formulu i katalošku strukturu, utjecaj Kataloga na helenističko pjesništvo nije bio ograničen samo na te aspekte: neposredno bavljenje mitovima izloženim u Katalogu bio je jedan od popularnih načina na koji su aleksandrijski pjesnici iskazivali svoju privrženost Heziodu.[212]

U rimskoj književnosti pjesnici pozne republike i Augustova doba nastavili su aluzivni odnos s Katalogom kakav su prakticirali helenistički autori. Katul, pjesnik koji je jasno izrazio svoju privrženost Kalimahovoj poetici, najraniji je rimski autor za koga se može vidjeti da je u svom djelu koristio Katalog.[213] U epiliju o svadbi Peleja i Tetide Katul aludira na teokseniju koju su početni stihovi Kataloga predstavljali kao važnu značajku herojskog razdoblja i na epitalamij obrađen u jednom od drugih pjevanja.[214] U Eneidi Vergilije svoj katalog boraca završava odvažnom ratnicom Kamilom, aludirajući na heziodovsku priču o Ifiklovoj brzini "uz jedan nevjerojatno suptilan naklon tradiciji u najboljem stilu aleksandrijskog pjesništva".[215] Ovidije se na Vergilijevu aluziju nadovezuje u Metamorfozama kad obrađuje mit o Atalanti, gdje Vergilijevu aluziju na Ifikla preinačuje tako da naglašuje heziodovski karakter vlastite pjesme naspram homerskog karaktera Eneide.[216]

Predaja i rekonstrukcija teksta[uredi VE | uredi]

Nemoguće je reći kad je točno izgubljen posljednji cjelovit primjerak Kataloga. Pronađeni su fragmenti pedesetak antičkih primjeraka iz različitih razdoblja, od helenističkog pa sve do ranobizantskog.[217] Jedna oznaka knjige, koja otprilike potječe iz stoljeća nakon posljednjeg papirusa Kataloga, popisuje ova djela u okviru jednog heziodovskog kodeksa iz 5. ili 6. stoljeća: Teogonija, Poslovi i dani i Štit, te se čini da je do tog vremena utvrđena ta bizantska trijada Heziodovih djela, na štetu drugih pjesama koje su dotad bile sačuvane pod njegovim imenom.[218] Međutim, gubitak posljednjeg cjelovitog primjerka Kataloga nije značio i potpuni zaborav na ovu pjesmu, pa tijekom srednjeg vijeka bizantski autori kao što su Eustatije i Ivan Ceces citiraju Katalog iz fragmenata sačuvanih kod drugih antičkih pisaca. Drugi tragovi utjecaja ove pjesme manje su jasni: na primjer, vjeruje se da je Pseudo-Apolodorova Biblioteka, priručnik o grčkoj mitologiji nastao u rimskom razdoblju, koristila Katalog kao svoj glavni uzor u pogledu strukture izlaganja, premda se u samome tekstu to izrijekom ne spominje.[219]

Drawing
Daniel Heinsius, urednik prve moderne zbirke heziodovskih fragmenata

Prikupljanje i tumačenje heziodovskih fragmenata u moderno je doba započelo tijekom 16. i 17. stoljeća, naročito s izdanjima Predložak:Harvtxt i Predložak:Harvtxt. Najranije zbirke jednostavno su donosile antičke citate poredane po autoru koji ih navodi, a pokušaji prave rekonstrukcije načinjeni su tek u Predložak:Harvtxt, Predložak:Harvtxt i Predložak:Harvtxt.[220] Marckscheffel je prvi spoznao da su prvi dijelovi pjesme sustavno obrađivali Deukalionove potomke, no on je "Katalog žena" i "Eeje" držao dvama različitim djelima koja su naknadno spojena u jedno: Katalog je imao genealoški raspored građe, a Eeje su, prema Marckscheffelovom mišljenju, jednostavno govorile o mitovima u vezi sa znamenitim tesalskim i beotskim heroinama, od kojih je svaka bila uvedena formulom ē' hoiē.[221] Kako je priča o Alkmeni osvjedočena u četvrtom pjevanju, Marckscheffel je iznio tezu da su pjevanja 1–3 pripadala "Katalogu", a pjevanja 4‒5 "Eejama".[221]

U 19. stoljeću bilo je i drugih važnih zapažanja o genealoškoj strukturi Kataloga. Adolf Kirchhoff skrenuo je pozornost 1860. godine na mnoštvo informacija u vezi s Ijinom obitelji, lozom koja se može smjestiti u treće pjevanje zahvaljujući jednom antičkom citatu koji upravo tamo smješta Fineja, jednog od Ijinih potomaka.[222] Katalog je po strukturi sve više nalikovao Biblioteci, no tek je Theodor Bergk izrijekom napomenuo (premda usput) da bi se ova pjesma mogla rekonstruirati uz pomoć tog mitološkog priručnika.[223] Bergk i njegovi suvremenici još uvijek su većinom slijedili Marckscheffelov zaključak da su Katalog i Eeje dva više-manje različita teksta, i tek je Friedrich Leo 1894. konačno pokazao da se zapravo radi o dva naslova jedne iste pjesme.[224]

Nekoliko godina prije Leove studije pronađen je prvi mali papirusni fragment, da bi u prvoj polovini 20. stoljeća bilo objavljeno nekoliko drugih komada, koji su značajno pridonijeli rekonstrukciji teksta Kataloga.[225] Među tim fragmentima bilo je važnih odjeljaka, npr. katalog prosaca i epitalamij Peleja i Tetide, no malo je njih doprinijelo razumijevanju opće strukture pjesme.[226] Pronalazak početka pjesme 1956. zapravo je rezultirao velikim nesporazumom, jer je popis bogova koji se nalazi u tom ulomku, a započinje Zeusom i ide preko božanskoga Herakla, naveo neke na zaključak kako Katalog nije bio organiziran prema genealoškom kriteriju, već su veze između bogova i heroina bile prikazane po bogovima.[227] Šest godina kasnije, kad je objavljen 28. dio Oksirinhijskih papirusa, korpus papirusnih fragmenata heziodovskih pjesama se gotovo udvostručio, pri čemu lavovski dio materijala otpada upravo na Katalog.[228] Novi papirusi definitivno su otklonili svaku sumnju da je cijela pjesma bila organizirana prema geanalogijama velikih obitelji, slično kao i Biblioteka, te da pjesnik nije formulu ē' hoiē koristio kao nasumični način uvođenja nove priče, nego kao sredstvo za organiziranje materijala u okviru jedne veće strukture.[229]

Izdanja i prijevodi[uredi VE | uredi]

Kritička izdanja[uredi VE | uredi]

Prijevodi[uredi VE | uredi]

