Kineska revolucija 1911.
Kineska revolucija 1911. (poznata i kao Xinhai revolucija) bila je događaj koji je okončao posljednju carsku dinastiju u Kini – dinastiju Qing – i doveo do uspostave Republike Kine.
Revolucija je bila kulminacija desetljeća političke agitacije, pobuna i ustanka, a njezin je uspjeh označio slom kineske monarhije, kraj više od dva tisućljeća carske vlasti u Kini te završetak 267-godišnje vladavine dinastije Qing i početak ranog republikanskog razdoblja u Kini.[1]
Dinastija Qing dugo je pokušavala reformirati državni sustav i oduprijeti se stranim agresijama, ali su konzervativne snage u carskom dvoru smatrale da su reforme nakon 1900. previše radikalne, dok su reformatori držali da napreduju presporo. U zemlji su djelovale različite frakcije – tajna protucarska društva, revolucionari u egzilu, reformatori koji su željeli spasiti monarhiju modernizacijom te aktivisti diljem zemlje – koji su raspravljali o tome treba li i kako svrgnuti dinastiju Qing.
Prekretnica je nastupila 10. listopada 1911. godine kada je izbio Wuchang ustanak, oružana pobuna pripadnika Nove vojske. Nakon toga slične pobune spontano su se proširile diljem Kine, a revolucionarne snage u gotovo svakoj provinciji proglasile su prekid lojalnosti dinastiji Qing.
Dana 1. studenoga 1911. carski je dvor imenovao Yuana Shikaija, zapovjednika Beiyang vojske, za premijera i on je započeo pregovore s revolucionarima.
U Nanjingu su revolucionarne snage osnovale privremenu koalicijsku vladu. Dana 1. siječnja 1912. Savjetodavno vijeće proglasilo je osnutak Republike Kine, a vođa Tongmenghuija Sun Jat-sen postao je prvi predsjednik Republike.
Kratki građanski rat između sjevera i juga završio je kompromisom: Sun je podnio ostavku u korist Yuana, koji je pristao postati predsjednikom nove nacionalne vlade pod uvjetom da osigura abdikaciju cara. Dekret o abdikaciji šestogodišnjeg cara Xuantonga proglašen je 12. veljače 1912., a Yuan je prisegnuo kao predsjednik 10. ožujka 1912.
U prosincu 1915. Yuan je pokušao obnoviti monarhiju i proglasio se carem pod imenom Hongxian, no taj je potez naišao na snažno protivljenje javnosti i vojske, što je dovelo do njegove abdikacije u ožujku 1916. i ponovne uspostave Republike.
Yuanov neuspjeh u postizanju stabilne središnje vlasti prije svoje smrti u lipnju 1916. otvorio je razdoblje političke podjele i vladavine vojskovođa, uključujući i neuspjeli pokušaj obnove dinastije Qing.
Naziv Xinhai revolucija potječe od tradicionalnog kineskog kalendara, gdje je "Xinhai" (辛亥) oznaka koja odgovara 1911. godini prema seksagenarnom ciklusu.[2]
- ↑ Li, Xiaobing. 2007. A History of the Modern Chinese Army. University Press of Kentucky. Lexington. str. 13, 26–27. ISBN 978-0-8131-2438-4
- ↑ Li, Xing (2010). The Rise of China and the Capitalist World Order. Ashgate. p. 91. ISBN 978-0-7546-7913-4.