Prijeđi na sadržaj

Kineska revolucija 1911.

Ova je stranica stvorena ili dopunjena u okviru WikiProjekta 10000. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija

Ulica u Šangaju za vrijeme revolucije , sa zastavama koje su koristili revolucionari u Šangaju i sjevernoj Kini,

Kineska revolucija 1911. (poznata i kao Xinhai revolucija) bila je događaj koji je okončao posljednju carsku dinastiju u Kini – dinastiju Qing – i doveo do uspostave Republike Kine.

Revolucija je bila kulminacija desetljeća političke agitacije, pobuna i ustanka, a njezin je uspjeh označio slom kineske monarhije, kraj više od dva tisućljeća carske vlasti u Kini te završetak 267-godišnje vladavine dinastije Qing i početak ranog republikanskog razdoblja u Kini.[1]

Pozadina

[uredi | uredi kôd]

Dinastija Qing dugo je pokušavala reformirati državni sustav i oduprijeti se stranim agresijama, ali su konzervativne snage u carskom dvoru smatrale da su reforme nakon 1900. previše radikalne, dok su reformatori držali da napreduju presporo. U zemlji su djelovale različite frakcije – tajna protucarska društva, revolucionari u egzilu, reformatori koji su željeli spasiti monarhiju modernizacijom te aktivisti diljem zemlje – koji su raspravljali o tome treba li i kako svrgnuti dinastiju Qing.

Početak revolucije

[uredi | uredi kôd]

Prekretnica je nastupila 10. listopada 1911. godine kada je izbio Wuchang ustanak, oružana pobuna pripadnika Nove vojske. Nakon toga slične pobune spontano su se proširile diljem Kine, a revolucionarne snage u gotovo svakoj provinciji proglasile su prekid lojalnosti dinastiji Qing.

Dana 1. studenoga 1911. carski je dvor imenovao Yuana Shikaija, zapovjednika Beiyang vojske, za premijera i on je započeo pregovore s revolucionarima.

Uspostava Republike Kine

[uredi | uredi kôd]

U Nanjingu su revolucionarne snage osnovale privremenu koalicijsku vladu. Dana 1. siječnja 1912. Savjetodavno vijeće proglasilo je osnutak Republike Kine, a vođa Tongmenghuija Sun Jat-sen postao je prvi predsjednik Republike.

Kratki građanski rat između sjevera i juga završio je kompromisom: Sun je podnio ostavku u korist Yuana, koji je pristao postati predsjednikom nove nacionalne vlade pod uvjetom da osigura abdikaciju cara. Dekret o abdikaciji šestogodišnjeg cara Xuantonga proglašen je 12. veljače 1912., a Yuan je prisegnuo kao predsjednik 10. ožujka 1912.

Posljedice

[uredi | uredi kôd]

U prosincu 1915. Yuan je pokušao obnoviti monarhiju i proglasio se carem pod imenom Hongxian, no taj je potez naišao na snažno protivljenje javnosti i vojske, što je dovelo do njegove abdikacije u ožujku 1916. i ponovne uspostave Republike.

Yuanov neuspjeh u postizanju stabilne središnje vlasti prije svoje smrti u lipnju 1916. otvorio je razdoblje političke podjele i vladavine vojskovođa, uključujući i neuspjeli pokušaj obnove dinastije Qing.

Naziv Xinhai revolucija potječe od tradicionalnog kineskog kalendara, gdje je "Xinhai" (辛亥) oznaka koja odgovara 1911. godini prema seksagenarnom ciklusu.[2]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Li, Xiaobing. 2007. A History of the Modern Chinese Army. University Press of Kentucky. Lexington. str. 13, 26–27. ISBN 978-0-8131-2438-4
  2. Li, Xing (2010). The Rise of China and the Capitalist World Order. Ashgate. p. 91. ISBN 978-0-7546-7913-4.