  • Mair, A.W. (1908). Hesiod: the Poems and Fragments, Done into English Prose (Koristiti uz oprez, jer je bio zastario i kad je objavljen 1908.)
  • Evelyn-White, H.G. (1936). Hesiod, the Homeric Hymns, and Homerica, 3. rev. (Poveznica vodi na prvo izdanje 1914.) Engleski prijevod s grčkim tekstom na suprotnoj stranici; danas zastarjelo osim za prijevode citata iz antičkih izvora.
  • Marg, W. (1970). Hesiod: Sämtliche Gedichte Njemački prijevod.
  • Arrighetti, G. (1998). Esiodo. Opere Talijanski prijevod s grčkim tekstom na suprotnoj stranici; vjerno slijedi izdanja Merkelbacha i Westa.
  • Most, G.W. (2006). Hesiod: Theogony, Works and Days, Testimonia Uključuje i antička gledišta o Katalogu.
  • Most, G.W. (2007). Hesiod: The Shield, Catalogue, Other Fragments Engleski prihevod s grčkim tekstom na suprotnoj stranici; uzima u obzir veći dio suvremenih istraživanja.

Bilješke[uredi VE | uredi]

Predložak:Napomene

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Predložak:Harvtxt; cf. Predložak:Harvtxt.
  2. Za Katalog kao "mapu", v. Predložak:Harvtxt; za teze o unutarhelenskim identitetima, v. Predložak:Harvtxt, Predložak:Harvtxt, Predložak:Harvtxt.
  3. Predložak:Harvtxt.
  4. Za davanje naslova književnim djelima u antici, v. Predložak:Harvtxt i Predložak:Harvtxt. Kod Menandra Retora sreće se množina Katalozi ženâ (v. Predložak:Harvtxt), a nešto je češća kratka množina Katalozi (npr. Schol. A.R. 3.1086 = fr. 2); cf. Predložak:Harvtxt i Predložak:Harvtxt.
  5. Suda s.v. Ἡσίοδος (η 583); Ceces, Komentar uz Ilijadu, p. 63.14. Predložak:Harvtxt kaže kako je Ceces Herojsku genealogiju smatrao naslovom nekog djela različitog od Kataloga. Servije (uz Vergilije, Eneida 7.268) zove pjesmu Περὶ γυναικῶν, tj. O ženama.
  6. Naslov Eeje zapravo je oblik množine ove formule, tj. ἠ' οἷαι (ē' hoiai); cf. Hezihije η 650, Ἠοῖαι• ὁ Κατάλογος Ἡσιόδου, "Eeje: Heziodov Katalog".
  7. Predložak:Harvtxt smatra da su Katalog i Velike Eeje zapravo ista pjesma ili, pak, da su Velike Eeje naslov nekog proširenog izdanja Kataloga, no ogromna većina filologa vjeruje da se radi o dva različita djela; v. Predložak:Harvtxt.
  8. Predložak:Harvtxt.
  9. Predložak:Harvtxt, Predložak:Harvtxt.
  10. Cat. fr. 43a; cf. Predložak:Harvtxt.
  11. Suda s.v. Ἡσίοδος (η 583).
  12. Oko 4.000: Predložak:Harvtxt; možda više od 5.000: Predložak:Harvtxt. Predložak:Harvtxt pretpostavlja da je prvo pjevanje imalo oko 900 stihova.
  13. Predložak:Harvtxt.
  14. Predložak:Harvtxt.
  15. Predložak:Harvtxt daje pregled raspoloživog materijala.
  16. Predložak:Harvtxt.
  17. Teogonija 965–8.
  18. Cat. fr. 1.6–7: "Jer zajedničke tad bijahu gozbe, zajednička i sjedala besmrtnim bogovima i ljudima podložnim smrti" (ξυναὶ γὰρ τότε δα⌊ῖτες ἔσαν, ξυνοὶ δὲ θόωκοι | ἀθανάτοις τε θε⌊οῖσι καταθνητοῖς τ' ἀνθρώποις.); cf. Predložak:Harvtxt o Teokritovoj i Apolonijevoj obradi ovog distiha, Predložak:Harvtxt o Katulovoj pjesmi 64. Kod Predložak:Harvtxt ovaj distih (gdje je označen kao fr. 82) uvjetno je priključen dijelu koji govori o svadbi Peleja i Tetide.
  19. Usporedba među samim herojima: Predložak:Harvtxt, cf. Predložak:Harvtxt, Predložak:Harvtxt; usporedba između heroja i suvremenih muškaraca: Predložak:Harvtxt; usporedba između heroja i bogova: Predložak:Harvtxt, gdje se slijedi Predložak:Harvtxt. Druge teze mogu se pronaći u Predložak:Harvtxt, a sažetak problema, s dodatnim popisom literature, nalazi se u Predložak:Harvtxt.
  20. Cat. fr. 1.11–14.
  21. Cat. fr. 1.15–22. Dopuna za Hefestovo ime u st. 20 predložena je u Predložak:Harvtxt i prihvaćena u Predložak:Harvtxt i Predložak:Harvtxt.
  22. Predložak:Harvtxt.
  23. Predložak:Harvtxt smatra da nije, a Predložak:Harvtxt misli suprotno.
  24. Cat. fr. 234; cf. Predložak:Harvtxt.
  25. Predložak:Harvtxt; cf. Cat. fr. 3 i 9.
  26. Predložak:Harvtxt.
  27. Tija: Cat. fr. 7; Protogeneja: Predložak:Harvtxt; Pandora: Cat. fr. 5.
  28. Predložak:Harvtxt.
  29. Predložak:Harvtxt; cf. Cat. fr. 10a.6–7 OCT.
  30. Cf. Predložak:Harvtxt, Tirtej fr. 2.12–15, 19.8.
  31. Cat. fr. 10a.20–4 OCT.
  32. Prema Predložak:Harvtxt.
  33. Predložak:Harvtxt.
  34. Cat. fr. 10a.25–8 OCT. Za oblike imena Dejon–Dejonej, v. Predložak:Harvtxt.
  35. U Biblioteci 1.7.3 taj sedmi sin zove se Magnet, a u 1.9.6 vidi se da je on otac Diktisa i Polidekta; ovaj drugi podatak podudara se s jednim citatom iz Kataloga: Μάγνης δ' αὖ Δίκτυν τε καὶ ἀντίθεον Πολυέκτεα = "sad, Magnet (zače) Diktisa i božanskog Polidekta" (fr. 8). Predložak:Harvtxt slijedi ranije izdavače i ovoga Magneta poistovjećuje s eponimom Magnećana.
  36. Cat. fr. 10a.33–4 OCT.
  37. Cat. fr. 10a.35–57.
  38. Rođenje njihove majke te njihovo rođenje i značajke dani su u frr. 17–18.
  39. Cat fr. 23a.17–26; cf. fr. 23b = Pauzanija 1.43.1.
  40. Cat. fr. 23a.7–12.
  41. Cat. fr. 23a.14–16.
  42. Cat. fr. 23a.17–26.
