Ova je stranica stvorena ili dopunjena u okviru WikiProjekta 10000. Kliknite ovdje za više informacija.

Kazahstanski Kanat

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Kazahstanski Kanat u 18. stoljeću.
Poštanska marka Kazahstana, kojom se obilježilo 550 godina državnosti.

Kazahstanski Kanat (kaz. Қазақ Хандығы, Qazaq Handyǵy, قازاق حاندىعى‎) bio je nasljednik Zlatne Horde. Postojao je od 15. do 19. stoljeća, smješten uglavnom na teritoriju današnje Republike Kazahstan.

Nastanak Kazahstanskoga Kanata započeo je 1459. godine, kada je nekoliko uzbekistanskih plemena mongolskog porijekla nezadovoljnih vladavinom Abul-Kajra, na čelu s dva sina Barak kana, Janibekom i Kerejom, prebjeglo iz Uzbekistanskog Kanata u događaju poznatom kao Velika seoba. Dva brata predvodili su nomade prema Mogulistanu, na kraju se naselivši i uspostavivši nezavisnu državu. Kan Mogulistana ujedinio se s njima nudeći im podršku protiv njihovih protivnika. Oko 200,000 nomada pridružilo se pokretu Janibeka i Kerej kana, koji je imao ogromnu moć i utjecaj, što je izazvalo zabrinutost Abul-Kajra. Novi kanat ubrzo je postao zaštitna država između Mogulistana i Uzbekistanskog Kanata. Iako se Janibek i Kerej kan smatraju vladarima osnivačima Kazahstanskog Kanata, Janibek kan je taj koji je u početku imao veći dio moći i kasnije postao jedini vladar.

Na svom vrhuncu, Kazahstanski Kanat proširio je svoj teritorij na istočnu Kumaniju (današnji Zapadni Kazahstan), na veći dio Uzbekistana, Karakalpakstan i rijeku Sir-Darja s vojnom konfrontacijom sve do Astrahana i pokrajine Horasan, koji su sada u Rusiji i Iranu.

Kanat je pružao potporu ropstvu i vršio racije u susjednim zemljama Rusije i Srednje Azije, a kasnije je oslabljen serijom invazija Ojrata i Džungara. To je rezultiralo propadanjem i daljim raspadom na tri žuza, koji su postepeno izgubili suverenitet i bili su pripojeni rastućem Ruskom Carstvu. Osnivanje Kazahstanskoga Kanata označilo je početak kazahstanske državnosti,[1] čija je 550. godišnjica proslavljena 2015. godine.[2]

Izvori[uredi | uredi kôd]