Komična opera

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Scena iz komične opere Ljubavni napitak
Gaetana Donizettija

Komična opera (tal. opera buffa) 1 naziv je za specifičnu vrstu talijanske opere koja je u 18. stoljeću nastala kao odraz umjetničkih potreba širokih građanskih slojeva. Djelomično je proizišla iz intermezza izvođenih u međučinovima tzv. ozbiljne opere (tal. opera seria).[1]

Povijest[uredi VE | uredi]

Građanstvo se s vremenom zasitilo mitoloških, fantastičnih i povijesnih sadržaja koji su vladali libretima tzv. ozbiljne opere.[2] Stoga su komične opere često ismjehivale nezdrave društvene pojave iz svakodnevnoga života, a glavni su akteri vrlo često bili tipizirani likovi commedije dell’arte, primjerice hvalisavi vojnici, lukavi sluge, zaljubljeni stari škrci i sl.[3] Pjevače je pratio komorni orkestar,[2] a pojedini su dijelovi opera – glazbeni brojevi ili scene – povezivani govorenim dijalozima ili recitativima secco (hrv. doslovno „suhim“ recitativima; od tal. recitativo secco, naziva za vrstu polupjevanoga govora praćenog samo jednim glazbalom, u ono doba najčešće čembalom ili fortepianom).[3]

Najzaslužniji za razvoj vedre komične opere su skladatelji tzv. napuljske škole, osobito Alessandro Scarlatti, Nicola Porpora, Giovanni Battista Pergolesi, Niccolò Jommelli, Niccolò Piccinni, Giovanni Paisiello i Domenico Cimarosa. Njihove su opere često bile bliske lokalnim glazbenim komedijama na napuljskom narječju koje su u početku bile prikazivane u plemićkim palačama, a potom i na javnim pozornicama.[4] Jedna od najstarijih komičnih opera je Pobjeda časti (tal. Il trionfo dell'onore) Alessandra Scarlattija iz 1718., a među ranim je svakako najpoznatija Služavka gospodarica (tal. La serva padrona) Giovannija Battiste Pergolesija iz 1733. Komična opera je svoj vrhunac dosegla 1816. u Seviljskom brijaču Gioachina Rossinija,[3] a popularne i danas često izvođene komične opere skladali su još Wolfgang Amadeus Mozart (Figarov pir, Tako čine sve) i Gaetano Donizetti (Ljubavni napitak, Don Pasquale).

Literatura[uredi VE | uredi]

  1. Andreis, Josip: Povijest glazbe, Zagreb: SNL, 1989., sv. 1, str. 517-535. ISBN 86-329-0138-9
  2. Kuntarić, Marija: »Opera buffa«, u: Kovačević, K. (ur.): Muzička enciklopedija, Zagreb: JLZ, 1974., sv. 2, str. 741.
  3. Renner, Hans: Geschichte der Musik, Stuttgart: Deutsche Verlags-Anstalt, 1985., str. 171-181. ISBN 3-421-06244-7
  4. Wörner, Karl H.: Geschichte der Musik, Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 1993., str. 298-303. ISBN 3-525-27811-X

Bilješke[uredi VE | uredi]

1  U prvom svesku svoje Povijesti glazbe ugledni hrvatski muzikolog Josip Andreis napominje:

Wikicitati „Izraz »buffa« nije najprikladniji naziv za komičnu operu, ali je toliko udomaćen da je neuklonjiv. »Buffo« na talijanskom znači lakrdijaški smiješan, pa i groteskan. (...) No glazba je u komičnoj operi redovito vedra, vesela i ležerna, bez prijelaza u lakrdijašenje. Stoga je izraz komična opera ipak najpravilniji.”
(J. Andreis: Povijest glazbe, sv. 1, str. 521.)

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. J. Andreis: Povijest glazbe, sv. 1, str. 521.
  2. 2,0 2,1 M. Kuntarić: »Opera buffa«, u: Muzička enciklopedija, sv. 2, str. 741.
  3. 3,0 3,1 3,2 LZMK /Proleksis enciklopedija online: Opera buffa, pristupljeno 27. lipnja 2014.
  4. LZMK / Proleksis enciklopedija Online: Napuljska škola, pristupljeno 27. lipnja 2014.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]