  43. Cat. fr. 23a.27–30. Odiseja 1.35–43 spominje samo ubojstvo Egista.
  44. Cat. fr. 25.1–13.
  45. Cat. fr. 25.20–33.
  46. Cat. fr. 27–8.
  47. Cat. fr. 30
  48. Cat. fr. 30.1–14.
  49. Cat. Fr. 30.15–30.
  50. Cat. frr. 30.31–42, 31, 32.
  51. Cat. frr. 33a.1–5, 37.17–18.
  52. Cat. frr. 33a, 34, 35.1–9.
  53. Cat. frr. 33a.12–36, 33b.
  54. Cat. frr. 35–7.
  55. Cat. fr. 37.
  56. Cat. frr. 38–40 spominju Ezona, Fereta i Amitaona; cf. Predložak:Harvtxt.
  57. Predložak:Harvtxt, ali v. dalje o 3. pjevanju za problem oko odjeljka u kome počinje povijest Atalante.
  58. Cat. fr. 68; Predložak:Harvtxt.
  59. Cat. fr. 68; Apolodor, Biblioteka 1.9.1,Predložak:Harvtxt.
  60. Cat frr. 69*, 70.1–7, Biblioteka 1.9.2, Predložak:Harvtxt.
  61. Cat. fr. 70.8–43; Predložak:Harvtxt.
  62. Predložak:Harvtxt.
  63. Predložak:Harvtxt; redoslijed Perijer–Dejon–Sizif poznat nam je po prijelazima između njihovih obitelji sačuvanim u P.Oxy. XXVIII 2495. To znači da brojevi fragmenata u izdanju Merkelbacha i Westa ne odražavaju redoslijed pjesme, koji zapravo ide: frr. 49–58, 62–67, potom 43a.
  64. Predložak:Harvtxt.
  65. Predložak:Harvtxt.
  66. Cat. frr. 50–8.
  67. Prijelaz na tu priču nalazi se u fr. 58; cf. Predložak:Harvtxt.
  68. Cat. fr. 58.12–13.
  69. Cat. fr. 64.15–18.
  70. Predložak:Harvtxt.
  71. Cat. frr. 66–7.
  72. Polimelino rođenje vjerojatno se spominje u fr. 43a.1, a priča o Mestri počinje u sljedećem stihu; cf. Predložak:Harvtxt.
  73. Cf. Predložak:Harvtxt.
  74. Cat. fr. 43a.5–6; cf. fr. 43b.
  75. Kontekst ove epizode sažet je u fr. 43 = sholija uz Likofronovu Aleksandru, st. 1393.
  76. Cat. fr. 43a.18–34.
  77. Cat. fr. 43a.36–40.
  78. Predložak:Harvtxt vjeruje da sutkinja "može biti jedino Atena", no da bi se dobilo njezino ime mora se pretpostaviti da je tekst na papirusu iskvaren; cf. Predložak:Harvtxt. Predložak:Harvtxt misli da se radilo o Pitiji u Delfijskom proročištu, a Predložak:Harvtxt vjeruje da je sud u sporu donijela sama Mestra.
  79. Cat. fr. 43a.51–4.
  80. Cat. fr. 43a.55–9.
  81. Cat. fr. 43a.60–5.
  82. Cat. fr. 43a.66–9.
  83. Cat. fr. 43a.71–4.
  84. Cat. fr. 43a.75–7.
  85. Cat. fr. 43a.81–7.
  86. Ilijada 6.174–83.
  87. Cat. fr. 43a.88–91.
  88. Biblioteka 2.1.1.
  89. Predložak:Harvtxt.
  90. Cat. fr. 124 = Biblioteka 2.1.3; za genealogiju Inah–Foronej–Nioba–Arg–Piren–Ija, v. Predložak:Harvtxt.
  91. Cat. fr. 124. Hermesov epitet "Argifont" također je bio naveden u Katalogu i čini se da je bio izravno izveden iz činjenice da je on ubio diva Arga, koga Hera bijaše poslala paziti na Iju (fr. 126).
  92. Ovaj detalj nije izrijekom osvjedočen u Katalogu, no prema Predložak:Harvtxt, "predaja je više-manje jednoglasna u tome da je Ija rodila Zeusu Epafa u Egiptu i da je Epaf bio otac Libijin".
  93. Cat. fr. 137 = Strabon 1.2.34.
  94. Predložak:Harvtxt, Predložak:Harvtxt.
  95. 95,0 95,1 Cat. fr. 127.
  96. Cat. fr. 128; Eustatije navodi drukčiju varijantu ovog stiha: Ἄργος ἄνυδρον ἐὸν Δαναὸς ποίησεν εὔυδρον = "Danaj je od bezvodnog Arga napravio Arg bogat vodom".
  97. Cat. fr. 129.1–8; Predložak:Harvtxt.
  98. Cat. frr. 129–33; za raspravu o mogućim uzrocima prokletstva Pretovih kćeri, v. Predložak:Harvtxt.
  99. Cat. fr. 135; Predložak:Harvtxt.
  100. Cf. Predložak:Harvtxt.
  101. Predložak:Harvtxt; cf. Predložak:Harvtxt.
  102. Radi se o Cat. fr. 71A.12.
  103. West 1985a, str. 67.
  104. Cf. West 1985a, str. 67 i Most 2007, str. 110, his fr. 47.
  105. Predložak:Harvtxt; Predložak:Harvtxt smatra da je njegov sud o "uzbudljivosti" ovog odjeljka "jedan od malobrojnih doista nevjerojatnih dijelova" Westove studije.
  106. Cat. frr. 73.4–5, 75.1–11.
  107. Cat. frr. 73.4–5, 75; cf. Predložak:Harvtxt.
  108. Cat. fr. 76, Predložak:Harvtxt
  109. Cat. fr. 72 = Filodem, De pietate B6559–66 Obbink, čiji je ažurirani tekst objavljen kao Predložak:Harvtxt (njegov fr. 51). Za Atalantin "zločin", v. Predložak:Harvtxt, koji za usporedbu navodi Ovidijeve Metamorfoze 10. 560–704. (Hirschberger nije znao za ažurirani Obbinkov tekst Filomeda).
  110. Predložak:Harvtxt.
  111. Predložak:Harvtxt.
  112. Predložak:Harvtxt ("like a repository for aliens and displaced persons").
  113. Predložak:Harvtxt.
  114. Cat. fr. 139.
  115. Cat. fr. 138, 140; Mosho, Europa 40. Za Europinu majku, v. Predložak:Harvtxt.
  116. 116,0 116,1 Cat. fr. 140.
  117. Cat. frr. 140, 141.1–2
  118. Cat. frr. 140, 141.3–14, 142.
  119. Cat. fr. 141.20 app. crit. uz Apolod. 3.1.2.
  120. Cat. fr. 141.22–30.
  121. Cat. fr. 145.10–17 s app. crit.
  122. Cat. frr. 145.9, 146; cf. fr. 146A OCT. Predložak:Harvtxt vjeruje da se radilo o dva para blizanaca; Predložak:Harvtxt drži Androgeja i Eurigijeja za jednog sina.
  123. 123,0 123,1 Predložak:Harvtxt.
  124. Cat. frr. 157, 151.
  125. Cat. frr. 150–6.
  126. Cat. frr. 150–3.
