Kalijev kobaltinitrit

{\ce {K3[Co(NO2)6]}}

(bezvodni)

{\ce {K3[Co(NO2)6]}}

·1,5H₂O (vodeni)

Kemijska struktura kalijevog kobaltinitrita

IUPAC nomenklatura

Kalijev heksanitritokobaltat(III)

Ostala imena

Kobaltna žuta
Kobaltovo žutilo

Identifikacijski brojevi

CAS broj

13782-01-9 ✓

EC broj

237-435-2 ✓

PubChem broj

25022080 ✓

Osnovna svojstva

Molarna masa

452,26 g·mol⁻¹ (bezvodni)
479.284 g·mol⁻¹ (vodeni)

Izgled

Žuti kubični kristali (vodeni)

Gustoća

2,6 g·cm⁻³ (vodeni)

Topljivost u vodi

Slabo topiv u vodi
3 g/100 mL (100 °C) u vodi (vodeni)
Reagira s kiselinama, netopivim u etanolu (vodeni)

Struktura

Sigurnosne upute

Znakovi opasnosti

nepoznat znak opasnosti

Međunarodni sustav mjernih jedinica primijenjen je gdje god je to bilo moguće. Ako nije drugačije naznačeno, upisane vrijednosti izmjerene su pri standardnim uvjetima.

Portal:Kemija

Kalijev kobaltinitrit, poznat i kao kobaltna žuta ili kobaltovo žutilo, IUPAC naziva kalijev heksanitritokobaltat(III), sol je kemijske formule K₃[Co(NO₂)_6]. To je žuta krutina koja je slabo topljiva u vodi. Kemijski spoj se koristi kao žuti pigment.

Sol sadrži kalijeve katione i triionski koordinacijski kompleks. U anionu je kobalt vezan sa 6 nitrito liganda, cjelokupni kompleks koji ima oktaedralnu molekularnu geometriju. Stanje oksidacije kobalta je 3⁺. Njegova konfiguracija d6 s malim okretajem daje kinetičku stabilnost i dijamagnetizam. Spoj se priprema kombiniranjem soli kobalta(II) i nitrita u prisutnosti kisika. Odgovarajući natrijev kobaltinitrit je znatno topljiviji u vodi.^[1]

Spoj je prvi put opisao 1848. Nikolaus Wolfgang Fischer u Breslauu,^[2] i koristio se kao žuti pigment nazvan aureolin.^[3]^[4]

Kobaltna žuta ili kobaltovo žutilo[uredi | uredi kôd]

Podrobniji članak o temi: Pigment

Kobaltna žuta je kemijska boja zlatno žutog tona. Izrazito je prozirna. Češće se koristi u pripremi akvarela nego uljanih boja. Ne ubraja se u pigmente za freske. Boja je veoma skupa.^[5]

Izvori[uredi | uredi kôd]

↑ O. Glemser. 1963. Sodium Hexanitritocobaltate (III). G. Brauer (ur.). Handbook of Preparative Inorganic Chemistry, 2nd Ed. 1. Academic Press. NY,NY. str. 1541
↑ Fischer, N. W. 1848. Ueber die salpetrichtsauren Salze. Annalen der Physik und Chemie. 150 (5): 115–125. Bibcode:1848AnP...150..115F. doi:10.1002/andp.18491500512
↑ Gates, G. 1995. A Note on the Artists' Pigment Aureolin. Studies in Conservation. 40 (3): 201–206. doi:10.2307/1506479. JSTOR 1506479
↑ Gettens, Rutherford John; Stout, George Leslie. 1966. Painting materials: A short encyclopaedia. str. 109–110. ISBN 978-0-486-21597-6
↑ "Slikarska tehnologija – materijali i tehnika", [1], www.slikarskatehnologija, pristupljeno 20. 7. 2020.

[1] O. Glemser. 1963. Sodium Hexanitritocobaltate (III). G. Brauer (ur.). Handbook of Preparative Inorganic Chemistry, 2nd Ed. 1. Academic Press. NY,NY. str. 1541

[2] Fischer, N. W. 1848. Ueber die salpetrichtsauren Salze. Annalen der Physik und Chemie. 150 (5): 115–125. Bibcode:1848AnP...150..115F. doi:10.1002/andp.18491500512

[Gates-3] Gates, G. 1995. A Note on the Artists' Pigment Aureolin. Studies in Conservation. 40 (3): 201–206. doi:10.2307/1506479. JSTOR 1506479

[Getts-4] Gettens, Rutherford John; Stout, George Leslie. 1966. Painting materials: A short encyclopaedia. str. 109–110. ISBN 978-0-486-21597-6

[5] "Slikarska tehnologija – materijali i tehnika", [1], www.slikarskatehnologija, pristupljeno 20. 7. 2020.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]