Katalonska deklaracija neovisnosti

Izvor: Wikipedija
Govor katalonskog predsjednika Carlesa Puigdemonta u Katalonskom parlamentu 10. listopada 2017.

Katalonska deklaracija neovisnosti je proglas kojim je Katalonski parlament 27. listopada 2017. natpolovičnom većinom glasova proglasio Katalonsku Republiku i raskid svih državno-pravnih veza sa Španjolskom. Uslijedila je kao rezultat referenduma o neovisnosti održanog početkom istog mjeseca na kojem je od 2,26 milijuna birača 90% glasalo za neovisnost.[1]

Pozadina[uredi | uredi kôd]

Prosvjed protiv ukidanja autonomije 10. srpnja 2010. u kojem se na ulicama Barcelone okupilo između 1,1 i 1,5 milijuna ljudi.
Podrobniji članak o temi: Referendum o neovisnosti Katalonije

Još u studenom 2014. održan je Referendum o neovisnosti Katalonije, kojeg je Katalonski parlament odobrio još 27. rujna 2012., a zbog pritisaka i administrativnih prepreka službeno ga je javnosti obznanio tadašnji katalonski predsjednik Artur Mas 12. prosinca 2013. u Barceloni.[2] Iako je još istoga dana španjolski ministar pravosuđa Alberto Ruiz opovrgnuo održavanje referenduma te španjolska središnja vlada više puta rekla da će se svim pravnim sredstvima boriti protiv održavanja referenduma o eventualnoj neovisnosti Katalonije, referendum je održan 9. studenog 2014. te je na njemu više od 80% birača glasovalo za neovisnost.[3]

Tri godine kasnije, 1. listopada 2017. održan je referendum o neovisnosti Katalonije, obilježen policijskim nasiljem španjolskih policajaca koji su upotrebom sile uz dozvolu španjolske vlade pokušale spriječiti održavanje referenduma trganjem glasačkih kutija, gušenjem prosvjeda, onemogućavanjem glasovanja zavtaranjem dijela biračkih mjesta i ozljeđivanjem više od 800 ljudi.[4] Odmah nakon zatvaranja biračkim mjesta španjolski predsjednik Mariano Rajoy izjavio je kako "nismo imali referendum o neovisnosti Katalonije" i proglasio referendum "nelegalnim" i "neustavnim".[5] Nasilje su osudili belgijski premijer Charles Michel i slovenski premijer Miro Cerar, dok ostale članice Europske unije nisu uputile dopis ili dali usmeni iskaz kao reakciju na nasilje.[6]

Reakcije[uredi | uredi kôd]

Katalonski gradonačelnici, zagovornici neovisnosti, u Parlamentu tijekom glasanja o Deklaraciji.

Nekoliko sati prije samog glasanja o Deklaraciji, španjolski predsjednik Rajoy razriješio je Puigdemonta s mjesta predsjednika Katalonije i njegovu vladu[7] te za vršitelja dužnosti predsjednika postavio Sorayu Sáenz de Santamaríu, glasnu protivnicu katalonske neovisnosti, do raspisivanja mjesnih izbora krajem prosinca.[8]

Već istoga dana, na ulicama Barcelone okupilo se više od 50 000 ljudi, većinom studenata, koji su slavili proglašenje neovisnosti. Sljedećih dana, samoproglašene države Južna Osetija i Abhazija te otprije i Baskija priznale katalonsku neovisnost, dok su EU predvođena Njemačkom i SAD među prvima odbacili svagu mogućnosti provođenja ove odluke.[9] Istovremeno su u narednim danima, četiri protu-katalonske stranke Katalonsko civilno društvo, Narodna stranka, PSOE i Građani održali prosvjede protiv katalonske neovisnosti, na kojima se, prema procjenama policije, u Barceloni i Madridu okupilo oko 300 000 ljudi.[10]

Epilog[uredi | uredi kôd]

Središnja Španjolska poslala je 28. listopada policiju i vojsku u Kataloniji radi preuzimanja vlasti, kao i državne činovnike na mjestima gdje su lokalni odbili raditi za Španjolsku. Financijska sredstva Kataloniji su blokirana, velike tvrtke premjestile su poslovanja iz Barcelone, a katalonski premijer Carles Puigdemont bio je prisiljen otići u izbjeglištvo u Belgiju, jer mu je prijetilo uhićenje i 30-godišnja zatvorska kazna.[11][12]

Do 30. listopada španjolske vlasti vratile su nadzor na katalonskim teritorijem naišavši na mali otpor.[11][12]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Večernji list HINA. 90 posto birača glasovalo za nezavisnost Katalonije, vecernji.hr, 2. listopada 2017. (pristupljeno 3. studenog 2017.)
  2. ↑ HRT  Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. studenoga 2017. (Wayback Machine) Katalonija najavila referendum o neovisnosti, ministar ga odbacuje, vijesti.hrt.hr, 12. prosinca 2013. (pristupljeno 3. studenog 2017.)
  3. ↑ Nacional Boris Bilas. Nakon izbjeglica Katalonija postaje novi veliki problem EU, nacional.hr (pristupljeno 3. studenog 2017.)
  4. ↑ Dnevnik.hr B.F.M. Svijet Tenzije i dalje na vrhuncu. Što slijedi nakon referenduma u Kataloniji? Odgovori na osam ključnih pitanja o krizi u Španjolskoj, 3. listopada 2017. (pristupljeno 3. studenog 2017.)
  5. ↑ Dnevnik.hr D.I. Katalonski vođa uzvraća: Zaslužili smo neovisnost! Španjolski premijer: "Referendum se nije održao, Katalonci su prevareni", 1. listopada 2017. (pristupljeno 3. studenog 2017.)
  6. ↑ Dnevnik.hr D.I. Snimke žestokog policijskog nasilja obilaze svijet, više od 700 ozlijeđenih, 1. listopada 2017. (pristupljeno 3. studenog 2017.)
  7. ↑ BBC (engl.) Spanish PM dissolves Catalan parliament, bbc.com, 27. listopada 2017. (pristupljeno 3. studenog 2017.)
  8. ↑ Večernji list Silvije Tomašević. Najmoćnija Španjolka. Dolazi "kraljica Soraya", vecernji.hr, 30. listopada 2017. (pristupljeno 3. studenog 2017.)
  9. ↑ Večernji list Bernard Karakaš. Kataloniju će priznati Južna Osetija i Abhazija, vecernji.hr, 28. listopada 2017. (pristupljeno 3. studenog 2017.)
  10. ↑ Večernji list Stotine tisuća protiv katalonske neovisnosti: 'Živjela Španjolska!', vecernji.hr, 29. listopada 2017. (pristupljeno 3. studenog 2017.)
  11. ↑ a b Tadeo, Maria; Strauss, Marine; Duarte, Esteban. 30. listopada 2017. Catalonia Bows to Spanish Authority as Rajoy's Strategy Prevails. Bloomberg (engleski). Pristupljeno 30. listopada 2017.
  12. ↑ a b Work resumes normally in Catalonia as Spain enforces direct rule (engleski). Barcelona, Madrid. Reuters. 30. listopada 2017. Pristupljeno 30. listopada 2017.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Katalonska deklaracija neovisnosti
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Katalonska_deklaracija_neovisnosti&oldid=6703989"