  127. Efor = Cat. fr. 151. Predložak:Harvtxt daje pozadinu rasprave, no ispravno zaključuje da se naslov Gês Períodos odnosio na jedan odjeljak u Katalogu.
  128. Predložak:Harvtxt.
  129. Cat. fr. 160 (s app. crit. gdje se citira Pseudo-Apolodor, III, 8, 1) i fr. 161.
  130. Predložak:Harvtxt.
  131. Predložak:Harvtxt, Cat. fr. 163 = Apolod. 3.8.2; za zločine Likaonove obitelji, v. 164.
  132. Cat. fr. 163 s app. crit.
  133. 133,0 133,1 Predložak:Harvtxt; cf. Cat. fr. 129.17–18.
  134. Cat. fr. 165.1–13. Heraklo je u to vrijeme jurišao protiv Troje zarad Laomedontovih konja.
  135. Cat. fr. 165.14–25.
  136. Cat. fr. 170*
  137. Predložak:Harvtxt.
  138. Cat. fr. 177.5–12.
  139. Cat. fr. 177.13–15.
  140. Cat. fr. 181; cf. Predložak:Harvtxt.
  141. Predložak:Harvtxt.
  142. Cat. fr. 244*, Predložak:Harvtxt.
  143. Predložak:Harvtxt.
  144. Predložak:Harvtxt Vijest sa sholije potvrđena je kad je objavljen P.Oxy. XXIII 2355, gdje se nalaze stihovi koji prethode odjeljku koji je posudio autor Štita; cf. Predložak:Harvtxt.
  145. Cat. fr. 195 (Sc.) 14–19.
  146. Cat. fr. 195 (Sc.) 27–37.
  147. Cat. fr. 195 (Sc.) 51–6.
  148. Cat. frr. 190, 193; Predložak:Harvtxt.
  149. Cat. fr. 193 (s app. crit.); Predložak:Harvtxt.
  150. Cat. fr. 194, Predložak:Harvtxt.
  151. Cat. fr. 195.1–7.
  152. Predložak:Harvtxt, u svom pregledu sigurnih dokaza o sadržaju svakog pjevanja, za četvrto pjevanje ne daje nikakve dokaze osim odjeljka o Alkmeni.
  153. Predložak:Harvtxt.
  154. Predložak:Harvtxt.
  155. 155,0 155,1 Cat. fr. 205.
  156. Predložak:Harvtxt.
  157. Predložak:Harvtxt. Dužina i mjesto kataloga prosaca poznati su po jednoj beti na lijevoj margini fragmenta 204.94, koja taj stih označuje kao dvjestoti stih u pjevanju u kojem se nalazi; cf. Predložak:Harvtxt, Predložak:Harvtxt.
  158. Predložak:Harvtxt.
  159. Cat. fr. 196.6–9. Tekst je nejasan, no dvije činjenice, da nisu sudjelovali u trojanskom ratu i da se tekst prije prekida završava riječju "ali", ukazuju na to da ih nikad nije obvezivala Tindarejeva zakletva (Predložak:Harvtxt).
  160. Cat. fr. 198.2–8.
  161. Cat. fr. 198.9–12.
  162. Cat. fr. 199.4–12; cf. Ilijada 2.704–6 sa Predložak:Harvtxt.
  163. Cat. fr. 200.3–9.
  164. Cat. fr. 204.44–51, Predložak:Harvtxt. Predložak:Harvtxt vjeruje da je Ajant zapravo vladao tim okolnim zemljama koje se spominju u Katalogu.
  165. Cat. fr. 204.56–63. Heleni se udvarao još jedan Krećanin, Likomed (Cat. fr. 202). Predložak:Harvtxt poistovjećuje ovog Likomeda sa "sinom Kreontovim" u Ilijadi 9.84.
  166. Cat fr. 204.78–85.
  167. Predložak:Harvtxt.
  168. Cat. fr. 204.89–92, prijev. Predložak:Harvtxt.
  169. Cat. fr. 204.94–5.
  170. Cat. fr. 204.95ff.
  171. Predložak:Harvtxt
  172. Predložak:Harvtxt i Predložak:Harvtxt.
  173. Cat. fr. 204.124–30; slijedi se tekst dan u Predložak:Harvtxt fr. 110 i uključuje emendacije u Predložak:Harvtxt.
  174. Predložak:Harvtxt.
  175. Predložak:Harvtxt; cf. Ilijada 2.308–20.
  176. Predložak:Harvtxt; cf. Predložak:Harvtxt.
  177. To su Cat. frr. 205–245. Kod Predložak:Harvtxt, Predložak:Harvtxt i Predložak:Harvtxt ponuđen je mogući redoslijed za mnoge fragmente koji su ostali nerazvrstani u Predložak:Harvtxt. Postoji i nemali broj papirusnih fragmenata koji potječu iz istih svitaka kao i fragmenti čija je autentičnost potvrđena, ali su previše kratki da bi njihovo tumačenje uopće bilo moguće prije pronalaska drugih papirusa koji bi ih nadopunili. Cat. frr. 79–86 i 88–120, kako se čini, pripadaju svicima na kojima su fragmenti iz prva dva pjevanja, no mnogi od njih su tako kratki da je nejasna i identifikacija njihovih izvora; cf. Predložak:Harvtxt.
  178. Predložak:Harvtxt.
  179. Predložak:Harvtxt; tablica s prikazom njegovog datiranja nalazi se na str. 200. Za stav da tesalska Cirena ne pretpostavlja istoimeni grad, cf. Predložak:Harvtxt.
  180. Predložak:Harvtxt; cf. Predložak:Harvtxt.
  181. Fragmente o Aristeju, označene brojevima 215 i 216, svjedočanstva ne svrstavaju izrijekom u Katalog; cf. Predložak:Harvtxt koji primjećuje da je Cirena jedina koja se u mitografiji spominje kao Aristejeva majka.
  182. Cat. fr. 217A OCT, koji je prvo objavljen u Predložak:Harvtxt. Prije objave tog leksikona čini se da je Filodem (De pietate B 6552–55 Obbink) neku varijantu mita pripisao Katalogu (koji naziva Eejama), no kako je taj tekst znatno oštećen, Merkelbach i West predstavljaju ga jednim od spornih fragmenata (fr. 346); Filodemov fragment ne sadrži gotovo ništa drugo osim Akteonova imena i samog citata.
  183. Uloga Zeusa u mitu ne spominje se izrijekom (ili bar nije sačuvana) na papirusima, ali je filolozi pretpostavljaju; cf. Predložak:Harvtxt, Predložak:Harvtxt.
  184. Predložak:Harvtxt. To je P.Oxy. XXX 2509, tiskan kao Cat. fr. 103 u Predložak:Harvtxt i fr. 162 u Predložak:Harvtxt.
  185. Predložak:Harvtxt "(incoherent epic pastiche)". Dvadeset godina kasnije, West još uvijek "nije bio sklon povjerovati" kako je taj fragment dio ovog spjeva (Predložak:Harvtxt). (U vezi s Cat. fr. 42, koji govori o tome kako se Hiron oženio jednom Najadom, M–W, međutim, citiraju jednu paralelu u P.Oxy. 2509, stih 3.)
  186. Predložak:Harvtxt, no ne spominje ničije ime ― niti jedan od radova citiranih u ovom članku ne spominje ovo gledište, a Most je ovdje možda pomiješao ovaj papirus s ulomcima koji su pronađeni u Biblioteci, a o kojima se raspravlja dalje u članku.
  187. O starosti ovog fragmenta, v. Predložak:Harvtxt i Predložak:Harvtxt; za njegovo uključenje u Katalog zalažu se Predložak:Harvtxt, Predložak:Harvtxt i Predložak:Harvtxt.
  188. Predložak:Harvtxt, Predložak:Harvtxt, Predložak:Harvtxt.
  189. Pauzanija 9.31.4.
  190. Elijan VA 12.36 = Cat. fr. 183; prijevod na engleski kod Predložak:Harvtxt.
  191. Cf. Predložak:Harvtxt, [[#Predložak:Harvid|Wilamowitz (1905]], pp. 123–4). Cf. Pauzanija 2.26.7 = Cat. fr. 50, koji kaže da je netko možda u Katalog ubacio priču o Asklepijevom rođenju, prema kojoj je taj bog iscjeliteljstva sin Mesenjanke Arsinoje, kako bi ugodio Mesenjanima.
  192. Predložak:Harvtxt; Apolonije: apud Arg. in Hes. Sc. = Cat. fr. 230; Aristofan: apud Arg. in Hes. Sc. = citiran app. crit. Cat. fr. 195; Kratet: schol. Hes. Th. 142 = Cat. fr. 52.
  193. Za stavljanje vrhunca Heziodova stvaralaštva u period između 730. i 690. pne., v. Predložak:Harvtxt.
  194. Predložak:Harvtxt.
  195. Predložak:Harvtxt.
  196. Predložak:Harvtxt.
  197. Predložak:Harvtxt, cf. Predložak:Harvtxt.
  198. Predložak:Harvtxt.
  199. Predložak:Harvtxt; cf. Predložak:Harvtxt.
  200. Cat. fr. 10a.20–4 OCT, Predložak:Harvtxt; cf. gornju tablicu.
  201. Predložak:Harvtxt. Predložak:Harvtxt čak postavlja tezu o vezi između kataloga Heleninih prosaca i natjecanju za ruku Klistenove kćeri Agariste.
  202. Predložak:Harvtxt, gdje citira svoj raniji rad: Predložak:Harvtxt
  203. O toj tezi, v. Predložak:Harvtxt, Predložak:Harvtxt.
  204. Smatraju ih uvjerljivim, ako ne i konačnim, npr. Predložak:Harvtxt i Predložak:Harvtxt.
  205. Predložak:Harvtxt.
  206. Predložak:Harvtxt. Predložak:Harvtxt vjeruje da Stezihor uopće ne aludira na Katalog, nego na drugu epsku pjesmu (ili epsku predaju) koja se podudarala s njezinim sadržajem; prema Westu, autori koji kažu da se Stezihor na tom mjestu bavi "Heziodom" samo iznose vlastite zaključke. Gledajući na Katalog kao na produkt jednog vremena u kojem se pisanje već proširilo, Predložak:Harvtxt također smatra da je ova pjesma najvjerojatnije nastala krajem 7. ili početkom 6. stoljeća pne.
  207. Na primjer, v. Predložak:Harvtxt, Predložak:Harvtxt i aluzije na ovu pjesmu prikupljene kod Predložak:Harvtxt i Predložak:Harvtxt.
  208. Leontija fr. 7.21–26 [[#Predložak:Harvid|Powell]]=3 [[#Predložak:Harvid|Lightfoot]].
  209. Predložak:Harvtxt, koji primjećuje aluziju na sljedeće stihove iz Poslova i dana: νάσσατο δ' ἄγχ' Ἑλικῶνος ὀιζυρῆι ἐνὶ κώμηι | Ἄσκρηι, χεῖμα κακῆι, θέρει ἀργαλέηι, οὐδέ ποτ' ἐσθλῆι, "On [Heziodov otac] naselio se u bjednom selu kraj Helikona, u Askri, surovoj zimi, mučnoj ljeti, nikada dobroj".
  210. Fanoklo frr. 1–6 [[#Predložak:Harvid|Powell]].
  211. Nikenet fr. 2 [[#Predložak:Harvid|Powell]]. Sozikrat [[#Predložak:Harvid|SH]] 732.
  212. See Predložak:Harvtxt za razmatranje odnosa između Kataloga i helenističkog Kollektivgedichte.
  213. Pored toga što je preveo jedan ulomak iz Uzroka (Carm. 66, "Berenikina kosa"), Katul u Carm. 116 spominje svoju želju da svom bivšem prijatelju pošalje Kalimahove pjesme i tako ublaži njegov strogi stav prema Katulu (Saepe tibi studioso animo verba ante requirens | carmina uti possem vertere Battiadae, | qui te lenirem nobis, neu conarere | tela infesta meum mittere in usque caput, 116.1–4). O Katulu i aleksandrizmu, v. Predložak:Harvtxt.
  214. Predložak:Harvtxt.
  215. Predložak:Harvtxt.
  216. Predložak:Harvtxt.
  217. Predložak:Harvtxt. Najstariji papirus je P.Lit.Lond. 32 (Cat. fr. 73) s početka 3. st. pne., a najmlađi je P.Berol. inv. 9777 (frr. 25 & 26) iz 4. st. naše ere.
  218. Predložak:Harvtxt; syllabos pripada P. Achmîn 3.
  219. Cf. Predložak:Harvtxt. Opravdanost ovoga gledišta dovedena je u pitanje (npr. Predložak:Harvtxt).
  220. Ovaj pregled duguje mnogo djelu Predložak:Harvtxt, koje, s duge strane, uopće ne uzima u obzir doprinose Lehmanna i Goettlinga.
  221. 221,0 221,1 Predložak:Harvtxt.
  222. Predložak:Harvtxt.
  223. Predložak:Harvtxt.
  224. Predložak:Harvtxt.
  225. Predložak:Harvtxt, gdje se u br. 10 može naći popis papirusa objavljenih prije 1962. Prvi objavljeni papirus bio je fragment o Atalanti (na slici gore).
  226. Predložak:Harvtxt.
  227. Npr. Predložak:Harvtxt; cf. Predložak:Harvtxt.
  228. Predložak:Harvtxt; objavljeno u Predložak:Harvtxt.
  229. Predložak:Harvtxt.

Literatura[uredi VE | uredi]

Skoči na: ABCDEFGHIJKLMNOPQRSTUVW – X – Y – Z
  • Predložak:AnchorAguirre Castro, M. (2005). Expressions of Love and Sexual Union in Hesiod's Catalogue of Women', str. 19–25
  • Alfonsi, L. (1949). Ps.-Esiodo in Properzio?, str. 17–26
  • (2011) Relative Chronology in Early Greek Epic Poetry ISBN 9780521194976
  • Arrighetti, A. (2008). “Il Catalogo esiodeo: un genere letterario?”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 11–27
  • Arthur, M.B. (1984). “Early Greece: The Origins of the Western Attitude toward Women”, Women in the Ancient World: The Arethusa Papers, str. 7–58 ISBN 978-0-87395-773-1
  • Asquith, H. (2005). “From Genealogy to Catalogue: The Hellenistic Adaptation of the Hesiodic Catalogue Form”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 266–86
  • Predložak:Anchor (1985) “Hesiod”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 92–105
  • (2008) Esiodo. cent'anni di papiri
  • Beck, W. (1980). Hesiod Fr. 204, 127 M.–W.
  • Bergk, T. (1872). Griechische Litteraturgeschichte
  • Boyd, B.W. (1992). Virgil's Camilla and the Traditions of Catalogue and Ecphrasis (Aeneid 7.803–17), str. 213–34
  • Predložak:AnchorCantilena, M. (1979). Le Eoeae e la tradizione orale, str. 139–45
  • Cardin, M (2009). 'Heroogonia. Il Catalogo delle donne di Giovanni Tzetze, str. 237–49
  • Casanova, A. (1967a). Sulla tecnica narrativa in alcuni passi delle Eee', str. 31–8
  • Casanova, A. (1968). Le nipoti di Atamante nel Catalogo esiodeo, str. 169–77
  • Casanova, A. (1969a). Il mito di Atteone nel Catalogo esiodeo, str. 31–46
  • Casanova, A. (1969b). (review of Predložak:Harvtxt), str. 452–60
  • Casanova, A. (1970). “Tre note al Catalogo esiodeo”, Studia Florentina Alexandro Ronconi Sexagenario Oblata, str. 61–7
  • Casanova, A. (1973). Un frammento trascurato e il problema della divisione in libri del Catalogo esiodeo, str. 3–27
  • Casanova, A. (1977). Lite per un matrimonio truffaldino nella Grecia arcaica (Hes. fr. 43 M.–W.), str. 21–38
  • Casanova, A. (1978). Mestra e il re Cos in Esiodo, str. 202–6
  • Casanova, A. (1979). La famiglia di Pandora: analisi filologica dei miti di Pandora e Prometeo nella tradizione esiodea
  • Casanova, A. (2008). “Cent'anni di papiri esiodei”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 1–10
  • Cassio, A.C. (2009). “The Language of Hesiod and the Corpus Hesiodeum”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 179–201
  • Cingano, E. (2005). “A Catalogue within a Catalogue: Helen's Suitors in the Hesiodic Catalogue of Women (frr. 196–204)”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 118–52
  • Cingano, E. (2009). “The Hesiodic Corpus”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 91–130
  • Clausen, W.V. (1982). “The New Direction in Poetry”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 178–206
  • Clauss, J.J. (1990). Hellenistic Imitations of Hesiod Catalogue of Women fr. 1, 6-7 M.-W., str. 129–40
  • Clay, J.S. (2003). Hesiod's Cosmos
  • Clay, J.S. (2005). “The Beginning and End of the Hesiodic Catalogue of Women and its Relation to Hesiod”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 25–34
  • Cohen, I.M. (1986). The Hesiodic Catalogue of Women and Megalai Ehoiai', str. 127–42
  • Cohen, I.M. (1989/90). Traditional Language and the Women in the Hesiodic Catalogue of Women', str. 12–27
  • Crönert, W. (1907). Nachprüfung der Berliner Reste der Hesiodischen Kataloge, str. 608–13
  • Predložak:AnchorD'Alessio, G.B. (1996). Esiodo, fr. 193,8 M.–W.
  • D'Alessio, G.B. (2005a). “The Megalai Ehoiai: A Survey of the Fragments”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 176–216
  • D'Alessio, G.B. (2005b). “Ordered from the Catalogue: Pindar, Bacchylides and Hesiodic Genealogical Poetry”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 217–38
  • D'Alessio, G.B. (2005c). review of Predložak:Harvtxt
  • Davies, M. (1986). (review of Predložak:Harvtxt), str. 6–8
  • De Sanctis, D. (2008). “La geografia mitica del Catalogo: Europa e Fineo”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 129–51
  • DePew, M. (1994). 'POxy 2509 and Callimachus' Lavacrum Palladis: Predložak:Lang, str. 410–26
  • Doherty, L.E. (2006). “Putting the Women back into the Hesiodic Catalogue of Women”, M. Leonard & V. Zajko Laughing at Medusa: Classical Myth and Feminist Thought, str. 297–325
  • Doherty, L.E. (2008). Nausikaa and Tyro: Idylls of Courtship in the Phaiakian Episode of the Odyssey and the Hesiodic Catalogue of Women', str. 63–76
  • Dräger, P. (1993). Argo Pasimelousa. Der Argonautenmythos in der griechischen und römischen Literatur. Teil 1: Theos aitios ISBN 978-3-515-05974-9
  • Dräger, P. (1997). Untersuchungen zu den Frauenkatalogen Hesiods
  • Predložak:Anchor (1985) The Cambridge History of Classical Literature: Greek Literature ISBN 978-0-521-21042-3
  • Edwards, G.P. (1980). The Structure of Homeric Catalogues, str. 81–105
  • Predložak:AnchorFinkelberg, M. (1988). Ajax's Entry in the Hesiodic Catalogue of Women', str. 31–41
  • Fletcher, K. (2006). review of Predložak:Harvtxt
  • Fletcher, R. (2005). “Or such as Ovid's Metamorphoses ...”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 299–319
  • Fowler, R.L. (1998). Genealogical Thinking, Hesiod's Catalogue, and the Creation of the Hellenes, str. 1–19
  • Führer, R. (1989). Hes. P.Oxy. 2509, str. 237–8
  • Predložak:Anchor (2009) Works and Nights (Marcus Argentarius, AP 9.161), str. 59–72
  • Garvie, A.F. (1988). Aeschylus: Choephori ISBN 978-0-19-872134-5
  • Giangrande, G. (1970). Hesiod's Fragments (review of Predložak:Harvtxt), str. 151–6
  • Gonzalez, J.M. (2010). The Catalogue of Women and the End of the Heroic Age (Hes. fr. 204.94–103 M–W), str. 375–422
  • Griffin, J. (1977). The Epic Cycle and the Uniqueness of Homer, str. 39–53
  • Predložak:AnchorHadjicosti, I.L. (2005). Hesiod fr. 212B (MW): Death at the Skaean Gates, str. 547–54
  • Hardie, P. (2005). “The Hesiodic Catalogue of Women and Latin Poetry”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 287–98
  • Haubold, J. (2005). “Heracles in the Hesiodic Catalogue of Women”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 85–98
  • Heilinger, K. (1983). Der Freierkatalog der Helena im hesiodeischen Frauenkatalog I, str. 19–34
  • Hirschberger, M. (2008). “Il tema della metamorfosi nel Catalogo esiodeo delle donne”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 113–27
  • Hopkinson, N. (1984). Callimachus: Hymn to Demeter ISBN 978-0-521-60436-9
  • Hopkinson, N. (1988). A Hellenistic Anthology ISBN 978-0-521-31425-1
  • (1996) Oxford Classical Dictionary, 3. rev. ISBN 978-0-19-866172-6
  • Hunter, R. (1999). Theocritus: A Selection ISBN 0-521-57416-1
  • Hunter, R. (2005a). The Hesiodic Catalogue of Women: Constructions and Reconstructions
  • Hunter, R. (2005b). “Introduction”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 1–4
  • Hunter, R. (2005c). “The Hesiodic Catalogue and Hellenistic Poetry”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 239–65
  • Predložak:AnchorIrwin, E. (2005). “Gods among Men? The Social and Political Dynamics of the Hesiodic Catalogue of Women”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 35–84
  • Predložak:AnchorJanko, R. (1982). Homer, Hesiod and the Hymns
  • Janko, R. (1984). 'P.Oxy. 2509: Hesiod's Catalogue on the Death of Actaeon, str. 299–307
  • Janko, R. (2011). “Predložak:Lang: Relative Chronoloy and the Literary History of Early Greek Epos”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 20–43
  • Johnson, M. (2003). Catullus 2b: The Development of a Relationship in the Passer Trilogy, str. 11–34
  • Predložak:AnchorKakridis, J.-Th. (1958). Predložak:Lang, str. 219–22
  • Kakridis, J.-Th. (1975). Predložak:Lang: Zu Hesiods frg. 43a M.–W., str. 17–25
  • Kakridis, J.-Th. (1978a). Periklymenos: Zu Hesiods frg. 33 M.–W., str. 173–7
  • Kakridis, J.-Th. (1978b). Pleistheniden oder Atriden? Zu Hesiods frg. 195 M.–W., str. 1–4
  • (1982) The Cambridge History of Classical Literature: Latin Literature ISBN 978-0-521-21043-0
  • Kirchhoff, A. (1860). Homerische excurse, str. 1–29
  • Predložak:AnchorLeo, F. (1894). “Hesiodea”, Ausgewählte kleine Schriften, str. 343–63
  • Lightfoot, J.L. (2009). Hellenistic Collection: Philitas, Alexander of Aetolia, Hermesianax, Euphorion, Parthenius
  • (1983) Supplementum Hellenisticum ISBN 978-3-11-008171-8
  • Lobel, E. (1956). The Oxyrhynchus Papyri: Part XXIII
  • Lobel, E. (1962). The Oxyrhynchus Papyri: Part XXVIII
  • Lobel, E. (1964). The Oxyrhynchus Papyri: Part XXX
  • López García, A. (1995). Esiodo, Fr. 193. Riesame di PSI II 131 e nuovi acquisti testuali (PLit.Palau Rib. 21), str. 53–6
  • Lyons, D. (2003). Dangerous Gifts: Ideologies of Marriage and Exchange in Ancient Greece, str. 93–134
  • Predložak:AnchorMalten, L. (1911). Kyrene, sagengeschichtliche und historische Untersuchungen
  • Marquardt, P.A. (1982). Hesiod's Ambiguous View of Women, str. 283–91
  • March, J. (1987). The Creative Poet: Studies on the Treatment of Myths in Greek Poetry
  • March, J.R. (1988). “Peleus and Achilles in the Catalogue of Women”, Proceedings of the XVIIIth international Congress of papyrology, Athens 25–31 May 1986, str. 345–52 ISBN 978-960-85019-0-4
  • Martin, R.P. (2005). “Pulp Epic: The Catalogue and the Shield”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 153–75
  • McLeod, G. (1991). Virtue and Venom: Catalogs of Women from Antiquity to the Renaissance ISBN 0-472-10206-0
  • Meliadò, C. (2003). Un nuovo frammento esiodeo in uno scolio a Teocrito, str. 1–5
  • Merkelbach, R. (1951a). Über zwei epische Papyri, str. 254–60
  • Merkelbach, R. (1951b). Zur Einordnung der neuen Fragmente
  • Merkelbach, R. (1955). (review of Predložak:Harvtxt), str. 4–6
  • Merkelbach, R. (1962). (review of Predložak:Harvtxt), str. 457–60
  • Merkelbach, R. (1968a). Hesiod Fr. 150, 25 M.–W.
  • Merkelbach, R. (1968b). Zu Hesiod Fr. 23 und 30 M.–W.
  • Merkelbach, R. (1968c). Das Prooemium des hesiodeischen Katalogs, str. 126–33
  • Merkelbach, R. (1968d). Hesiod Fr. 43(a)41ff. M.–W., str. 134–5
  • (1965) The Wedding of Ceyx, str. 300–17
  • (2009) Brill's Companion to Hesiod
  • Most, G.W. (2008). “Two Hesiodic Papyri”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 55–70
  • Mureddu, P. (2008). “Epiteti femminili nel Catalogo esiodeo”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 97–112
  • Predložak:AnchorNagy, G. (1999). The Best of the Achaeans: Concepts of the Hero in Archaic Greek Poetry, 2.).
  • Nasta, M. (2006). La typologie des catalogues d’Éhées: Un réseau généalogique thématisé, str. 59–78
  • Predložak:AnchorO'Callaghan, J. (1996). Nota paleográfica sobre PLit. Palau Rib. 21, str. 101–2
  • Ormand, K. (2004). Marriage, Identity, and the Tale of Mestra in the Hesiodic Catalogue of Women', str. 303–38
  • Osborne, R. (2005). “Ordering Women in Hesiod's Catalogue”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 5–24
  • Predložak:AnchorPfeiffer, R. (1937). Hesiodisches und Homerisches, str. 1–18
  • Pontani, F. (2000). Catullus 64 and the Hesiodic Catalogue: A Suggestion, str. 267–76
  • Powell, J.U. (1925). Collectanea Alexandrina
  • Predložak:AnchorPredložak:AnchorReinsch-Werner, H. (1976). Callimachus Hesiodicus: Die Rezeption der hesiodischen Dichtung durch Kallimachos von Kyrene
  • Reitzenstein, R. (1900). Die Hochzeit des Peleus und der Thetis, str. 73–105
  • Renner, T. (1978). A Papyrus Dictionary of Metamorphoses, str. 277–93
  • Rutherford, I. (2000). “Formulas, Voice, and Death in Ehoie-Poetry, the Hesiodic Gunaikon Katalogos, and the Odysseian Nekuia”, Matrices of Genre: Authors, Canons, and Society, str. 81–96
  • Rutherford, I. (2005). “Mestra at Athens: Hesiod fr. 43 and the Poetics of Panhellenism”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 99–117
  • Rutherford, I.. “The Catalogue of Women within the Greek epic tradition: Allusion, Intertextuality and traditional referentiality”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 152–67 ISBN 9780521194976
  • Predložak:AnchorSchmidt, A. (1975). Zum Prooimion des hesiodeischen Frauenkatalogs, str. 19–31
  • Schwartz, J. (1960). Pseudo-Hesiodeia: recherches sur la composition, la diffusion et la disparition ancienne d'oeuvres attribuées à Hésiode
  • Sistakou, E. (2009). “Callimachus Hesiodicus Revisited”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 219–52
  • Solmsen, F. (1981). The Sacrifice of Agamemnon's Daughter in Hesiod's Ehoeae', str. 353–58
  • Solmsen, F. (1982). The Earliest Stages in Hesiod's Text, str. 1–31
  • Stiewe, K. (1960). Zum Hesiodpapyrus B Merkelbach, str. 253–6
  • Stiewe, K. (1962). Die Entstehungszeit der hesiodischen Frauenkataloge, str. 291–99
  • Stiewe, K. (1963a). Die Entstehungszeit der hesiodischen Frauenkataloge (Fortsetzung und Schluss), str. 1–29
  • Stiewe, K. (1963b). (review of Predložak:Harvtxt), str. 152–4
  • Stiewe, K. (1964a). Ein Nachtrag zum Hesiodpapyrus A Merkelbach, str. 291–2
  • Stiewe, K. (1964b). (review of P.Oxy. XXVIII), str. 108–14
  • Predložak:AnchorTreu, M. (1957). Das Proömium der hesiodischen Frauenkataloge, str. 169–86
  • Predložak:AnchorUebel, F. (1973). Literarische Texte unter Ausschluss der christlichen, no. 1275
  • Predložak:AnchorVian, F. (1961). Poèmes hésiodiques et pseudo-hésiodiques, str. 269–74
  • Predložak:AnchorWeiden Boyd, B. (1992). Virgil's Camilla and the Traditions of Catalogue and Ecphrasis, str. 213–34
  • West, M.L. (1961). Hesiodea, str. 130–45
  • West, M.L. (1962a). Pseudo-Hesiod (review of Predložak:Harvtxt), str. 17–19
  • West, M.L. (1962b). More Notes on the Text of Hesiod, str. 177–81
  • West, M.L. (1963a). Iolkos in der griechischen Dichtung, str. 278–82
  • West, M.L. (1963b). Predložak:Lang, str. 282–5
  • West, M.L. (1963c). (review of P.Oxy. XXVIII), str. 752–9
  • West, M.L. (1966a). Hesiod: Theogony
  • West, M.L. (1966b). New Fragments of Greek Poetry, str. 21–4
  • West, M.L. (1969). Echoes and Imitations of the Hesiodic Poems, str. 1–9
  • West, M.L. (1970). Hesiod, Fragmenta, again (response to Predložak:Harvtxt
  • West, M.L. (1973). Greek Poetry 2000–700 B.C., str. 179–92
  • West, M.L. (1978). Hesiod: Works & Days
  • West, M.L. (1983). The Hesiodic Catalogue: Xouthids and Aiolids, str. 33–6
  • West, M.L. (1985a). The Hesiodic Catalogue of Women: Its Nature, Structure, and Origins
  • West, M.L. (1985b). The Hesiodic Catalogue: New Light on Apollo’s Love-Life, str. 1–7
  • West, M.L. (1986). Further Echoes and Imitations of the Hesiodic Poems, str. 1–7
  • West, M.L. (1987). Iaon
  • West, M.L. (1988). The Rise of the Greek Epic, str. 151–72
  • West, M.L. (1999). The Invention of Homer, str. 364–82
  • West, M.L. (2001). Some Homeric Words, str. 118–35
  • West, M.L. (2003). Greek Epic Fragments
  • West, M.L. (2006a). (review of Predložak:Harvtxt), str. 289–94
  • West, M.L. (2006b). The Catalogue of Women (review of Predložak:Harvtxt), str. 275–6
  • West, M.L. (2008). “The Hesiod Papyri and the Archaic Epic Language”, Predložak:Harvtxt {{{title}}}, str. 29–42
  • Wilamowitz-Moellendorf, U. von (1900). Neue Brüchstucke der Hesiodischen Kataloge, str. 839–51
  • Wilamowitz-Moellendorf, U. von (1905). Lesefrüchte, str. 116–53
  • Predložak:AnchorZiogas, I. (2011). Ovid as a Hesiodic Poet: Atalanta in the Catalogue of Women (fr. 72–6 M–W) and the Metamorphoses (10.560–707), str. 249–70
  • Ziogas, I. (2013). Ovid and Hesiod: The Metamorphosis of the Catalogue of Women ISBN 9781107007413
  • Zutt, G. (1894). “Über den Katalog der Heroinen in der Nekyia”, Beilage zum Programm des grossher-zoglichen Gymnasiums Baden-Baden für das Schuljahr 1893/94

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]